Šta ako ne bi bilo nacija

Nešto što svaki Amerikanac uzima zdravo za gotovo, učinilo je naše trenutne geopolitičke krize mnogo gorom. Ta stvar je ukorijenjena u našim mislima od vremena kada smo jedva mogli napraviti dva koraka bez lica punog tepiha. Ali prije nego što dođem do toga, hajde da postavimo scenu.

Ne moram vam reći da su stvari loše. Naša ekonomija se gotovo u potpunosti zasniva na tome da svi kupuju stvari koje im ne trebaju po cijenama koje ne mogu priuštiti, naše prirodno okruženje je sada 70% plastično, većina “vođenja ljubavi” zamijenjena je slanjem emotikona od patlidžana na vašem telefonu, i možda i najstrašnije od svega — profesionalno rvanje je još uvijek stvar.

(Iako ima i nečeg umirujućeg u činjenici da čak i u ovim surovim vremenima, znojni ljuti muškarci koji se grle ustraju. Volim da mislim da kada žohari vladaju, kada korov raste kroz ostatke puteva i igrališta, tržnih centara i vrućine saloni za masažu kamenom, kada su posljednji ljudi koji žive u podzemnim bunkerima obučeni u šik plinskih maski (uglavnom sivi i crni, ali još uvijek imaju naznaku boje u rubovima naočala ili tetovažama na vratu ili domaćim koricama za borbene sjekire), i kada ekonomija se zasniva na bruto domaćim proteinskim peletima — jedinom preostalom izvoru hrane — čak i tada će profesionalni glomazni muškarci nastaviti da obavljaju zapanjujuće zračne traumatske ozljede mozga za radost i uzbuđenje onih koji su ostali. To bi pretpostavljalo da niko nije obavijestio navedene muškarce TV kamere su bile kanibalizovane za dijelove prije 10 godina.)

Poenta je – stvari su trenutno loše. A mnogo ih pogoršava određena tabu tema, voditelji glavnih medija bi prije pojeli svoje kravate nego raspravljali.

Svi naši problemi su pogoršani toksičnim nacionalizmom, uključujući i pandemiju kroz koju smo upravo prošli. Jer – i znam da je ovo zapanjujuće – nijedan virus ne mari ako postavljaš ogradu ili govoriš drugim jezikom, ili si imigrant s nekog drugog mjesta ili si obrezan na ceremoniji sa šamanom i nekim gajdama i kantu zrelih manga.

Virusu je svejedno.

I opet dopuštamo našim ljudskim zabludama da diktiraju naš odgovor na fizički svijet koji je potpuno nesvjestan i nepokolebljiv prema takvim bajkama. Ponašati se kao da je nacionalizam važan kada se suočite sa ubojitom bolešću je kao da pokušavate da se borite protiv falange samuraja sa mačevima sa samo nostalgijom kao vašim jedinim oružjem.

Kada se o COVID-19 prvi put progovorilo u SAD-u, naša vlada i mediji su to iskoristili kao šansu za širenje antikineske retorike, nadaleko poznate kao gorivo za rasizam. Najbolji propagandni medij naše nacije, The New York Times (mislim na to uz svo nepoštovanje), rekao je to ovako – „Da ukrotimo koronavirus, društvena kontrola u mao stilu pokriva Kinu“.

Oh, društvena kontrola? Oni znače kao: „Svi se držite šest stopa dalje od svih ostalih. Niko ne ide u restoran ili bar, ne posećuje baku i dedu ili ne pozdravlja staru osobu u autobusu. Ne putuj nigde. Ne komuniciraj sa svojim bližnjim, niti poželiš bližnjeg magarca.” Mislite na takvu vrstu društvene kontrole? Mislite na ograničenja koja smo imali ovdje u Sjedinjenim Državama?

Žao mi je, neustrašivi pisci Timesa, ali rasizam nije najbolja opcija protiv bijesne bolesti. Vrlo mali broj “-izama” zaustavlja ultramikroskopske metabolički inertne infektivne agense. I lično sam pokušao da koristim budizam, sadomazohizam, feudalizam, autoerotski asfiksijanizam i antidestablišmentarizam. Svi su me izneverili. (Iako je feudalizam pokazao neka obećanja protiv malog slučaja rahitisa koji sam imao kao dijete.)

Naša ksenofobična vladajuća elita ne može se usuditi reći istinu – Kina je zapravo uspjela usporiti virus, kupivši Americi dragocjeno dodatno vrijeme prije nego što se proširio na naše obale. Čak je i New York Times na kraju priznao „Kina je kupila Zapadno vrijeme. Zapad je to protraćio.”

