Ako znate čak i onu malu povijest kao i ja, teško je ne posumnjati u učinkovitost modernog rata kao rješenje bilo kojeg problema osim osvete - "pravde" razmjene jedne štete za drugu.

Apologeti za rat će inzistirati na tome da rat odgovori na problem nacionalne samoobrane. No, sumnjivac će, u odgovoru, pitati u kojoj mjeri troškovi uspješnog rata nacionalne obrane - u životu, novcu, materijalu, hrani, zdravlju i (neizbježno) slobodi - mogu biti nacionalni poraz. Nacionalna obrana kroz rat uvijek uključuje neki stupanj nacionalnog poraza. Ovaj paradoks je s nama od samog početka naše republike. Militarizacija u obrani slobode smanjuje slobodu branitelja. Postoji temeljna nedosljednost između rata i slobode.

U modernom ratu, borio se s modernim oružjem i na suvremenoj razini, niti jedna strana ne može ograničiti "neprijatelju" štetu koju čini. Ovi ratovi nanose štetu svijetu. Do sada znamo dovoljno da znamo da ne možete oštetiti dio svijeta a da ga ne oštetite. Moderni rat ne samo da je onemogućio ubijanje "boraca" bez ubijanja "neboraca", već je onemogućio oštećenje vašeg neprijatelja bez oštećenja sebe.

Da su mnogi smatrali sve veću neprihvatljivost modernog ratovanja pokazuje jezik propagande koja ga okružuje. Suvremeni ratovi su se karakteristično borili da se okonča rat; borili su se u ime mira. Naše najstrašnije oružje napravljeno je, navodno, kako bi se sačuvao i osigurao mir svijeta. "Sve što želimo je mir", kažemo dok neumorno povećavamo svoju sposobnost da ratujemo.

Ipak, na kraju stoljeća u kojem smo vodili dva rata kako bismo okončali rat i još nekoliko kako bismo spriječili rat i očuvali mir, iu kojem je znanstveni i tehnološki napredak učinio rat još strašnijim i manje kontrolabilnim, mi i dalje, politikom, ne uzimaju u obzir nenasilna sredstva nacionalne obrane. Mi doista radimo mnogo diplomatskih i diplomatskih odnosa, ali diplomacijom podrazumijevamo uvijek ultimatume mira potpomognuti ratnom prijetnjom. Uvijek se shvaća da smo spremni ubiti one s kojima "mirno pregovaramo".

Naše stoljeće rata, militarizma i političkog terora proizvelo je velike i uspješne zagovornike istinskog mira, među kojima su Mohandas Gandhi i Martin Luther King mlađi primjeri. Znatan uspjeh koji su postigli svjedoči o prisutnosti, usred nasilja, autentične i snažne želje za mirom i, što je još važnije, dokazane volje za donošenjem potrebnih žrtava. Ali što se tiče naše vlade, ti ljudi i njihova velika i autentična dostignuća možda nikad nisu ni postojala. Postizanje mira mirnim sredstvima još nije naš cilj. Držimo se beznadnog paradoksa stvaranja mira ratovanjem.

Što znači da se u našem javnom životu držimo brutalnog licemjerja. U našem stoljeću gotovo univerzalnog nasilja ljudi nad bližnjima i protiv naše prirodne i kulturne zajednice, licemjerje je bilo neizbježno jer je naše protivljenje nasilju bilo selektivno ili jednostavno moderno. Neki od nas koji odobravamo naš monstruozni vojni proračun i naše ratove za očuvanje mira ipak žale zbog "obiteljskog nasilja" i mislimo da naše društvo može biti smireno "kontrolom oružja". Neki od nas su protiv smrtne kazne, ali za pobačaj. Neki od nas su protiv pobačaja, ali zbog smrtne kazne.

Čovjek ne mora mnogo znati ili razmišljati daleko kako bi vidio moralni apsurd na kojem smo podigli naša sankcionirana poduzeća nasilja. Pobačaj-kao-kontrola rađanja opravdana je kao "pravo", koje se može uspostaviti samo negiranjem svih prava druge osobe, što je najprimitivnija namjera ratovanja. Smrtna kazna sve nas potiskuje na istu razinu prvobitne ratobornosti, na kojoj se akt nasilja osvećuje drugim činom nasilja.

