Autor George Lakey, Waging NonviolenceVeljače 28, 2022
Kroz istoriju, ljudi suočeni sa okupacijom koristili su moć nenasilne borbe da osujeti svoje osvajače.
Kao i kod mnogih širom svijeta, uključujući hiljade hrabrih Rusa koji protestuju protiv brutalne invazije njihove zemlje na susjednu Ukrajinu, svjestan sam neadekvatnih resursa za odbranu ukrajinske nezavisnosti i želje za demokratijom. Bajden, zemlje NATO-a i drugi raspoređuju ekonomsku moć, ali izgleda da to nije dovoljno.
Doduše, slanje vojnika samo bi pogoršalo situaciju. Ali šta ako postoji neiskorišteni resurs za posjedovanje moći koji se uopće ne razmatra? Šta ako je situacija sa resursima otprilike ovakva: postoji selo koje se vekovima oslanjalo na potok, a zbog klimatskih promena sada presušuje. S obzirom na postojeća finansijska sredstva, selo je predaleko od rijeke da bi se izgradio cjevovod, a selo se suočava sa njegovim krajem. Ono što niko nije primetio je mali izvor u jaruzi iza groblja, koji bi - uz nešto opreme za kopanje - mogao postati obilan izvor vode i spasiti selo?
Na prvi pogled to je bila situacija u Čehoslovačkoj 20. avgusta 1968. godine, kada je Sovjetski Savez krenuo da ponovo potvrdi svoju dominaciju — češka vojna moć je nije mogla spasiti. Lider zemlje, Aleksandar Dubček, zatvorio je svoje vojnike u njihove kasarne kako bi spriječio uzaludne sukobe koji su mogli rezultirati samo ranjenicima i ubijenima. Dok su trupe Varšavskog pakta marširali u njegovu zemlju, on je pisao uputstva svojim diplomatama u UN-u da tamo naprave slučaj, a ponoć je iskoristio da se pripremi za hapšenje i sudbinu koja ga je čekala u Moskvi.
Međutim, neprimijećeno ni Dubčeku, ni stranim reporterima, ni osvajačima, u klancu iza groblja bio je ekvivalent izvoru vode. Ono što je pogodilo to su prethodni mjeseci živog političkog izražavanja rastućeg pokreta neistomišljenika odlučnih da stvore novu vrstu društvenog poretka: „socijalizam s ljudskim licem“. Veliki broj Čeha i Slovaka je već bio u pokretu prije invazije, djelujući zajedno dok su uzbuđeno razvijali novu viziju.
Njihov im je zamah dobro poslužio kada je invazija počela, a oni su sjajno improvizirali. Dana 21. avgusta, došlo je do kratkog zastoja u Pragu, koji su navodno primetile stotine hiljada ljudi. Zvaničnici aerodroma u Ružinu odbili su da snabdevaju sovjetske avione gorivom. Na više mjesta, gomile su sjedile na putu tenkova koji su dolazili; u jednom selu građani su devet sati formirali ljudski lanac preko mosta preko rijeke Upe, što je natjeralo ruske tenkove da na kraju okrenu rep.
Svastike su bile naslikane na tenkovima. Dijeljeni su leci na ruskom, njemačkom i poljskom jeziku koji su osvajačima objašnjavali da su pogriješili, a vođene su bezbrojne rasprave između zbunjenih i odbrambenih vojnika i bijesnih čeških omladinaca. Jedinice vojske dobijale su pogrešne smjernice, mijenjani su ulični znakovi, pa čak i seoski znakovi, a bilo je i odbijanja saradnje i hrane. Tajne radio stanice emituju savjete i vijesti otpora stanovništvu.
