Medea Benjamin i Nicolas JS Davies, World BEYOND WarVeljače 17, 2022
Svaki dan donosi novu buku i bijes u krizi oko Ukrajine, uglavnom iz Washingtona. Ali šta će se zaista dogoditi?
Postoje tri moguća scenarija:
Prvi je da će Rusija iznenada pokrenuti ničim izazvanu invaziju na Ukrajinu.
Drugi je da će ukrajinska vlada u Kijevu pokrenuti eskalaciju svog građanskog rata protiv samoproglašenih Narodne Republike Donjeck (DPR) i Lugansk (LPR), izazivajući različite moguće reakcije drugih zemalja.
Treće je da se ništa od ovoga neće dogoditi, a kriza će proći bez veće eskalacije rata u kratkom roku.
Dakle, ko će šta raditi i kako će druge zemlje reagovati u svakom slučaju?
Ničim izazvana ruska invazija
Čini se da je ovo najmanje vjerovatni ishod.
Prava ruska invazija bi oslobodila nepredvidive i kaskadne posljedice koje bi mogle brzo eskalirati, što bi dovelo do masovnih civilnih žrtava, nove izbjegličke krize u Evropi, rata između Rusije i NATO-a, ili čak nuklearni rat.
Da je Rusija htela da pripoji DPR i LNR, mogla je to da učini usred krize koja je usledila Državni udar koji podržavaju SAD u Ukrajini 2014. Rusija se već suočila sa bijesnim odgovorom Zapada zbog svoje aneksije Krima, pa su međunarodni troškovi aneksije DNR i LNR, koji su također tražili da se ponovo se pridružiti Rusiji, tada bi bilo manje nego što bi bilo sada.
Rusija je umjesto toga usvojila pažljivo proračunat stav u kojem je republikama davala samo prikrivenu vojnu i političku podršku. Da je Rusija zaista spremna da rizikuje mnogo više sada nego 2014. godine, to bi bio užasan odraz toga koliko su američko-ruski odnosi pali.
Ako Rusija pokrene ničim izazvanu invaziju na Ukrajinu ili pripoji DPR i LNR, Bajden je već rekao da će Sjedinjene Države i NATO ne bore se direktno rat sa Rusijom oko Ukrajine, iako bi to obećanje moglo biti ozbiljno na iskušenju od strane jastrebova u Kongresu i medijske paklene volje da raspiri antirusku histeriju.
Međutim, Sjedinjene Države i njihovi saveznici bi definitivno uveli nove teške sankcije Rusiji, učvršćujući hladnoratovsku ekonomsku i političku podjelu svijeta između Sjedinjenih Država i njihovih saveznika s jedne strane i Rusije, Kine i njihovih saveznika s druge strane. Bajden bi postigao potpuni hladni rat koji su uzastopne američke administracije spremale deceniju, a što se čini da je neizrečena svrha ove izmišljene krize.
Što se tiče Evrope, geopolitički cilj SAD je jasno da se izazove potpuni slom odnosa između Rusije i Evropske unije (EU), da se Evropa poveže sa Sjedinjenim Državama. Prisiljavanje Njemačke da otkaže svoj plinovod Sjeverni tok 11 iz Rusije vrijedan 2 milijardi dolara sigurno će učiniti Njemačku više energetski zavisne o SAD i njihovim saveznicima. Ukupni rezultat bi bio upravo onakav kakav je lord Ismay, prvi generalni sekretar NATO-a, opisao kada je to rekao svrha Alijanse je trebalo da zadrži „Ruse napolju, Amerikance unutra i Nemce dole“.
Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) odvojio je Veliku Britaniju od EU i učvrstio njen “poseban odnos” i vojni savez sa Sjedinjenim Državama. U sadašnjoj krizi, ovaj vodeći savez SAD i Velike Britanije ponavlja jedinstvenu ulogu koju je imao u diplomatskom inženjeringu i vođenju ratova u Iraku 1991. i 2003.
Danas su Kina i Evropska unija (predvođene Francuskom i Njemačkom) dvije vodeće trgovinski partneri većine zemalja u svijetu, položaj koji su ranije zauzimale Sjedinjene Države. Ako američka strategija u ovoj krizi uspije, ona će postaviti novu željeznu zavjesu između Rusije i ostatka Evrope kako bi neraskidivo vezala EU za Sjedinjene Države i spriječila je da postane istinski neovisni pol u novom multipolarnom svijetu. Ako Bajden to izvede, on će svesti proslavljenu američku “pobjedu” u Hladnom ratu na jednostavno demontiranje Gvozdene zavjese i ponovno je izgraditi nekoliko stotina milja istočno 30 godina kasnije.
