Zapadna intervencija spasila bi opskrbljene pobunjenike povezane s Al-Qaidom.
Autor: Max Blumenthal, Ben Norton / Alterna.
Nakon što je službeno odustala od dugogodišnje američke politike promjene režima u Siriji, Trumpova administracija šalje signale o prebacivanju svoje politike u Siriju pod masivni politički pritisak nakon groznog kemijskog napada u pobunjeničkoj provinciji Idlib.
Kemijski napad navodno se dogodio u travnju 4. Navodno je ubijeno desetak civila, iako još uvijek nisu poznati mnogi detalji.
"Još nemamo nikakvu službenu ili pouzdanu potvrdu" onoga što se dogodilo ili tko je odgovoran, , rekao je specijalni izaslanik UN-a za Siriju, Staffan de Mistura, na konferenciji za novinare nakon incidenta.
"Trenutno također nemamo dokaze", dodano Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
Kemijski napad dogodio se baš kad su započeli mirovni pregovori u Ženevi, a sirijska vojska je bila dominantna u šestoj godini rata koji su poticale vanjske sile.
Napadi prijete preokretom političke dobiti koju je ostvarila vlada sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, što dovodi do neumoljivog dvostranačkog pritiska na Donalda Trumpa da odobri kampanju bombardiranja namijenjenu sirijskoj vladi i njenoj vojsci.
Za pobunjenike saveznike Al-Qaede koji su u prosincu 2016 istjerani iz svog uporišta u istočnom Alepu i čiji su dobici u nedavnom nizu ofanziva brzo preokrenuti, zapadna vojna intervencija jedina je nada.
S obzirom na svoj dominantni položaj, zašto bi sirijska vlada odobrila kemijski napad koji bi mogao potaknuti ponovne pozive na promjenu režima? Odgovor ostaje nedostižan.
Rat na stolu
Unatoč nedostatku neovisnih dokaza o napadu, Nikki Haley, američka veleposlanica u UN-u, upozorila je da su SAD "prisiljene poduzeti našu vlastitu akciju" u Siriji, iako nije jasno što je time mislila.
Sa svoje strane, državni tajnik Rex Tillerson , rekao je u našem umu nije bilo sumnje da je sirijska vlada izvršila kemijski napad u Idlibu, ali nije pružila dokaze koji bi potkrijepili njegovu tvrdnju. Tillerson je upozorio Rusiju da bi trebala preispitati savezništvo s predsjednikom Assadom, sugerirajući da se promjena režima vratila na stol.
Pentagon je navodno započeo s izradom članaka popis ciljeva napasti. (Nadopune: Nekoliko sati nakon objavljivanja ovog članka, SAD su napale sirijsku vladu, lansirajući rakete 59 Tomahawk u zračnu bazu Shayrat, u gradu Homs. ISIS je iskoristio priliku i pokrenuli ofenzivu na sirijsku vladu odmah nakon američkog udara. Napad je aplaudirao i džihadistička milicija selefija Ahrar al Šam, Saudijska Arabija i Izrael.)
Mediji su pomogli širenje ratne groznice. Kolumnist New York Timesa i irački ratni navijač Thomas Friedman refleksno odražava zaprosio da se Sirija podijeli s američkim trupama ako je potrebno. Na CNN-u dopisnik Arwa Damon plakao je zbog nedostatka američke odlučnosti, sugerirajući da će kampanja bombardiranja Damaska nekako nazdraviti ranama Sirije.
No, postojalo je jedno pitanje koje su veliki mediji odbili dodirnuti, a to je priroda pobunjenika koji bi imali koristi od bilo koje američke vojne ofenzive. Tko drži vlast u Idlibu, zašto su tamo i što žele? Ovo je možda najnezgodniji skup pitanja za zagovornike "humanitarne" vojne intervencije u Siriji.
Stvarnost je takva da Idlib u velikoj mjeri kontrolira sirijska podružnica al-Qaede, koja je prošla niz shema rebrandinga, ali je ostala ista ona džihadistička skupina koja je uvijek bila: Jabhat al-Nusra. U provinciji kojom vlada, al-Nusra nametnuo je ono što je vodeći učenjak opisao kao režim sličan talibanima koji je etnički očistio vjerske i etničke manjine, zabranio glazbu i uspostavio brutalnu teokraciju u kojoj je javno izvršava žene optužene za preljub.
Čak i analitičari koji su u više navrata pozivali na promjenu režima pod vodstvom SAD-a imaju opisan Idlib kao "srce al-Nusre."
