David Swanson
Primjedbe pripremljene za događaj s komičarom Lee Camp, Charlottesville, VA, 21. veljače 2015., događaj odgođen snježnom olujom. Kad bude zakazan, reći ću nešto potpuno nepovezano.
Ovo je ozbiljan dio večerašnjeg događaja, osim što se Lee često bavi vrlo ozbiljnim temama. Dakle, mislim na ovo: ovo je nesmješan dio večerašnjeg događaja, osim što ću razgovarati o vladi Sjedinjenih Država. Jedna od mojih najdražih stvari koju Mark Twain zapravo nije rekao, ali definitivno je trebao reći bila je: "Ponekad se pitam upravljaju li svijetom pametni ljudi koji nas stavljaju ili imbecili koji to stvarno misle." Izostavio je mogućnost imbecila koji nas stavljaju.
U četvrtak Comcast internet kod mene nije radio, baš kao što su Comcastovi unajmljeni članovi Kongresa ulagali zakon o stvaranju zatvorenog interneta s brzim trakama za korporativna sranja za koja nam internet nije trebao. I dobar internetski medij pod nazivom TheRealNews.com želio je sa mnom napraviti video intervju, što nisam htio raditi u Javi Java jer se trudim biti ne baš toliko bezobrazan. Tako sam sjedila u Downtown Mall-u i obavila intervju. Bilo je oko 12 stupnjeva vani, i mislim da me možete vidjeti kako se tresem. A o čemu su htjeli razgovarati? Rat? Mir? Klima?
Željeli su razgovarati o Jebu Bushu. Jasno je da je on imbecil koji nas stavlja na sebe. Razgovarao je o vanjskoj politici i naravno da se s Obamom slagao u većini svega, ali tvrdio je da ne. Na primjer, oko špijuniranja NSA-e, u osnovi se nije složio s činjenicom da je bilo javnih kritika Obaminih zlostavljanja. Kako bi eliminirao kritiku, nije rekao. Nije spomenuo Ukrajinu, Afganistan ili ratove dronovima, jer s čime se ne bi složio? On je pokrenuo Korejski rat kako bi tvrdio da je to bio uspjeh, a ne glupi besmisleni ždrijeb kojeg su svi desetljećima nazivali, ali naravno, inovator u popularizaciji te smiješne tvrdnje bio je ... predsjednik Obama.
Uglavnom se Jeb usredotočio na Iran, gurajući lažnu tvrdnju da Iran želi izbrisati Izrael s karte i prijeti nuklearnim napadom. Obama gura iste crte, ali onda besmisleno i jedinstveno u ovom slučaju dolazi do antiratnog stava da je diplomacija poželjnija od bombardiranja. Jeb odobrava Netanyahuov nastup 3. ožujka kako bi Kongresu izdao ratne zapovijedi za onaj rat koji Obama ne želi. Preporučujem odlazak u SkipTheSpeech.orgi pozivajući članove Kongresa da to preskoče, kao što su se mnogi i obvezali - čak i kad je Sheldon Adelson obećao platiti neizabrani izbor svakog od njih.
Šire gledano, Jeb je progurao ideju da je Bliski Istok katastrofa jer nije dovoljno bombardiran i da SAD nije voljen jer nije napao dovoljno zemalja. Dva su problema s tim. Prvo, to je odvratna i smiješna laž koja već dugi niz godina ljude ubija. Gallupova anketa početkom prošle godine u 65 zemalja utvrdila je da se SAD smatra najvećom prijetnjom miru na svijetu. Države u najgorem stanju su one koje su SAD bombardirale. Američka veleposlanica u UN-u Samantha Powers zapravo je tvrdila da bismo trebali prestati obraćati pažnju na to što je bombardiranje Libije učinilo Libiji kako bismo bili dovoljno spremni bombardirati Irak i Siriju. ISIS je zapravo producirao 60-minutni film u kojem moli Sjedinjene Države da ratuju protiv njega, jer bi regrutacija vinula u visinu. SAD se obvezao. Regrutacija se vinula uvis. Ovo je ono što SAD nisu voljele: organizacije su spremne za bombardiranje ako će im pokazati da su vodeći protivnici Sjedinjenih Država - zemlje koja, usput rečeno, uloži u rat više od bilijun dolara godišnje kada deseci milijardi mogli bi se boriti protiv gladi u svijetu, čiste vode i drugih osnovnih potreba. Za djelić ratne potrošnje, SAD bi se mogao pozabaviti klimatskim kaosom, poljoprivredom, obrazovanjem itd. I postati najomiljenija vlada na zemlji. No, bi li se to osjećalo jednako dobro kao vrištanje prijetnji na ISIS-u?
ISIS, na kraju krajeva, ubija ljude, reže im grlo poput Saudijske Arabije, ali u manjim razmjerima, pa je zlo i spaljuje ljude, poput američkih udara bespilotnim letjelicama, ali u manjem obimu, tako da se mora zaustaviti korištenjem većih razmjera ubijajući da to zaustavi.
