Ukrajina i apokaliptični rizik propagandnog neznanja

David Swanson

Nisam siguran je li još ove godine objavljena bolja napisana knjiga od Ukrajina: Zbigova velika šahovska ploča i kako je matiran Zapad, ali uvjeren sam da nije bilo važnijeg. S oko 17,000 16,000 nuklearnih bombi u svijetu, Sjedinjene Države i Rusija imaju ih oko XNUMX XNUMX. Sjedinjene Države agresivno koketiraju s Trećim svjetskim ratom, stanovnici Sjedinjenih Država nemaju niti maglovitu predodžbu o tome kako i zašto, a autori Natylie Baldwin i Kermit Heartsong sve to sasvim jasno objašnjavaju. Samo naprijed i recite mi da ništa na što sada trošite vrijeme nije manje važno od ovoga.

Ova knjiga može biti najbolje napisana u ovoj godini. Sadrži sve relevantne činjenice - one koje sam znao, a mnoge nisam - sažeto i savršeno organizirano. To čini s informiranim svjetonazorom. Ne ostavlja mi se uopće za što prigovoriti, što je gotovo nečuveno u mojim recenzijama knjiga. Osvježavajuće mi je susresti se s tako dobro informiranim piscima koji također shvaćaju značaj njihovih podataka.

Gotovo polovica knjige koristi se za postavljanje konteksta nedavnim događajima u Ukrajini. Korisno je razumjeti kraj hladnog rata, iracionalnu mržnju prema Rusiji koja prožima elitno američko razmišljanje i obrasce ponašanja koji se sada ponavljaju na većoj razini. Podsticanje fanatičnih boraca u Afganistanu i Čečeniji i Gruziji i usmjeravanje na Ukrajinu za sličnu upotrebu: ovo je kontekst koji CNN neće pružiti. Partnerstvo neokonaca (u naoružavanju i provociranju nasilja u Libiji) s humanitarnim ratnicima (u jahanju za spas zbog promjene režima): ovo je presedan i model koji NPR neće spominjati. SAD obećavaju da neće širiti NATO, američko širenje NATO-a na 12 novih zemalja do granice Rusije, američko povlačenje iz Ugovora o ABM-u i potraga za „proturaketnom obranom“ - to je pozadina koju Fox News nikada ne bi smatrao značajnom . Američka podrška vladavini zločinačkih oligarha koji su spremni rasprodati ruske resurse i ruski otpor tim shemama - takvi su računi gotovo nerazumljivi ako ste potrošili previše američkih "vijesti", ali Baldwin i Heartsong dobro ih objašnjavaju i dokumentiraju.

Ova knjiga uključuje izvrsnu pozadinu upotrebe i zlouporabe Gene Sharpa i revolucija u boji koje je potaknula američka vlada. Mislim da se srebrna obloga može naći u vrijednosti nenasilnog djelovanja koje svi sudionici prepoznaju - bilo dobro ili loše. Istu lekciju možemo pronaći (zauvijek i ovaj put) u civilnom otporu ukrajinskim postrojbama u proljeće 2014. i odbijanju (nekih) vojnika da napadnu civile.

Narančasta revolucija u Ukrajini 2004., Revolucija ruža u Gruziji 2003. i Ukrajina II u 2013.-2014. Dobro su ispričane, uključujući detaljnu kronologiju. Doista je nevjerojatno koliko je javno prijavljeno onoga što je ostalo zakopano. Zapadni čelnici sastali su se više puta 2012. i 2013. godine kako bi zacrtali sudbinu Ukrajine. Neonacisti iz Ukrajine poslani su u Poljsku da se obuče za puč. Nevladine organizacije koje djeluju izvan američkog veleposlanstva u Kijevu organizirale su treninge za sudionike puča. 24. studenog 2013., tri dana nakon što je Ukrajina odbila sporazum s MMF-om, uključujući odbijanje prekida veza s Rusijom, prosvjednici u Kijevu počeli su se sukobljavati s policijom. Prosvjednici su koristili nasilje, uništavajući zgrade i spomenike i bacajući Molotovljeve koktele, ali predsjednik Obama upozorio je ukrajinsku vladu da ne odgovara silom. (Usporedite to s tretmanom pokreta Occupy ili pucnjavom na Capitol Hill žene koja je napravila neprihvatljiv polukružni zaokret u svom automobilu sa svojom bebom.)

Skupine koje financiraju SAD organizirale su ukrajinsku oporbu, financirale novi TV kanal i promovirale promjenu režima. Američki State Department potrošio je oko 5 milijardi dolara. Američki pomoćnik državnog tajnika koji je odabrao nove čelnike, otvoreno je donosio kolačiće prosvjednicima. Kad su ti prosvjednici nasilno srušili vladu u veljači 2014., Sjedinjene Države odmah su proglasile vladu državnim udarom legitimnom. Ta je nova vlada zabranila glavne političke stranke, te napadala, mučila i ubijala njihove članove. Nova vlada uključivala je neonaciste, a uskoro će biti i dužnosnici uvezeni iz Sjedinjenih Država. Nova vlada zabranila je ruski jezik - prvi jezik mnogih ukrajinskih građana. Uništeni su ruski ratni spomenici. Stanovništvo ruskog govornog područja napadnuto je i ubijeno.

