Autor: Cathy Breen, Glasovi za kreativno nenasilje
Često sam pisao o našem prijatelju iračkom izbjeglici i njegovom najstarijem sinu iz Bagdada. Zvat ću ih Muhammed i Ahmed. Mučno su letjeli prošle godine od Bagdada do Kurdistana, a zatim preko Turske. Bili su na tri grčka otoka prije nego što im je odobreno da nastave putovanje. Prošli su kroz nekoliko zemalja u vrijeme zatvaranja granica. Napokon su stigli na svoje odredište krajem rujna 2015. Finska.
Budući da sam živio s ovom obitelji u Bagdadu, pred sobom imam lica supruge i svakog od djece. Ispod je fotografija dvoje Muhammedove djece.
Općenito, koristim Muhammedove riječi, citirajući ga u pripovijesti u prvom licu. Ispričao je priču o njihovom očajničkom putovanju opasnom po život prije više od godinu dana. Otišli su u Finsku s nadom da će manje izbjeglica putovati tako daleko, da će brže dobiti azil i ponovno se spojiti sa svojom obitelji, Mohammedovom ženom i ostalih šestero djece u Iraku. Zajedno s malom grupom prijatelja, Kathy Kelly i ja bili smo u mogućnosti posjetiti ih u Finskoj po dubokoj zimskoj hladnoći prošlog siječnja. Uspjeli smo ih dovesti na nekoliko dana iz kampa u Helsinki gdje su ih srdačno primili mnogi Finci uključeni u mirovni pokret, među njima i novinari.
Krajem lipnja Mohammed nam je pisao o depresiji i frustraciji među izbjeglicama u njihovom kampu jer je mnogima od njih odbijen zahtjev za azil. Napisao je da su čak i iračke izbjeglice iz Falluje, Ramadija i Mosela dobivale odbijenice. “Ne znam što ću ako dobijem loš odgovor. Posljednja tri tjedna stižu samo loši odgovori.” Zatim je krajem srpnja stigla porazna vijest da je njegov vlastiti slučaj odbijen.
“Danas sam dobio imigracijsku odluku da je moj slučaj odbijen. Ja i Ahmed nismo dobrodošli u Finsku. Hvala vam na svemu što ste učinili.” Sutradan je opet pisao. “Danas je jedan od najtežih dana u mom životu. Svi, moj sin, moj bratić i ja… samo smo šutjeli. Šokirani smo odlukom. Gubitak brata, 2 godine u zatvoru, otet, mučen, kuća, roditelji, tast, prijetnja smrću i pokušaj atentata. Preko 50 ubijenih rođaka. Što im još moram dati da mi vjeruju? Samo sam jedno zaboravio, da predam smrtovnicu. Osjećam da me kolju. Ne znam što da kažem ženi i djeci [u Bagdadu].”
Od tada smo saznali da Finska odobrava boravak samo 10% tražitelja azila. Žalba je u tijeku, a nekoliko ljudi je napisalo pisma u Mohammedovo ime. Međutim, nije jasno hoće li njegov zahtjev biti prihvaćen.
U međuvremenu, situacija u Iraku i Bagdadu nastavlja se pogoršavati u smislu svakodnevnih eksplozija, bombaša samoubojica, ubojstava, otmica, aktivnosti ISIS-a, policije, vojske i milicije. Njegova supruga živi u posebno otvorenom i ranjivom ruralnom području. Njegov brat, koji je živio na dohvat ruke, prije nekoliko mjeseci morao je pobjeći s obitelji zbog prijetnji smrću. Zbog toga su Muhamedova žena i djeca ostali bez zaštite. Tijekom Ramazana Mohammed je napisao: “Situacija je stvarno užasna ovih dana. Moja žena je planirala odvesti djecu u selo svoje majke za vrijeme Bajrama, ali je odustala od te ideje.” Drugom prilikom je napisao: “Moja žena je jako zabrinuta za našeg drugog najstarijeg sina, boji se da će biti otet. Razmišlja da se preseli sa sela. Danas smo se jako posvađali jer ona krivi mene, govoreći mi da sam rekao da ćemo se ponovno naći Unutar 6 mjeseci".
U dvije nedavne prilike naoružani uniformirani ljudi došli su u Mohammedovu kuću tražeći informacije o Mohammedu i Ahmedu. Mohammed je napisao: “Jučer u 5am u kuću su upali naoružani službeni vojni momci u uniformama. Možda policija? Možda milicija ili ISIS?” Teško je zamisliti strah Mohammedove bespomoćne žene i djece, od kojih najmlađe ima samo 3 godine. Teško je zamisliti da je Mohammedov i Ahmedov strah tako daleko. Ponekad je Mohammedova žena skrivala najstarijeg dječaka u trsci kraj njihove kuće, bojeći se da će ga ISIS ili milicija na silu regrutirati! Također se bojala poslati djecu u školu jer je sigurnosna situacija tako opasna. Ljuta je na Mohammeda, uplašena i ne shvaća zašto se nisu ponovno ujedinili nakon godinu dana.
Nedavno je Mohammed poslao e-poruku: “Iskreno, Cathy, svake večeri razmišljam o tome da se vratim kući i okončam ove svađe. Živjeti daleko od svoje voljene djece je stvarno teško. Ako i ja poginem zajedno sa svojom obitelji, onda će svi shvatiti zašto smo morali otići i svađe će prestati. Čak će i finska imigracija shvatiti da je ono što sam im rekao bila istina. No sljedeće sam se jutro predomislio i odlučio pričekati konačnu odluku suda.”
“Svake večeri bojim se vijesti sljedećeg jutra iz moje obitelji. Moja me kći prošlog tjedna telefonom pitala: 'Tata, kad ćemo opet moći živjeti zajedno. Sada imam 14 godina, a ti si bio odsutan toliko dugo.' Slomila mi je srce.”
Prije samo nekoliko dana napisao je: “Tako sam sretan jer se otopio led između moje žene i mene.” Njegov sinčić od 6 godina i njegova najmlađa kći od 8 godina danas su krenuli u školu. Moja žena je tako hrabra... Odlučila je platiti školski autobus za svu djecu. Rekla je 'Vjerujem u Boga i šaljem djecu i preuzimam rizik'.”
Često se pitam kako Mohammed ustaje ujutro. Kako se on i njegova žena mogu suočiti s danom? Njihova hrabrost, njihova vjera i otpornost inspiriraju me, izazivaju me i tjeraju da ujutro ustanem iz vlastitog kreveta.
