Nova kampanja za sklapanje ugovora o zabrani nuklearnog naoružanja

Alice Slater

Ugovor o neširenju (NPT) iz 1970., produžen na neodređeno vrijeme 1995. kada je trebao isteći, pod uvjetom da pet država s nuklearnim oružjem koje su također imale pravo veta u Vijeću sigurnosti (P-5) – SAD, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Kina – "nastavile bi pregovore u dobroj vjeri"[I] za nuklearno razoružanje. Kako bi kupile podršku ostatka svijeta za dogovor, države s nuklearnim oružjem "zasladile su lonac" faustovskom pogodbom koja je državi koja nema nuklearno oružje obećala "neotuđivo pravo"[Ii] takozvanoj “mirnoj” nuklearnoj energiji, dajući im tako ključeve tvornice bombi. [Iii]  Sve zemlje svijeta potpisale su novi sporazum osim Indije, Pakistana i Izraela, koji su dalje razvijali nuklearne arsenale. Sjeverna Koreja, članica NPT-a, iskoristila je tehnološko znanje koje je stekla svojim “neotuđivim pravom” na nuklearnu energiju i napustila ugovor kako bi napravila vlastite nuklearne bombe. Danas na planeti postoji devet država s nuklearnim oružjem sa 17,000 bombi, od kojih je 16,000 u SAD-u i Rusiji!

Na Konferenciji o pregledu i proširenju NPT-a 1995., nova mreža nevladinih organizacija, Abolition 2000, pozvala je na hitne pregovore o sporazumu o eliminaciji nuklearnog oružja i postupnom ukidanju nuklearne energije. [Iv]Radna skupina pravnika, znanstvenika i kreatora politike izradila je model konvencije o nuklearnom oružju[V] izlažući sve potrebne korake koje treba razmotriti za potpunu eliminaciju nuklearnog oružja. Postao je službeni dokument UN-a i citiran je u prijedlogu glavnog tajnika Ban-ki Moona iz 2008. za Plan u pet točaka za nuklearno razoružanje. [VI]Neograničeno produljenje NPT-a zahtijevalo je revizijske konferencije svakih pet godina, sa sastancima Pripremnog odbora između.

Godine 1996. nevladina organizacija World Court Project zatražila je savjetodavno mišljenje od Međunarodnog suda pravde o legalnosti bombe. Sud je jednoglasno presudio da postoji međunarodna obveza da se "zaključe pregovori o nuklearnom razoružanju u svim njegovim aspektima", ali je razočaravajući rekao samo da je oružje "općenito ilegalno" i smatra da nije u mogućnosti odlučiti hoće li biti legalno ili ne koristiti nuklearno oružje “kada je u pitanju sam opstanak države”. [VII]Unatoč najboljim naporima nevladinih organizacija u lobiranju za nastavak obećanja koje je P-5 dao u kasnijim revizijama NPT-a, napredak u nuklearnom razoružanju je zamrznut. Egipat je 2013. zapravo napustio sastanak NPT-a jer obećanje dato 2010. da će održati konferenciju o zoni slobodne od oružja za masovno uništenje na Bliskom istoku (WMDFZ) još uvijek nije održano, iako je obećanje za WMDFZ bilo ponudio se državama Bliskog istoka kao pregovarački instrument da dobiju svoj glas za neograničeno produženje NPT-a gotovo 20 godina ranije, 1995. godine.