Krim, autonomna regija Ukrajina, imao je vlastiti parlament, bio je u sastavu Rusije od 1783. do 1954., javno je glasao za bliske veze s Rusijom 1991., 1994. i 2008., a njegov je parlament glasao za ponovno pridruživanje Rusiji 2008. godine. 16. ožujka 2014. godine 82% Krimaca sudjelovalo je na referendumu, a 96% njih glasalo je za ponovno pridruživanje Rusiji. Ova nenasilna, beskrvna, demokratska i pravna akcija, bez kršenja ukrajinskog ustava koji je usitnjen nasilnim pučem, na Zapadu je odmah proglašena ruskom "invazijom" na Krim.

I Novorosijci su tražili neovisnost, a nova ukrajinska vojska napala ih je dan nakon što je John Brennan posjetio Kijev i naredio taj zločin. Znam da policija okruga Fairfax koja je mene i moje prijatelje udaljila od kuće Johna Brennana u Virginiji nije imala pojma koji je vrag oslobađao bespomoćnim ljudima tisućama kilometara dalje. Ali to je neznanje barem jednako uznemirujuće koliko bi bila informirana zlonamjernost. Civile su mjesecima napadali mlaznjaci i helikopteri u najgorem ubojstvu u Europi od Drugog svjetskog rata. Ruski predsjednik Putin više je puta pritiskao mir, prekid vatre i pregovore. Prekid vatre konačno je uslijedio 5. rujna 2014.

Izvanredno, suprotno onome što su nam svima rekli, Rusija nije napala Ukrajinu niti jedan od mnogo puta kada su nam rekli da je to upravo učinila. Diplomirali smo od mitskog oružja za masovno uništavanje, kroz mitske prijetnje libijskim civilima i lažne optužbe za uporabu kemijskog oružja u Siriji, do lažnih optužbi za pokretanje invazija koje nikada nisu pokrenute. "Dokazi" o invaziji (ima) pažljivo su ostavljeni bez mjesta ili bilo kakvih provjerljivih detalja, ali svi su ionako odlučno razotkriveni.

Za obaranje zrakoplova MH17 Rusija je optužena bez ikakvih dokaza. SAD imaju informacije o tome što se dogodilo, ali ih neće objaviti. Rusija je objavila ono što je imala, a dokazi su, u dogovoru s očevidima na terenu i u dogovoru s tadašnjim kontrolorom zračnog prometa, da je avion srušio jedan ili više drugih zrakoplova. "Dokazi" da je Rusija oborila avion raketom izloženi su kao traljavi krivotvorine. Ni jedan trag pare koji bi raketa ostavila nije izvijestio niti jedan svjedok.

Baldwin i Heartsong zaključuju sa slučajem da su se američke akcije obrušile, da zapravo, imaju li stanovnici Sjedinjenih Država pojma što se događa ili ne, brokeri moći u Washingtonu drugi su se izmijenili u nozi. Sankcije protiv Rusije učinile su Putina popularnim kod kuće kao što je to bio George W. Bush nakon što je uspio postojati kao predsjednik dok su avioni ulijetani u Svjetski trgovinski centar. Iste sankcije ojačale su Rusiju okrenuvši je prema vlastitoj proizvodnji i ka savezima s nezapadnim zemljama. Ukrajina je patila, a Europa pati od prekida ruskog plina, dok Rusija sklapa poslove s Turskom, Iranom i Kinom. Iseljavanje ruske baze s Krima sada se čini beznadnijim nego prije početka ovog ludila. Rusija prednjači kako sve više zemalja napušta američki dolar. Kaznene sankcije Rusije nanose štetu Zapadu. Daleko od izolacije, Rusija surađuje s državama BRICS, Šangajskom organizacijom za suradnju i drugim savezima. Daleko od toga da je osiromašena, Rusija kupuje zlato, dok SAD tone u dugove, a svijet ga sve više doživljava kao nevaljalog igrača, a Europa mu zamjera što je Europu uskratio za rusku trgovinu.

Ta priča počinje neracionalnošću kolektivne traume koja proizlazi iz holokausta Drugog svjetskog rata i slijepe mržnje prema Rusiji. Mora završiti s istom iracionalnošću. Ako američki očaj dovodi do rata s Rusijom u Ukrajini ili negdje drugdje duž ruske granice gdje se NATO bavi različitim ratnim igrama i vježbama, možda više neće biti ljudskih priča koje su ikada bile ispričane ili čule.