Krug nasilja. Kada će to biti prekinuto? Napad na Charlie Hebdo bio je još jedan incident “terora u [popunite prazno]… napadači dio [popunite ime terorističke mreže]”. Bio je to incident terora kod kuće, jer su napadači bili francuska imigranti druge generacije. Vreme je da se odmaknemo od neefikasnih, reaktivnih taktika i strategija bavljenja ovom vrstom terora prema transformaciji sukoba, transformišući strukture koje vode ka terorizmu.
Da budemo jasni. Ubice u Parizu nisu osvetile Poslanika, a njihovo strašno nasilje se ne može pomiriti s islamom. Nisu bili plemeniti, sveti ratnici, bili su nasilni kriminalci. Ubili su ljude 12 i pored tih života uništeni su i životi njihovih porodica. Njihovi napadi otvorili su prostor za daljnje destruktivne cikluse sukoba, podršku za sigurnosne napade i praktično beskrajne vojne kampanje koje još uvijek vidimo u globalnom ratu protiv terora 9 / 11 / 01. Ako nastavimo na ovom putu, "osudimo globalnu zajednicu na stalni teror", kako tvrdi politički naučnik Lindsay Heger Ponovno crtanje naše strategije o teroru.
Evo uobičajenog:
Na vrhuncu sukoba događa se nekoliko stvari. Prvo, imamo tendenciju da vidimo generalizacije kao što čujemo u "sukobu civilizacija", "nas protiv njih", ili "borba između islama i slobode govora". Drugo, postoje stereotipi, kao što možemo vidjeti u generalizacijama i pretpostavke o svim članovima grupe. U ovom slučaju grupa tako velika i raznovrsna kao 1.6 milijarde muslimana u svijetu. Treće, postoje brojne reakcije kao što su pozivi za „kolektivnim pritvorom“ ili „nuke“ od strane mnogih takozvanih internetskih trolova. One često dolaze sa dehumanizacijom druge grupe. Četvrto, taktika tit-for-tat se koristi kako možemo vidjeti u napadi na džamije u Francuskoj. Peto, problemi su promijenjeni promišljeno, kao što možemo vidjeti u američkim mainstream medijskim komentatorima koji koriste napad promovisati mučenje ili kritikovati politiku gradonačelnika Njujorka de Blasija. Šesto, emocije se eksploatišu, strah se instalira, a zagovaraju se drastične mjere kao što vidimo u političkom lideru krajnje desnog nacionalnog fronta Poziv Marine Le Pen na referendum o ponovnoj uspostavi smrtne kazne. Sve su to destruktivni, ali veoma često korišćeni pristupi rješavanju konflikta. Sve ovo su načini na koje učestvujemo u ciklusu kontinuiranog terora.
Evo nekoliko boljih načina:
Prije svega, nacionalni i međunarodni zakoni i sudski procesi za pojedince i grupe koji su uključeni u terorističke radnje.
Drugo, poziv na jedinstvo međunarodne zajednice, političkih, kulturnih i vjerskih lidera koji osuđuju sve oblike nasilnog ekstremizma.
Treće, društveni odgovor odgovaranja na mržnju ljubavlju i suosjećanjem, kao što smo vidjeli Dostojanstven odgovor Norveške na masovno ubistvo islamofobnog Andersa Breivika.
Evo nekih dugoročnih odgovora na šire, strukturne promjene:
Prvo, terorizam je politički problem. Kolonijalna istorija i trenutna nasilna zapadnjačka prisutnost na Bliskom istoku, kao i proizvoljna podrška nekim diktatorima, ključni su za pružanje podrške teroristima bez kojih oni ne bi mogli da funkcionišu i čak postoje. Kao što vidimo, ova baza podrške sada ide daleko izvan Bliskog istoka i dostigla je predgrađa Pariza i inspiriše druge nepovezane teroriste usamljenog vuka. Lindsay Heger ispravno raspravlja da moramo stvoriti kreativna rješenja za upravljanje usmjerena na odvajanje terorista od društava. To važi i za grupe kao što je Boko Haram u Nigeriji, što se odnosi na muslimansko imigrantsko stanovništvo u Francuskoj.
Drugo, terorizam je socijalni problem. Napadači su bili potomci alžirskih imigranata rođenih u Francuskoj. Nije ništa novo da postoje tenzije između pretežno bijelog, kršćanskog, francuskog društva i uglavnom muslimanske prve i druge generacije imigrantske populacije afričkog porijekla. Većina imigranata pripada ekonomskoj nižoj klasi društva. Siromaštvo, nezaposlenost i kriminal su zajednički problemi sa kojima se mladi, muški imigranti suočavaju.
Treće, terorizam je kulturološki problem. Muslimanska imigrantska populacija u Evropi mora biti u mogućnosti da se slobodno razvija i izražava svoj osjećaj sebe i osjećaj pripadnosti. Politika integracije mora omogućiti različitost i suživot bez nametnute asimilacije i nejednakosti.
Neki bi mogli tvrditi da ovi prijedlozi imaju mane, da nisu savršeni, da nikada neće raditi, i tako dalje. Da, imaju mane, nisu savršeni, a ponekad ne znamo ishod. Ono što zasigurno znamo je da nas militarnija sigurnost, žrtvovanje naših prava i više vojnih kampanja čine učesnicima u teroru. I definitivno ne rade ako naša namera nije da regrutujemo više terorista.
Teroristi će biti dio nas sve dok se ne pozabavimo uzrocima i dokle god budemo učestvovali u njemu. Teror završava kada prestanemo sa stvaranjem terorista i kada prestanemo da učestvujemo u njemu.
Patrick T. Hiller
~~~~~
Ovaj komentar je objavljen putem PeaceVoice