Drugog dana invazije, navodno je 20,000 ljudi demonstriralo na Vaclavskom trgu u Pragu; trećeg dana zbog jednosatnog prekida rada trg je sablasno miran. Četvrtog dana mladi studenti i radnici prkosili su sovjetskom policijskom času danonoćnim sjedenjem kod kipa Svetog Vaclava. Devet od 10 ljudi na ulicama Praga je nosilo češke zastave na reverima. Kad god su Rusi pokušali nešto da objave, narod je digao toliku galamu da se Rusi nisu čuli.
Velik dio energije otpora potrošeno je na slabljenje volje i povećanje konfuzije napadačkih snaga. Do trećeg dana, sovjetske vojne vlasti su svojim trupama objavljivale letke s protuargumentima češkim. Sljedećeg dana počela je rotacija, s novim jedinicama koje su dolazile u gradove kako bi zamijenile ruske snage. Trupe, koje su se stalno suprotstavljale, ali bez opasnosti od ličnih povreda, brzo su se topile.
Za Kremlj, kao i za Čehe i Slovake, ulozi su bili veliki. Kako bi postigao svoj cilj zamjene vlade, Sovjetski Savez je navodno bio voljan pretvoriti Slovačku u sovjetsku republiku, a Češku i Moravsku u autonomne regije pod sovjetskom kontrolom. Ono što su Sovjeti, međutim, previdjeli je da takva kontrola ovisi o volji ljudi da budu kontrolirani — a ta spremnost se jedva mogla vidjeti.
Kremlj je bio prisiljen na kompromis. Umjesto da uhapsi Dubčeka i provede svoj plan, Kremlj je prihvatio sporazumno rješenje. Obje strane su napravile kompromis.
Sa svoje strane, Česi i Slovaci su bili briljantni nenasilni improvizatori, ali nisu imali strateški plan – plan koji bi mogao dovesti u igru njihovo još moćnije oružje održive ekonomske nesaradnje, plus korištenje drugih dostupnih nenasilnih taktika. Čak i tako, postigli su ono što je većina vjerovala kao njihov najvažniji cilj: nastaviti s češkom vladom, a ne direktnom vladavinom Sovjeta. S obzirom na okolnosti, bila je to u ovom trenutku izuzetna pobjeda.
Mnogim posmatračima u drugim zemljama koji su se pitali o potencijalu korištenja nenasilne moći za odbranu, avgust 1968. je otvorio oči. Međutim, Čehoslovačka nije bila prvi put da su egzistencijalne prijetnje iz stvarnog života podstakle nova razmišljanja o obično zanemarenoj moći nenasilne borbe.
Danska i poznati vojni strateg
Kao i stalna potraga za pitkom vodom koja može da održi život, potraga za nenasilnom moći koja može da brani demokratiju privlači tehnologe: ljude koji vole da razmišljaju o tehnici. Takva osoba je bio BH Liddell Hart, poznati britanski vojni strateg kojeg sam upoznao 1964. godine na Konferenciji Univerziteta u Oksfordu o civilnoj odbrani. (Rečeno mi je da ga zovem "Ser Basil.")
Lidel Hart nam je rekao da ga je danska vlada pozvala ubrzo nakon Drugog svjetskog rata da se s njima konsultuje o vojnoj odbrambenoj strategiji. On je to i učinio i savjetovao ih da zamijene svoju vojsku nenasilnom odbranom koju je postavilo obučeno stanovništvo.
Njegov savjet me je natjerao da pažljivije pogledam šta su Danci zapravo radili kada su bili vojno okupirani od susjedne nacističke Njemačke tokom Drugog svjetskog rata. Danska vlada je naravno znala da je nasilni otpor uzaludan i da će dovesti samo do mrtvih i očajnih Danaca. Umjesto toga, razvio se duh otpora i iznad i ispod zemlje. Danski kralj je pružio otpor simboličnim akcijama, jašući na konju ulicama Kopenhagena kako bi održao moral i noseći jevrejsku zvijezdu kada je nacistički režim pojačao progon Jevreja. Mnogi ljudi i danas znaju za vrlo uspješno masovno jevrejsko bijeg neutralnoj Švedskoj koju je improviziralo dansko podzemlje.