Ono što opravdavaju ta djela ignoriraju činjenicu - dobro utemeljenu poviješću sukoba, a kamoli povijest rata - da nasilje uzrokuje nasilje. Djela nasilja počinjena u “pravdi” ili u afirmaciji “prava” ili u obrani “mira” ne prestaju nasilje. Oni pripremaju i opravdavaju svoj nastavak.

Najopasnije praznovjerje stranaka nasilja je ideja da sankcionirano nasilje može spriječiti ili kontrolirati nesankcionirano nasilje. Ali ako je nasilje „pravedno“ u jednom slučaju, kako ga je odredila država, zašto to ne bi bilo „pravedno“ u drugoj instanci, kako to određuje pojedinac? Kako društvo koje opravdava smrtnu kaznu i ratovanje može spriječiti da se njegovo opravdanje proširi na atentat i terorizam? Ako vlada shvati da su neki uzroci toliko važni da opravdavaju ubijanje djece, kako se može nadati da će spriječiti širenje svoje logike na njezine građane - ili na djecu njezinih građana?

Ako ovim malim apsurdima dajemo veličinu međunarodnih odnosa, mi, što nije iznenađujuće, proizvodimo mnogo veće apsurde. Što bi moglo biti apsurdnije, za početak, od našeg stava o visokoj moralnoj uvredi protiv drugih nacija za proizvodnju istog oružja koje proizvodimo? Razlika je, kako kažu naši lideri, to što ćemo ovo oružje upotrijebiti virtuozno, dok će nas naši neprijatelji zlonamjerno koristiti - prijedlog koji se suviše spremno slaže s prijedlogom mnogo manje dostojanstva: mi ćemo ih koristiti u našem interesu, dok će naši neprijatelji koristiti naše interese, dok će naši neprijatelji biti u našem interesu, dok će naši neprijatelji biti u našem interesu, dok će naši neprijatelji biti u našem interesu, dok će naši neprijatelji koristiti naše interese, će ih koristiti u svojim.

Ili barem moramo reći da je pitanje vrline u ratu jednako nejasno, dvosmisleno i zabrinjavajuće kao što je Abraham Lincoln smatrao pitanjem molitve u ratu: “I [Sjever i Jug] su čitali istu Bibliju, i molite se istom Bogu, i svatko zaziva njegovu pomoć protiv drugoga ... Molitve obojice nisu mogle biti odgovorene - ni na jednu ni na drugu ne može se u potpunosti odgovoriti. "

Nedavni američki ratovi, koji su bili i "strani" i "ograničeni", vodili su se pod pretpostavkom da je potrebna mala ili nikakva osobna žrtva. U "stranim" ratovima ne doživljavamo izravno štetu koju nanosimo neprijatelju. Mi čujemo i vidimo tu štetu prijavljenu u vijestima, ali nismo pogođeni. Ovi ograničeni, "strani" ratovi zahtijevaju da neki naši mladi ljudi budu ubijeni ili osakaćeni, te da bi neke obitelji morale tugovati, ali te "žrtve" su tako široko rasprostranjene među našim stanovništvom da ih se teško može primijetiti.

Inače se ne osjećamo uključeni. Mi plaćamo poreze kako bismo podržali rat, ali to nije ništa novo, jer plaćamo ratne poreze iu vrijeme "mira". Mi nemamo nedostataka, ne trpimo racioniranje, ne podnosimo ograničenja. Mi zarađujemo, posuđujemo, trošimo i konzumiramo u ratu kao u miru.

I naravno, nije potrebna nikakva žrtva onih velikih ekonomskih interesa koji danas uglavnom čine naše gospodarstvo. Nijedna korporacija neće se morati podvrgnuti bilo kakvim ograničenjima ili žrtvovati dolar. Naprotiv, rat je veliki lijek za sve i mogućnost naše korporativne ekonomije, koja traje i uspijeva u ratu. Rat je okončao Veliku depresiju 1930-a, a mi smo zadržali ratnu ekonomiju - ekonomiju, može se s pravom reći, općeg nasilja - od tada, žrtvujući joj ogromno gospodarsko i ekološko bogatstvo, uključujući, kao određene žrtve, poljoprivrednike. i industrijsku radničku klasu.