Ovo je jedan od patentiranih momenata Timesa kada su došli do Isusa kada iznenada povuku 180, guma cvile, i shvate istinu koju je većina ljudi razumjela prije nekoliko sedmica, ako ne mjeseci, ako ne i godina. Isti manevar su izveli sa oružjem za masovno uništenje u Iraku, štetnosti klimatskih promjena, nedostatku štetnosti marihuane, policijske brutalnosti, seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, da li žene moraju jahati konje „bočno sedlo“ i da li je Matrix uopće dobro.

To je u osnovi kao da kažu: „Da, izvini za sva ta rasistička sranja koja smo štampali prije mjesec dana. Potpuno smo promijenili naše načine... do za tjedan dana kada ćemo se vratiti guranju za bijelu nadmoćnost ratova u kojima američka vojska uzbuđeno diže u zrak arapski narod.”

Mislim da je poenta koju pokušavam da kažem da je pričanje o tome kako je jedna zemlja bolja ili gora ili slabija ili bilo šta drugo usred naših trenutnih globalnih problema kao da krdo ljutih nosoroga gazi prema vama, a vi samo vičete da imaš lepše cipele od momka pored tebe.

Nosorozi. Nemoj. Care.

Upravo sada – ovaj trenutak – je užasno i takođe ključno vrijeme. Pokazuje nam ne samo nevjerovatno smiješne mane kapitalizma, već nam pokazuje i našu zajedničku ljudskost. Moramo se udružiti, boriti se za bolju budućnost i odbaciti svoj toksični nacionalizam. Ali naši sociopatski lideri se to neće usuditi.

MintPress News zajedno s drugim medijima izvijestio je da je usred pandemije Amerika zapravo podstakla svoj hibridni rat protiv Venecuele. Reporter Leonardo Flores napisao je: "Američke sankcije Venecueli već su primorale zemlju da potroši tri puta više za testiranje kompleta nego zemlje koje nisu sankcionirane." Povrh toga, Ministarstvo pravde je nagradilo glavu predsjednika Nicolása Madura od 15 miliona dolara.

Iran je također strašno patio zbog naših sankcija prema njima. Tokom vrhunca pandemije, Google je povukao zvaničnu iransku aplikaciju koja je trebala pomoći njihovim ljudima da se nose s COVID-19. U osnovi, naši vladini zvaničnici i rukovodioci tehnoloških kompanija (koji leže ljepljivi i pognuti u krevetu s njima) žele osigurati da što više ljudi umre od COVID-19 – u Iranu i Venecueli i Sjevernoj Koreji i svim drugim zemljama u kojima nemamo na primjer zato što te zemlje odbijaju slobodno iskašljati svoju naftu ili litijum ili rijetke zemne metale ili nezavisnost.

Ali ne mogu ovo dovoljno naglasiti: virusi, i klimatska kriza, i ekološki kolaps i zakiseljavanje okeana – nikoga od njih nije briga odakle ste, jebote!

Evo nečega što nećete čuti na svojim mainstream prodajnim mjestima i svim svojim korporativnim seronjama. Evo nečega što je zabranjeno: Možda, samo možda, pandemija i suše i šumski požari i poplave nam pokazuju da je vrijeme da evoluiramo mimo ideje nacija.

(Daću vam trenutak dok vam se um ne vrti oko zločina koji je ovaj autor počinio. …Onda, ako ste dovoljno hrabri, čitajte dalje.)

Ponašamo se kao da su nacije date – kao da ne postoji drugi način da organiziramo našu vrstu, nema drugog načina da se ponašamo osim da vam se boje vaše zastave istetoviraju preko bradavica i da vaša nacionalna himna upali u vašu meku kašastu moždanu materiju. Ali u stvari, nacije nisu uvijek bile onakve kakve smo se mi ljudi dijelili. Ideja o nacijama čak nije ni posebno stara.

Kada razmišljamo o idejama ili načinima ponašanja koji su toliko izdržali test vremena da izgledaju kao zdrav razum, razmišljamo o postupcima i vjerovanjima starim hiljadama godina. Ta lista uključuje hodanje na dvije noge, nošenje vašeg djeteta unaokolo, seks, odbranu, izgradnju skloništa, kuhanje hrane i iščupanje viška dlaka s tijela (uglavnom iz nozdrva) kako biste postigli prethodno spomenuti seks. Sve ove stvari naša vrsta radi eonima.