"Talibanizacija Idliba"
Joshua Landis, direktor Bliskoistočnog studija Sveučilišta u Oklahomi, jedan je od vodećih američkih znanstvenika u Siriji i nekoliko je godina živio u toj zemlji. U siječnju 2016 članak u vanjskim poslovima Landis je pružio jezivu anketu o životu u Idlibu:
„Da bi se prosudilo koliko su pobunjenici bili nesposobni pružajući održivu ili atraktivnu alternativu Assadu, treba samo razmotriti situaciju u provinciji Idlib, gdje pobunjenici vladaju. Škole su segregirane, žene prisiljene nositi velove, a na zidovima su visjeli plakati Osame bin Ladena. Vladini su uredi opljačkani, a učinkovitija vlada tek se trebala oblikovati. Talibanizacijom Idliba pobjeglo je stotinjak kršćanskih obitelji iz grada. Nekoliko druzkih sela koja su ostala primorana su prokazati svoju religiju i prihvatiti islam; neka su njihova svetišta dignuta u zrak. Nijedna vjerska manjina ne ostaje u Siriji pod nadzorom pobunjenika, u Idlibu ili negdje drugdje. Pobunjenici tvrde da je Assadovo bombardiranje osiguralo njihov neuspjeh i učinilo radikalizaciju neizbježnom. Ali takvi izgovori mogu ići samo toliko daleko da objasne strašno stanje pobunjene Sirije ili njezine ekscese. Svjedoci smo identične evolucije u previše drugih arapskih zemalja da bismo je pripisali isključivo Assadu, unatoč njegovoj krivnji za katastrofu koja je zahvatila njegovu zemlju. "
Više je sokolskih stručnjaka priznalo isto. Na tribini u siječnju na Atlantskom vijeću, istraživačkom centru za promjenu režima koji financiraju zapadne vlade i njihovi saveznici, Nancy Okail, izvršna direktorica Instituta Tahrir, priznao da je Sirija danas "najnovije i najvažnije sigurno utočište ideologije [al-Qaede]".
"Nova je generacija sirijske djece koja odrasta s ideologijom Al-Qaede u nekim dijelovima Sirije pod nadzorom pobunjenika kao normom," dodano Jennifer Cafarella, vodeća planera obavještajnih podataka neokonzervativnog istraživačkog centra Instituta za istraživanje rata, koja ima primljen finansiranje od najvećih imena vojne industrije, uključujući Northrop Grumman, Raytheon, General Dynamics i DynCorp.
Charles Lister, možda glavni zagovornik promjene režima i naoružavanja islamističkih pobunjenika u Siriji, zvučao je slično. On objašnjen, "Ljudi na terenu u različitim područjima Sirije sve su spremniji ne samo prihvatiti al-Qaidu koja djeluje u njihovoj sredini, već su zapravo spremni otvoreno podržati činjenicu da su u njihovoj sredini."
Kasnije je upozorio, "relativni uspjeh al-Qaede u Siriji uobličio je njezinu ideologiju i narativ, ne samo u dijelovima Sirije, već i u dijelovima regije."
Lister je napomenuo da lokalno stanovništvo prosvjeduje ne samo sirijskoj vladi, već i ekstremistima Al Kaide koji ih teroriziraju. Ljudi koji žive pod vladavinom pobunjenika u Idlibu u Listeru naznačeno, žale, "Ovo je mjesto pakao; mi ne želimo živjeti pod ovom islamističkom vlašću, pod svim tim ugnjetavanjem. " U Idlibu "vide kako bi izgledao život pod ovom organizacijom i ne sviđa im se."
U 2016-u Amnesty International je objavio a prijaviti dokumentirajući niz "ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava" koje su počinile militantne skupine u Idlibu i drugdje, uključujući ubojstva ukratko, mučenje, otmice i sektaške napade. Izvještaj detaljno opisuje kako su ekstremistički sirijski pobunjenici nametnuli strogi šerijatski zakon u područjima koja kontroliraju.
Uz glazbu koja je u Idlibu službeno zabranjena, pribjeglo je američko medijsko izdanje Radio Fresh nove mjere. Umjesto glazbe, direktor postaje Raed Fares sveden je na emitiranje zvuka blejanja koza i cvrkuta ptica. Naređene od strane Idlibovih vlasti da otpuste sve njegove zaposlenice, Fares se umjesto toga oslanjao na računalni program koji im je automatski prilagodio glas kako bi zvučali muški.
"Sada više zvuče poput robota", rekao je.
'Najomiljeniji svećenik'
Kad su Al Nusra i njegov saveznik, Ahrar Al Sham, preuzeli Idlibove zračne baze Abu al-Dhuhur u 2015-u, sveštenika pojavio na sceni u maskirnoj uniformi borbene haljine. Stojeći među skupinom vezanih očiju, iscrpljenih zarobljenika, svih redovnih pripadnika sirijske vojske, klerik je blagoslovio njihovo masovno pogubljenje, proklinjući ih kao takfir za borbu na strani vlade.
"Ne volim ih zvati sunitima. Nekad su bili suniti, ali su postali apostatizirani nakon što su se upisali u režim Alavita “, rekao je zarobljenik 56-a. Trenutak kasnije, postrojeni su i postrojeni mecima.