Godine 2012. Međunarodni odbor Crvenog križa uložio je neviđeni probojni napor da educira svijet da ne postoji zakonska zabrana upotrebe i posjedovanja nuklearnog oružja unatoč katastrofalnim humanitarnim posljedicama koje bi proizašle iz nuklearnog rata, čime je obnovljena svijest javnosti o strašnim opasnostima nuklearnog holokausta. [Viii]  Nova inicijativa, Međunarodna kampanja za ukidanje Nuklearni oružje (MOGU) [IX]je pokrenut kako bi se obznanio katastrofalne učinke na sav život na Zemlji ako izbije nuklearni rat, bilo slučajno ili namjerno, kao i nesposobnost vlada na bilo kojoj razini da adekvatno odgovore. Pozivaju na zakonsku zabranu nuklearnog oružja, baš kao što je svijet zabranio kemijsko i biološko oružje, kao i nagazne mine i kasetno streljivo. Godine 1996., nevladine organizacije u partnerstvu s prijateljskim nacijama, predvođene Kanadom, sastale su se u Ottawi, zaobilazeći blokirane institucije UN-a bez presedana kako bi pregovarale o sporazumu o zabrani mina. To je postalo poznato kao “Ottawa proces” koji je također koristila Norveška 2008., kada je bila domaćin sastanka izvan blokiranih UN-ovih pregovaračkih foruma kako bi se utvrdila zabrana kasetnog streljiva.[X]

Norveška je također preuzela poziv Međunarodnog Crvenog križa 2013. godine, gdje je bila domaćin posebne konferencije o humanitarnim učincima nuklearnog oružja. Sastanak u Oslu održan je izvan uobičajenih institucionalnih okvira kao što su NPT, Konferencija o razoružanju u Ženevi i Prvi odbor Opće skupštine, gdje je napredak u nuklearnom razoružanju zamrznut jer su države s nuklearnim oružjem spremne djelovati samo na mjere neširenja, a ne poduzimaju nikakve značajne korake za nuklearno razoružanje. Ovo, unatoč nizu praznih obećanja danih tijekom 44-godišnje povijesti NPT-a i gotovo 70 godina nakon bombardiranja Hirošime i Nagasakija 1945. godine. P-5 je bojkotirao konferenciju u Oslu, izdavši zajedničku izjavu u kojoj se tvrdi da bi to bilo “odvraćanje pažnje” od NPT-a! Pojavile su se dvije države s nuklearnim oružjem — Indija i Pakistan, kako bi se pridružile 127 nacija koje su došle u Oslo, a te dvije države s nuklearnim oružjem ponovno su sudjelovale na ovogodišnjoj konferenciji koju je organizirao Meksiko, sa 146 zemalja.

Postoji transformacija u zraku i promjena u duhu vremena u načinu na koji se nacije i civilno društvo bave nuklearnim razoružanjem. Sastaju se u partnerstvu u većem broju i sa sve većom odlučnošću pregovarati o sporazumu o zabrani nuklearnog oružja koji bi zabranio posjedovanje, testiranje, korištenje, proizvodnju i stjecanje nuklearnog oružja kao nezakonito, baš kao što je svijet učinio za kemijsko i biološko oružje. Ugovorom o zabrani počeo bi se zatvarati jaz u odluci Svjetskog suda koji nije odlučio je li nuklearno oružje nezakonito u svim okolnostima, posebno kada je u pitanju sam opstanak države. Ovaj novi proces djeluje izvan paraliziranih institucionalnih UN-ovih pregovaračkih struktura, prvo u Oslu, zatim u Meksiku, a treći sastanak planiran je u Austriji, baš ove godine, a ne četiri godine kasnije 2018. kao što je predložio pokret nesvrstanih zemalja koje ne shvaćaju hitnu potrebu za brzim potezom za nuklearno ukidanje, a nisu primile nikakvu podršku neposlušnog P-5. Doista, SAD, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo nisu se ni potrudile poslati pristojnog predstavnika na prvi sastanak na visokoj razini u povijesti za šefove država i ministara vanjskih poslova kako bi se pozabavili nuklearnim razoružanjem na Općoj skupštini UN-a prošle jeseni. Protivili su se osnivanju Otvorene radne skupine UN-a za nuklearno razoružanje koja se sastala u Ženevi u neformalnom dogovoru s nevladinim organizacijama i vladama, a nisu se pojavila ni na jednom sastanku održanom tijekom ljeta 2013.