I tako su veliki troškovi uključeni u našu upornost prema ratu, ali troškovi su "eksternalizirani" kao "prihvatljivi gubici". I ovdje vidimo kako su napredak u ratu, napredak u tehnologiji i napredak u industrijskoj ekonomiji paralelni jedan s drugim— ili, vrlo često, samo su identični.

Romantični nacionalisti, što znači većina apologeta za rat, uvijek u svojim javnim govorima podrazumijevaju matematiku ili obračun rata. Tako je, prema svojim patnjama u građanskom ratu, Sjever “platio” emancipaciju robova i očuvanje Unije. Tako možemo govoriti o našoj slobodi kao o „kupljenoj“ od krvoprolića patriota. Potpuno sam svjestan istine u takvim izjavama. Znam da sam jedan od mnogih koji su imali koristi od bolnih žrtava drugih ljudi i ne bih želio biti nezahvalan. Štoviše, ja sam i ja patriota i znam da će doći vrijeme za svakoga od nas kad moramo učiniti ekstremne žrtve zbog slobode - što potvrđuju i sudbine Gandhija i Kralja.

Ali još uvijek sumnjam u ovakvu vrstu računovodstva. Iz jednog razloga, nužno to čine živi u ime mrtvih. I mislim da moramo biti oprezni u vezi s previše lako prihvaćanjem, ili zbog toga što smo previše zahvalni za žrtve koje su napravili drugi, pogotovo ako sami nismo napravili ništa. Iz nekog drugog razloga, iako naši vođe u ratu uvijek pretpostavljaju da postoji prihvatljiva cijena, nikada ne postoji prethodno navedena razina prihvatljivosti. Konačno, prihvatljiva cijena je ono što se plaća.

Lako je vidjeti sličnost između ovog obračuna cijene rata i našeg uobičajenog obračuna "cijene napretka". Čini se da smo se složili da je sve što je (ili će biti) plaćeno za takozvani napredak prihvatljivo cijena. Ako ta cijena uključuje smanjenje privatnosti i povećanje državne tajne, neka bude. Ako to znači radikalno smanjenje broja malih poduzeća i virtualno uništavanje poljoprivrednog stanovništva, neka bude. Ako to znači uništavanje cijelih regija ekstraktivnim industrijama, neka bude. Ako to znači da bi samo nekolicina ljudi trebala posjedovati više milijardi bogatstva nego što je u vlasništvu svih siromašnih ljudi na svijetu, neka bude.

Ali neka nam je iskrenost priznati da je ono što mi zovemo "ekonomija" ili "slobodno tržište" sve manje i manje različito od ratovanja. Oko pola prošlog stoljeća zabrinjavali smo svjetsko osvajanje međunarodnog komunizma. Sada s manje brige (do sada) svjedočimo svjetskom osvajanju međunarodnog kapitalizma.

Iako su njegova politička sredstva blaža (do sada) od onih komunizma, ovaj novo internacionalizirani kapitalizam može se pokazati još destruktivnijim za ljudske kulture i zajednice, za slobodu i za prirodu. Njegova je tendencija jednako toliko prema potpunoj dominaciji i kontroli. Suočavanje s ovim osvajanjem, ratificirano i licencirano novim međunarodnim trgovinskim sporazumima, nema mjesta i nijedne zajednice na svijetu ne može se smatrati sigurnom od neke vrste pljačke. Sve više i više ljudi diljem svijeta shvaća da je to tako i govore da je svjetsko osvajanje bilo koje vrste pogrešno.

Oni rade više od toga. Oni kažu da je lokalno osvajanje također pogrešno, i gdje god se to događa, lokalni ljudi se udružuju kako bi mu se suprotstavili. Po cijeloj mojoj državi Kentucky ova opozicija raste - sa zapada, gdje se prognani ljudi iz Zemlje između jezera bore da spasu svoju domovinu od birokratske depresije, na istoku, gdje se domaći ljudi planine još uvijek bore \ t da očuvaju svoju zemlju od uništenja od strane odsutnih korporacija.