Kako je okupacija trajala, Danci su postajali sve svjesniji da je njihova zemlja Hitleru vrijedna zbog svoje ekonomske produktivnosti. Hitler je posebno računao na Dance da za njega naprave ratne brodove, što je dio njegovog plana za invaziju na Englesku.
Danci su shvatili (zar ne svi?) da kada neko zavisi od vas u nečemu, to vam daje moć! Tako su danski radnici preko noći od nedvojbeno najbriljantnijih brodograditelja svog vremena postali najnespretniji i neproduktivniji. Alat je "slučajno" bačen u luku, curenja su "sama" nastajala u brodskim skladištima, itd. Očajni Nemci su ponekad bili tjerani da vuku nedovršene brodove iz Danske u Hamburg kako bi ih dovršili.
Kako je otpor rastao, štrajkovi su postajali sve češći, zajedno sa radnicima koji su rano napuštali fabrike jer „moram se vratiti čuvanju bašte dok još ima svjetla, jer će moja porodica gladovati bez našeg povrća“.
Danci su pronašli hiljadu i jedan način da spriječe Nijemcima njihovu upotrebu. Ova široko rasprostranjena, energizirana kreativnost stajala je u oštroj suprotnosti s vojnom alternativom pružanja nasilnog otpora – koji je provodio samo jedan postotak stanovništva – koji bi ranio i ubio mnoge i donio ozbiljnu oskudicu gotovo svima.
Faktor u ulozi obuke
Ispitani su i drugi historijski slučajevi briljantnog improviziranog nenasilnog otpora invaziji. Norvežani su, da ih Danci ne nadmašuju, svoje vrijeme pod nacističkom okupacijom iskoristili da nenasilno spriječiti nacističko preuzimanje vlasti njihovog školskog sistema. Ovo je bilo uprkos specifičnim naređenjima norveškog nacista koji je dat na čelu zemlje, Vidkuna Quislinga, kojeg je podržavala njemačka okupaciona vojska od jednog vojnika na 10 Norvežana.
Drugi učesnik kojeg sam upoznao na konferenciji u Oksfordu, Wolfgang Sternstein, uradio je svoju disertaciju o Ruhrkampfu - 1923. nenasilni otpor njemačkih radnika do invazije francuskih i belgijskih trupa na proizvodni centar uglja i čelika u Rurskoj dolini, koje su pokušavale da zauzmu proizvodnju čelika za njemačke reparacije. Volfgang mi je rekao da je to bila veoma efikasna borba, koju je pozvala demokratska nemačka vlada tog perioda, Vajmarska republika. To je zapravo bilo toliko efikasno da su francuska i belgijska vlada povukle svoje trupe jer je cijela Rurska dolina stupila u štrajk. „Neka bajonetima kopaju ugalj“, rekli su radnici.
Ono što mi se čini izvanrednim u ovim i drugim uspješnim slučajevima je da su nenasilni borci učestvovali u svojoj borbi bez koristi od obuke. Koji komandant vojske bi naredio trupama da uđu u borbu, a da ih prethodno ne obuči?
Iz prve ruke sam vidio koliku je razliku to učinilo studentima sa sjevera u SAD-u obučen da ode na jug u Misisipi i rizikuju mučenje i smrt od strane segregacionista. Ljeto slobode 1964. smatralo je da je neophodno biti obučen.
Dakle, kao aktivista orijentisan na tehniku, mislim da efikasna mobilizacija za odbranu zahteva promišljenu strategiju i solidnu obuku. Vojnici bi se složili sa mnom. I ono što me stoga zbunjuje je visok stepen efikasnosti nenasilne odbrane u ovim primjerima bez koristi ni jednog ni drugog! Razmislite šta bi mogli postići da su također bili sigurno podržani strategijom i obukom.
Zašto, onda, nijedna demokratska vlada ne bi htjela ozbiljno istražiti mogućnosti civilne odbrane?