Nevjerojatno je kako Amerikanci uspijevaju razmišljati o nasilju. Zašto, pitamo se, policajcima u Londonu ne trebaju oružja? Pa zato što kriminalci nemaju oružje, ali ovdje ovdje imaju. Dakle, moramo se boriti protiv oružja oružjem, a samo da bismo bili sigurni raširiti još nekoliko oružja. Ali zašto se, pitamo se, Bliski Istok tako nasilan? Pa, to je lako: rezultat je tisućljeća starih etničkih i vjerskih mržnja koje miruju tisućljećima, a zatim izbijaju na otvoreno kada pogrešno pružamo slobodu na koju nisu spremni u obliku zapaljivih bombi i osiromašenog urana. I naravno da tamo imaju oružje, to je dio njihove religije. Stvarno? Jer američki State Department kaže da 79% oružja isporučenog na Bliski istok dolazi iz Sjedinjenih Država. To se ne računa na američko oružje, oružje koje CIA daje umjerenim vratima, ili oružje koje iračka vojska napušta. Drugim riječima, isti oni geniji koji svijetu prodaju bespilotne letjelice već dugo naoružavaju globalna žarišta gdje povremeno nastoje stvoriti mir eskalacijom rata. Imam novu teoriju: oni su imbecili koji se stavljaju na sebe.
Drugi problem s Jebovim propisivanjem više militarizma je taj što je predsjednik Obama upravo predložio najveći vojni proračun ikad i zatražio od Kongresa besplatnu propusnicu za pokretanje novih ratova - kao što to ionako čini i kaže da će učiniti bez obzira - a američki narod uvjereni da je njihova dužnost stvoriti mišljenje o Jebu i njegovom bratu, o njegovu ocu i Hillary Clinton te raznim drugim imbecilima ili puterima ili oboje. Trebali bismo misliti da nas briga o takvim magarcima čini dobrim građanima. Ovo je katastrofalno ometanje. Zapravo je naša dužnost uključiti se u politički aktiviran aktivizam, uključujući aktivizam usmjeren na popravljanje slomljenog izbornog sustava, i prestati zamišljati da ćemo izglasati svoj put iz apokalipse navijajući za kandidata za militarizirani korporativni kapitalizam kandidat za militarizirani korporativni kapitalizam.
Oh, ali toliko je zabavnije ismijavati Jeba, zar ne? Ako kritiziramo Obamu, imamo nešto zajedničko s nesretnim rasistima. Ozbiljno? Što je djetinjastije, rasizam ili moronska predodžba da se čovjek mora bez pitanja pokoravati autoritetu ili postati rasist? Ne morate Obamu "odobriti" ili "neodobriti" u nekom pojednostavljenom ukupnom smislu. U životu ili politici ne postoji zahtjev da budete tako glupi kao pitanja anketara. Možete potaknuti Obaminu diplomaciju o Iranu i oduprijeti se njegovom ratovanju u Iraku i Afganistanu. Promovirajte dobro, odolite lošem. I izbjegavajte želju da to učinite osobnim.
Jeb je pokušao pronaći još jedno mjesto za neslaganje s Obamom, odnosno Kubu. Inače, upravo sam se vratio s Kube prošlog tjedna i imam drugačiju perspektivu. Republikanska crta koju je papagaj rekao Jeb je da je Obama učinio nešto za Kubu, a ništa zauzvrat. Pa, Obama razmišlja o uklanjanju Kube s apsurdnog popisa terorista, budući da Kuba ne financira terorizam. Ali Kuba nije stavila Sjedinjene Države na teroristički popis da bi ih skinula. Govorilo se o prekidu ekonomske blokade, ali Kuba nema blokadu protiv SAD-a koju bi trebala ukinuti. Što Jeb želi od Kube? Pa, želi da prestane podržavati popularno izabranu vladu Venezuele i dopusti njezino svrgavanje. Vidite, da biste došli do Obaminog prava morate otići do rušenja vlada - i tada ćete otkriti da se Obama prilično slaže s vama.
SAD zapravo predlaže dopuštanje uvoza iz Kube ograničenim predmetima koje proizvodi privatno poduzeće. To je pokušaj privatizacije Kube, radikalno mijenjanje ili rušenje njegov vlada. Otvarajući se Kubi, Obama je sebi dao nove alate. Misija je nepromijenjena. Nekolicina nas se sastala s osobljem uskoro američkog veleposlanstva tamo dolje i pitala za oko 20 milijuna dolara koje SAD potroše na propagandu Kubanaca svake godine. Pitao sam kako bi se osjećali kad bi Kuba financirala aktiviste u Sjedinjenim Državama. Jedan od njih rekao mi je da nema potrebe, jer Sjedinjene Države imaju slobodu govora, a Kuba ne. U redu, rekao sam, ali Sjedinjene Države imaju trupe u 175 zemalja i više ratova nego što mogu pratiti, a Kuba ih nema. Što ako Kuba financira pokret protiv militarizma u Sjedinjenim Državama? Američki diplomati rekli su da s tim uopće neće imati problema. Ali naravno da bi američka vlada - zapravo suradnja s Kubom na bilo čemu predstavljala pomoć "teroristima".