Imati ekonomiju koja je ratoborna, koja teži osvajanju i koja uništava gotovo sve na što ona ovisi, bez vrednovanja zdravlja prirode ili ljudskih zajednica, dovoljno je apsurdno. Još je apsurdnije da je to gospodarstvo, koje je u nekim aspektima toliko povezano s našim vojnim industrijama i programima, u drugim aspektima izravno u sukobu s našim iskazanim ciljem nacionalne obrane.

Čini se razumnim, samo razumnim, pretpostaviti da se gigantski program spremnosti za nacionalnu obranu treba utemeljiti prije svega na načelu nacionalne, pa čak i regionalne ekonomske neovisnosti. Nacija odlučna braniti sebe i svoje slobode trebala bi biti spremna, i uvijek se pripremati, da živi od vlastitih resursa i rada i vještina vlastitog naroda. Ali to danas ne radimo u Sjedinjenim Državama. Ono što radimo je rasipanje prirodnih i ljudskih resursa nacije.

Trenutačno, suočeni s opadanjem konačnih izvora energije iz fosilnih goriva, praktički nemamo energetsku politiku, ni za očuvanje ni za razvoj sigurnih i čistih alternativnih izvora. Trenutno je naša energetska politika jednostavno koristiti sve što imamo. Štoviše, suočeni s rastućim stanovništvom koje treba hraniti, praktički nemamo politiku za očuvanje zemljišta i politiku pravedne naknade primarnim proizvođačima hrane. Naša poljoprivredna politika je iskoristiti sve što imamo, a sve više ovisiti o uvoznoj hrani, energiji, tehnologiji i radnoj snazi.

To su samo dva primjera naše opće ravnodušnosti prema vlastitim potrebama. Na taj način elaboriramo sigurno opasnu kontradikciju između našeg militantnog nacionalizma i naše prihvaćanje međunarodne ideologije "slobodnog tržišta". Kako možemo pobjeći od ovog apsurda?

Mislim da nema jednostavnog odgovora. Očito, bili bismo manje apsurdni ako bismo se bolje brinuli o stvarima. Bili bismo manje apsurdni ako bismo utemeljili našu javnu politiku na iskrenom opisu naših potreba i naših teškoća, a ne na fantastičnim opisima naših želja. Bili bismo manje apsurdni ako bi naši vođe u dobroj vjeri razmotrili dokazane alternative nasilju.

Takve stvari je lako reći, ali nas je, donekle po kulturi i po prirodi, sklono riješiti naše probleme nasiljem, pa čak i uživati ​​u tome. Pa ipak, svi mi do sada moramo barem posumnjati da naše pravo na život, slobodu i mir u životu nije zajamčeno nikakvim aktom nasilja. Može biti zajamčena jedino našom spremnošću da sve druge osobe žive, budu slobodne i mirne - i našom spremnošću da koristimo ili dajemo vlastiti život kako bismo to omogućili. Biti nesposoban za takvu spremnost samo je prepustiti se apsurdu u kojem se nalazimo; a ipak, ako ste poput mene, niste sigurni u kojoj ste mjeri sposobni za to.

Ovo je drugo pitanje prema kojemu sam vodio, a to je da nam je stanje modernih ratnih sila na nama: koliko smo smrti tuđe djece bombardiranjem ili gladovanjem spremni prihvatiti kako bismo mogli biti slobodni, bogati i (navodno) u miru? Na to pitanje odgovaram: Ništa. Molim vas, bez djece. Nemojte ubiti djecu za moju korist.

Ako je i to vaš odgovor, onda morate znati da nismo došli na počinak, daleko od toga. Jer zasigurno moramo osjećati da smo preplavljeni s više pitanja koja su hitna, osobna i zastrašujuća. Ali možda i mi osjećamo kako počinjemo biti slobodni, suočavajući se sa sobom, s najvećim izazovom ikad postavljenim pred nama, najobuhvatnijom vizijom ljudskog napretka, najboljim savjetom i najmanje poštovanim:
Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite za one koji vas nevjerno koriste i progone. Da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on sunce svoje podiže na zlo i na dobro, a kišu pusti na pravednike i na nepravednike. "

Wendell Berry, pjesnik, filozof i konzervator, farme u Kentuckyju.