Ali Bajden možda pokušava da zatvori vrata štale nakon što je konj uskočio. EU je već nezavisna ekonomska sila. Politički je raznolika i ponekad podijeljena, ali njene političke podjele izgledaju izvodljive u poređenju s političkim haos, korupcija i endemsko siromaštvo u Sjedinjenim Američkim Državama. Većina Evropljana misle da su njihovi politički sistemi zdraviji i demokratskiji od američkog, i čini se da su u pravu.
Poput Kine, EU i njene članice pokazuju se kao pouzdaniji partneri za međunarodnu trgovinu i miroljubivi razvoj od samozaokupljenih, hirovitih i militarističkih Sjedinjenih Država, u kojima se pozitivni koraci jedne administracije redovno poništavaju od strane sljedeće, i čija vojna pomoć a prodaja oružja destabilizuje zemlje (npr u Africi upravo sada) i ojačati diktature i ekstremno desničarske vlade širom svijeta.
Ali ničim izazvana ruska invazija na Ukrajinu bi gotovo sigurno ispunila Bajdenov cilj izolacije Rusije od Evrope, barem u kratkom roku. Da je Rusija bila spremna da plati tu cijenu, to bi bilo zato što sada vidi obnovljenu hladnoratovsku podjelu Evrope od strane Sjedinjenih Država i NATO-a kao neizbježnu i neopozivu, te je zaključila da mora konsolidirati i ojačati svoju odbranu. To bi takođe značilo da Rusija ima kinesku punu podršku za to, najavljujući mračniju i opasniju budućnost za cijeli svijet.
Ukrajinska eskalacija građanskog rata
Drugi scenario, eskalacija građanskog rata od strane ukrajinskih snaga, čini se vjerovatnijim.
Bilo da se radi o invaziji Donbasa u punom obimu ili nečem manjem, njena glavna svrha sa američke tačke gledišta bila bi da isprovocira Rusiju da direktnije interveniše u Ukrajini, da ispuni Bajdenovo predviđanje o „ruskoj invaziji“ i oslobodi maksimum sankcijama pritiska kojima je zaprijetio.
Dok su zapadni lideri upozoravali na rusku invaziju na Ukrajinu, ruski zvaničnici, DNR i LNR upozoravaju mesecima da su ukrajinske vladine snage eskalirali građanski rat i da su 150,000 trupe i novo oružje spremne za napad na DPR i LPR.
U tom scenariju, masivni SAD i Zapad pošiljke oružja dolazak u Ukrajinu pod izgovorom odvraćanja od ruske invazije zapravo bi bio namijenjen upotrebi u već planiranoj ofanzivi ukrajinske vlade.
S jedne strane, ako ukrajinski predsjednik Zelenski i njegova vlada planiraju ofanzivu na Istoku, zašto su tako javno poigravajući se strahuje od ruske invazije? Sigurno bi se pridružili horu iz Washingtona, Londona i Brisela, pripremajući pozornicu da upiru prstom u Rusiju čim pokrenu vlastitu eskalaciju.
I zašto Rusi nisu glasniji u upozoravanju svijeta na opasnost od eskalacije ukrajinskih vladinih snaga koje okružuju DPR i LPR? Sigurno Rusi imaju obimne obavještajne izvore unutar Ukrajine i znali bi da li Ukrajina zaista planira novu ofanzivu. Ali čini se da su Rusi mnogo više zabrinuti zbog sloma američko-ruskih odnosa nego zbog onoga što ukrajinska vojska možda namjerava.
S druge strane, propagandna strategija SAD, Velike Britanije i NATO-a organizovana je na vidjelo, sa novim “obavještajnim” otkrićem ili izjavom na visokom nivou za svaki dan u mjesecu. Pa šta bi oni mogli imati u rukavu? Jesu li zaista uvjereni da mogu pogriješiti Ruse i ostaviti ih da nose konzervu za operaciju obmane koja bi mogla parirati Tonkin Gulf incident ili WMD laže o Iraku?
Plan bi mogao biti vrlo jednostavan. Napad ukrajinskih vladinih snaga. Rusija staje u odbranu DPR i LNR. Bajden i Boris Johnson vrišti "Invazija" i "Rekli smo ti!" Makron i Šolc nijemo odzvanjaju „Invazija“ i „Mi stojimo zajedno“. Sjedinjene Države i njihovi saveznici uvode sankcije „maksimalnog pritiska“ Rusiji, a planovi NATO-a za novu gvozdenu zavesu širom Evrope su ostvarena činjenica.
Dodatna bora bi mogla biti takva "lažna zastava" narativ koji su američki i britanski zvaničnici nekoliko puta nagovijestili. Napad ukrajinske vlade na DPR ili LPR mogao bi se na Zapadu predstaviti kao provokacija "lažne zastave" od strane Rusije, kako bi se zamaglila razlika između eskalacije ukrajinske vlade u građanskom ratu i "ruske invazije".