Pretpostavljam da to nije baš smiješno, ali trebalo bi biti da, ako bi Kuba ikad stvarno napala Sjedinjene Države, čuli bismo o tome 24 sata dnevno, 7 dana, ali Sjedinjene Države i njihovi teroristi koji otvoreno žive na Floridi više od 50 godina dizali su u zrak zgrade i avione Kuba, ubijena na Kubi, i na Kubu unijela bolesti ljudi i životinja, a Kubanci imaju muzeje pune opreme koju su oduzeli od nesretne CIA-e, ali Kubanci su sretni što su upoznali Amerikance i ne krive nas ni malo za našu vladu baš kao što bi nesumnjivo voljeli da ih ne krive za svoje.
Njihova vlada i mnogi promatrači imaju teoriju o tome zašto američka vlada toliko mrzi Kubu: ne želi da vidimo da čak i siromašna zemlja može pružiti univerzalnu zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i zajamčeni prihod.
Oduševljen sam pobjedom Jeffa Fogela i ostalih u presudi ovog tjedna koja je ovdje protuustavnom zabranila neometano postupanje. Ali što ako bi nacija s resursima SAD-a počela sanjati veće? Što ako bismo otklonili potrebu za sveobuhvatnim rukovanjem? Što ako bi svi imali puni želudac, dobro obrazovanje, bez dugova i malo slobodnog vremena da paze na stvari?
Prije nekoliko tjedana u Aleksandriji sjedio sam na suđenju Jeffreyju Sterlingu koji je otišao u Kongres s viješću da CIA daje planove za nuklearnu bombu Iranu - planove u kojima su uveli neke očite pogreške u teoriji da nijemi Iranci nikad ne bi primijetili i pogrešno izgradili svoju bombu. Njihov ruski operativac koji je planove prenio Irancima također nije trebao primijetiti nedostatke, ali je to odmah učinio. Pokazivanje nepromišljenosti, gluposti i imbecilnosti stavljajući se u ovu sudnicu bilo je izvan vjerovanja, a nikoga nije bilo, a mlada bijela porota proglasila je Sterlinga krivim.
Jedan od dokaza na suđenju raspravljao je o sljedećoj zemlji u kojoj je CIA 2000. radila na davanju neispravnih planova nuklearnih bombi nakon Irana. Ispraznili su ime države, ali pokazali su koliko je slova prebačeno. Također su jasno stavili do znanja da je ime zemlje započelo samoglasnikom. Samo je Irak odgovarao. Ovi klaunovi planirali su Iraku dati planove nuklearnih bombi prije nego što su javno iznijeli slučaj za invaziju na Irak prije nego što nas je nukirao.
Ali što su drugo trebali učiniti? Ne možeš ništa učiniti, zar ne? Moramo ili voljeti ISIS i ne raditi ništa ili bacati više bombi i stvoriti još više neprijatelja. Težak je kontraproduktivan put do Armagedona, ali netko ga mora slijediti. A netko drugi mora izmisliti hrpu laži kako bi bio ukusniji. Kad je general Sherman bjesnio po Jugu gorućim stvarima, rekao je sebi da će od sada Jug toliko dobro znati rat da nikad više neće poželjeti novi. A 150 godina kasnije, usuđujem se da samo nagovijestite uklanjanje kipova južnih ratnih gubitnika u Charlottesvilleu. Jug je vodeći pristaša američkih ratova. Bez južne politike SAD bi se mogao naći jasnim putem sve do poštivanja prava neke druge zemlje. Tijekom Drugog svjetskog rata, glavne novine u Atlanti, gdje je Sherman započeo svoj pohod, uređivane su u korist spaljivanja svake kuće u Japanu. Dakle, kad vam Jeb-Obama-Hillary-McCain kažu da će bombardiranje Iraka okrenuti Iračane protiv rata, možete vjerovati njima ili vlastitim lažljivim očima. Jesu li protekla desetljeća učinila Irak mirnijim? Može li okončati ropstvo na način na koji je većina nacija - to jest bez rata - proizvele nešto manje od 150 godina ogorčenja i raseljenih povratnih udara?
Ako se želite uključiti u unapređivanje alternativa ratu, provjerite http://WorldBeyondWar.org
I pridružite se planiranju većeg, boljeg pokreta mira s nizom događaja planiranih za Washington, DC, ožujka 18-21. Vidjeti http://SpringRising.org