Ali podjela na nacije sasvim sigurno nije. Nacionalne države nisu snažno postojale sve do kasnog 18. veka. John Breuilly sa Londonske škole ekonomije kaže: „Daleko od bezvremenske, nacionalna država je skorašnji fenomen... Prije kasnog 18. stoljeća, nije bilo pravih nacionalnih država... ni pasoša ni granica kakve poznajemo nisu postojale.“

Čak i kada su nacije počele da se razvijaju, one nisu bile toliko važne za mnoge ljude. On nastavlja: „Mnogi imigranti iz istočne Evrope koji su stigli u SAD u 19. veku mogli su reći iz kojeg su sela došli, ali ne i iz koje zemlje: to im nije bilo važno. …Drevna carstva su obojena na modernim mapama kao da imaju čvrste granice, ali nisu.”

Afričke nacije izmislila je tek 1885. gomila bogatih bijelih momaka na Berlinskoj konferenciji. Nacionalne granice presecale su preko 1,000 kultura i regiona, razdvajajući prijateljske narode i grupisajući one koji se nisu slagali.

Dakle, prije samo nešto više od 200 godina ljudska kategorizacija se promijenila i nacije su postale vruća nova stvar. „Godine 1800. skoro niko u Francuskoj nije sebe smatrao Francuzima. Do 1900. svi su to učinili.”

Ideja koja je zavladala prije 200 godina zavladala je svim našim umovima, poput parazita. Ne možemo zamisliti da budemo razdvojeni, razgraničeni ili kategorizirani na druge načine, čak iako priznajemo da smo iznutra veoma razlomljeni. Republikanci preziru demokrate. Ljubitelji White Soxa mrze navijače Yankeesa. Oni koji svoju prženu piletinu nabavljaju iz KFC-a misle da bi oni koji vole Chick-fil-A mogli trljati jezik sedmično starim bikovima.

U nekim slučajevima imalo bi puno smisla razdvajanje nas drugačije nego po naciji. Bogati ljudi imaju mnogo veće šanse da prežive virus nego siromašni ljudi. Vjerovatnije je da će bogati ljudi širom svijeta imati pristup testiranju, liječenju, dobrim doktorima, respiratorima, itd. Vjerovatnije je da će siromašni ljudi širom planete pokušati da se "izdrže" kod kuće jer nemaju doktora ili ga ne mogu priuštiti. Šta ako bismo odlučili da nema nacija, već da su radnici svijeta jedna grupa, a svjetski vlasnici korporacija druga grupa. Da su ljudi umjesto toga podijeljeni na taj način, radni ljudi Kine bi mogli pomoći radnim ljudima Italije ili Amerike i obrnuto bez nacionalističke propagande. (Naravno, ovo stvara druge probleme kao što je to da bi korporativni vlasnici sigurno gomilali sve lijekove i respiratore jer su uglavnom sociopati.)

Ali naši mejnstrim mediji podsvesno nam govore da nikada ne stanemo na stranu ljudi druge nacije. Kažu prije svega briga za Ameriku. Ipak, u stvarnosti, ako oslobodimo svoj um izvan mentalnog zatvora toksičnog nacionalizma, ima li itko od nas nešto protiv prodavača cipela u Kini ili smetlara na Kubi? Ozbiljno sumnjam. Nisi u ratu sa tim prodavcem cipela. Nemate razloga da ga mrzite ili mu čak želite lošu volju. Iskreno, izuzetno bogati ljudi u svijetu ratuju jedni protiv drugih, dok je 99% različitih populacija na putu - neki svjesno, a neki blaženo nesvjesni.

Imajte na umu – naš svijet se razvija. I to može biti dobra stvar. Autori knjige “The Universe Next Door” iz NewScientist navode: “Većina hijerarhijskih sistema ima tendenciju da postane vrhunska, skupa i nesposobna da odgovori na promjene.” Naše sadašnje Sjedinjene Države odgovaraju svim ovim karakteristikama, a zatim i nekima. Američko carstvo je izuzetno teško, skupo i nesposobno da odgovori na promene. Slično velikom bojnom brodu ili Chrisu Christieju, američkom carstvu je potrebno mnogo vremena da makar malo promijeni kurs. Trenutna inercija je jednostavno prevelika.

Kada završite sa visokom, skupom hijerarhijom koja se ne može prilagoditi, to stvara veliku napetost. Nazad na NewScientist – „Rezultirajuća napetost se može osloboditi djelomičnim kolapsom. ... Kolaps je, kažu neki, kreativna destrukcija koja omogućava da se pojave nove strukture.”

Pa, imam novosti za tebe. Definitivno smo usred delimičnog kolapsa. Hobi broj jedan vašeg prosječnog Amerikanca je skladištenje njihove bašte za preživljavanje. Tokom ovog djelomičnog kolapsa, nove strukture bi se mogle pojaviti ako probijemo iz naših zastarjelih misaonih zatvora. Trenutno se ne radi o nacijama, ogradama ili političkim partijama. Radi se o vama, i meni, i našim komšijama, prijateljima i zajedničkoj ljudskosti.