U Nayaritu u Meksiku, meksički predsjedavajući poslao je svijetu valentinovo 14. veljače 2014. kada je svoje riječi završio ovacijama i glasnim klicanjima mnogih vladinih izaslanika i prisutnih nevladinih organizacija rekavši:

Široko utemeljene i sveobuhvatne rasprave o humanitarnom učinku nuklearnog oružja trebale bi dovesti do predanosti država i civilnog društva za postizanje novih međunarodnih standarda i normi, kroz pravno obvezujući instrument. Predsjedatelj smatra da je Konferencija u Nayaritu pokazala da je došlo vrijeme za pokretanje diplomatskog procesa koji vodi ovom cilju. Vjerujemo da bi ovaj proces trebao sadržavati određeni vremenski okvir, definiciju najprikladnijih foruma i jasan i sadržajan okvir, čime bi humanitarni učinak nuklearnog oružja bio bit napora za razoružanje. Vrijeme je za akciju. 70. godišnjica napada na Hirošimu i Nagasaki odgovarajuća je prekretnica za postizanje našeg cilja. Nayarit je točka bez povratka (naglasak dodat).

Svijet je započeo Ottawski proces za nuklearno oružje koji se može dovršiti u vrlo bliskoj budućnosti ako budemo ujedinjeni i usredotočeni! Jedna od prepreka koja postaje očita uspjehu postizanja široko prihvaćenog sporazuma o zabrani je pozicija država “nuklearnog kišobrana” poput Japana, Australije, Južne Koreje i članica NATO-a. Oni navodno podržavaju nuklearno razoružanje, ali se i dalje oslanjaju na smrtonosno "nuklearno odvraćanje", politiku koja pokazuje njihovu spremnost da SAD spale gradove i unište naš planet u njihovo ime.

Postizanje sporazuma o zabrani dogovorenog bez država o nuklearnom oružju dalo bi nam baću da ih držimo na nagodbi o pregovorima o potpunoj eliminaciji nuklearnog oružja u razumnom vremenu, osramotivši ih zato što ne samo da ne poštuju NPT, već i potpuno potkopavaju svoje obećanje "u dobroj vjeri" za nuklearno razoružanje. Oni nastavljaju testirati i graditi nove bombe, proizvodne pogone i sustave za isporuku, dok je Majka Zemlja napadnuta cijelim nizom takozvanih "podkritičnih" testova, dok ove odmetničke države nastavljaju dizati plutonij u zrak pod zemljom u Nevadi i Novaya Zemlya testna mjesta. Inzistiranje P-5 na procesu "korak po korak", podržanom od strane nekih nuklearnih "krovnih država", umjesto na pregovorima o zakonskoj zabrani, pokazuje njihovo licemjerje koje oduzima dah jer ne samo da moderniziraju i zamjenjuju svoje arsenale, već i zapravo širenje tvornica nuklearnih bombi diljem svijeta u obliku nuklearnih reaktora radi komercijalne dobiti, čak i "dijeljenje" ove smrtonosne tehnologije s Indijom, stranom koja nije članica NPT-a, što je nezakonita praksa kojom se krši zabrana NPT-a o dijeljenju nuklearne tehnologije s državama koje nije uspio pristupiti sporazumu.

Uz nastavak sastanka u Austriji, 7. prosinca^th i 8^th of ove godine, trebali bismo biti strateški u guranju poticaja za zakonsku zabranu. Moramo pridobiti još više vlada da se pojave u Beču i napraviti planove za masovni odaziv nevladinih organizacija kako bismo potaknuli države da izađu ispod svog sramotnog nuklearnog kišobrana i da bodre rastuću skupinu nacija koje traže mir u našim naporima da okončati nuklearnu pošast!

Provjerite ICAN kampanju kako biste saznali kako možete sudjelovati u Beču.  www.icanw.org

[X] http://www.stopclustermunitions.org/status ugovora/