Svećenik je bio Abdullah Muhaysini, 33-godišnji zmijac iz Saudijske Arabije, koji je bio učenik Sulaymana Al-Alwana, vehabijskog klerika koji je nadzirao ono što su njegovi muslimanski kritičari nazvali „tvornica terorista”U provinciji Al-Qassim u Saudijskoj Arabiji. Al-Alwan je također bio instruktor otmičara Abdulaziza Alomarija 9. septembra.
Danas Muhaysini zapovijeda gotovo mističnim statusom među islamističkim oružanim skupinama koje su divljale sjevernom Sirijom. Prema Bilal Abdul Kareem, američki rođeni pobunjenički propagandist koji se trenutno nalazi u Idlibu, Muhaysini je "vjerojatno najomiljeniji svećenik na sirijskim teritorijima danas".
Nakon preseljenja u Siriju u 2014, Muhaysini se ugradio među najmoćnije frakcije pobunjenika i radio je na njihovom ujedinjavanju pod jednim transparentom. Isprva je pomogao u svladavanju koalicije poznate kao Jaish al-Fatah ili Vojska osvajača. Oslanjajući se na svoje veze u Zaljevu, uspješno je nadgledao „džihad plaće s vašim novcem“ prikupljanje sredstava koje su prikupile oko 5 milijuna dolara za guranje pobunjenika da preuzmu upravu sjevernog Idliba od sirijske vojske u 2015.
Putem Mreže pozivatelja džihada, Muhaysini mobilizira resurse zahvaljujući kolekciji bogatih zaljevskih oligarha. U internetskom intervjuu Muhaysini zahvalio "Skupina braće u Islamu iz Rijada (Saudijska Arabija), neki od našeg brata Abu Ahmeda iz Kuvajta, neki od našeg brata Abu Jouda iz Katara."
Duboko uznemirujuće video iz Muhaysinijeve mreže Jihad Caller prikazuje kako regrutuje dječju borce unutar izbjegličkog kampa Atmeh na sirijsko-turskoj granici, ološu reduta za oko 30,000 XNUMX žrtava rata, predajući puške pubertetlijama dobrovoljcima prije nego što ih je odvezao u Idlib i drugdje. U novije vrijeme, Muhaysini pojavio prije skupa boraca iz Tahrir al-Shama, njegove posljednje džihadističke koalicije, koja će održati motivacijsku propovijed na bojnom polju.
Tahrir al-Sham bio je odgovoran za blizance samoubilačko bombardiranje koji su ubili desetine civila u Palači pravde u Damasku i tijekom proslave rođendana u jednom restoranu 15. Provela je žestoku kampanju za vraćanje izgubljenog teritorija oko grada Hame, podvlačeći samoubilačke napade, ali u konačnici ne uspijevajući se suzdržati od protunapada sirijske vojske.
Ako SAD i njihovi zapadni saveznici izvrše prijetnje napadom na sirijsku vladu, intervencija je posljednja najbolja nada za Muhaysinija i snage usmjerene prema Al-Qaidi u njegovom toku.
Trumpova saudijska veza
Jedan od najmanje zabilježenih, ali najznačajnijih događaja u vanjskoj politici Trumpove administracije bio je njezin topli zagrljaj ultrakonzervativne, teokratske saudijske monarhije. Neposredno nakon što je stupio na dužnost, Trump je sklopio pakt sa Saudijskom Arabijom za eskalaciju agresije u Jemenu.
Nakon prijateljskog sastanka Bijele kuće s Trumpom i Steveom Bannonom, arhitektom Trumpove muslimanske zabrane, saudijski prijestolonasljednik Mohammed Bin Salman pozdravio je Trumpa kao "njegovu ekselenciju", opisujući ga kao "istinskog prijatelja muslimana koji će služiti muslimanskom svijetu u nezamisliv način, nasuprot negativnom portretu njegove ekselencije koji su neki pokušali promovirati. "
Trump se također obvezao da će raditi sa Saudijskom Arabijom na stvaranju takozvanih sigurnih zona u Siriji. Kako bi to točno izgledalo, nije jasno. Hillary Clinton vodila je kampanju oko obećanja da će stvoriti takve zone, iako je u govoru Goldmanu Sachsu 2013. priznala da sigurne zone mogu „ubiti puno Sirijaca".
U središtu vanjske politike Trumpove administracije bilo je oštro protivljenje Iranu, smrtnom neprijatelju Saudijske Arabije. Sirijska vlada jedan je od najbližih iranskih saveznika.
U Jemenu je američka i saudijska intervencija potaknula rast Al-Qaede, čak i dok SAD izvode zračne napade na ekstremističku skupinu. Kao Međunarodna krizna skupina izvijestio u veljači 2017., zahvaljujući "kolapsu države" koji je donio rat, "jemenski ogranak al-Qaede (AQ) jači je nego što je ikad bio."
Američka intervencija bila bi zadnja nada sirijskim pobunjenicima i pucanj u ruku Al-Qaidi, koja je narasla do rekordne veličine zahvaljujući američkom vojnom miješanju širom Bliskog istoka.