Nejasno je da li bi takvi planovi uspjeli, ili bi jednostavno podijelili NATO i Evropu, a različite zemlje zauzimale različite stavove. Tragično, odgovor bi mogao više zavisiti od toga koliko je lukavo zamka bila postavljena nego od prava ili nepravde u sukobu.
Ali kritično pitanje će biti da li su zemlje EU spremne da žrtvuju sopstvenu nezavisnost i ekonomski prosperitet, koji delimično zavisi od isporuke prirodnog gasa iz Rusije, za neizvesne koristi i iscrpljujuće troškove kontinuiranog potčinjavanja američkom carstvu. Evropa bi se suočila sa oštrim izborom između potpunog povratka svojoj hladnoratovskoj ulozi na prvoj liniji mogućeg nuklearnog rata i mirne, kooperativne budućnosti koju je EU postepeno, ali postojano gradila od 1990. godine.
Mnogi Evropljani su razočarani ovim neoliberalan ekonomski i politički poredak koji je EU prigrlila, ali ih je pokornost Sjedinjenim Državama dovela na taj vrtni put na prvom mjestu. Učvršćivanje i produbljivanje tog podaništva sada bi učvrstilo plutokratiju i ekstremnu nejednakost neoliberalizma predvođenog SAD, a ne bi dovelo do izlaza iz njega.
Bajden bi se mogao izvući krivim Ruse za sve dok se klanja ratnim jastrebovima i priklanja TV kamerama u Washingtonu. Ali evropske vlade imaju svoje obavještajne agencije i vojnim savjetnicima, koji nisu svi pod palcem CIA-e i NATO-a. Njemačke i francuske obavještajne agencije često su upozoravale svoje šefove da ne slijede američkog pijunara, posebno u Irak 2003. Moramo se nadati da od tada nisu svi izgubili svoju objektivnost, analitičke vještine ili lojalnost vlastitim zemljama.
Ako se ovo povrati na Bajdena, a Evropa na kraju odbije njegov poziv na oružje protiv Rusije, ovo bi mogao biti trenutak kada će Evropa hrabro istupiti da zauzme svoje mjesto kao snažna, nezavisna sila u multipolarnom svijetu u nastajanju.
Ništa se ne događa
Ovo bi bio najbolji ishod od svega: anti-vrhunac za slavlje.
U nekom trenutku, bez invazije Rusije ili eskalacije Ukrajine, Bajden bi prije ili kasnije morao prestati da plače "Vuk" svaki dan.
Sve strane bi mogle da se povuku sa svojih vojnih gomilanja, panične retorike i pretnji sankcijama.
The Minsk Protocol mogla bi biti oživljena, revidirana i osnažena kako bi se pružio zadovoljavajući stepen autonomije ljudima DPR-a i LNR-a unutar Ukrajine, ili kako bi se omogućilo mirno razdvajanje.
Sjedinjene Države, Rusija i Kina mogle bi započeti ozbiljniju diplomatiju kako bi smanjile prijetnju nuklearni rat i razriješiti njihove brojne razlike, kako bi svijet mogao krenuti naprijed ka miru i prosperitetu umjesto nazad ka hladnom ratu i nuklearnom ivici.
zaključak
Kako god da se završi, ova kriza bi trebala biti poziv na buđenje Amerikancima svih klasa i političkih uvjerenja da preispitaju poziciju naše zemlje u svijetu. Svojim militarizmom i imperijalizmom smo protraćili trilione dolara i milione života drugih ljudi. Američki vojni budžet nastavlja da raste kojem se ne nazire kraj – a sada je sukob s Rusijom postao još jedno opravdanje za davanje prioriteta potrošnji na oružje u odnosu na potrebe našeg naroda.
Naši korumpirani lideri pokušali su, ali nisu uspjeli da zadave multipolarni svijet u nastajanju po rođenju militarizmom i prisilom. Kao što možemo vidjeti nakon 20 godina rata u Afganistanu, ne možemo se boriti i bombardirati svoj put ka miru ili stabilnosti, a prisilne ekonomske sankcije mogu biti gotovo jednako brutalne i destruktivne. Takođe moramo preispitati ulogu NATO-a i vjetar dolje ovaj vojni savez koji je postao tako agresivna i destruktivna sila u svijetu.
Umjesto toga, moramo početi razmišljati o tome kako postimperijalna Amerika može igrati kooperativnu i konstruktivnu ulogu u ovom novom multipolarnom svijetu, radeći sa svim našim susjedima na rješavanju vrlo ozbiljnih problema sa kojima se čovječanstvo suočava u 21. stoljeću.
Medea Benjamin je suosnivač CODEPINK za mir, i autor nekoliko knjiga, uključujući Unutar Irana: prava istorija i politika Islamske Republike Iran.
Nicolas JS Davies je nezavisni novinar, istraživač sa CODEPINK-om i autor časopisa Krv na našim rukama: Američka invazija i uništavanje Iraka.
