Gunnar Westberg, 31. kolovoza 2017. TFF .
Član uprave TFF-a
Kolovoz 20, 2017
Autor je dva puta bio u Sjevernoj Koreji i održava kontakte s liječnicima u sjevernokorejskom ogranku Međunarodnih liječnika za prevenciju nuklearnog rata u toj zemlji.
"Ako vaša zemlja nastavi razvijati nuklearno oružje, bit ćete napadnuti, možda nuklearnim oružjem". To smo govorili kolegama iz Sjeverne Koreje, prilikom posjeta Pjongjangu ili na međunarodnim skupovima. "Oh ne", rekli su. “Pogledajte Saddama Husseina i Mohamada Ghadafija. Odustali su od svojih planova za nuklearno oružje i bili su napadnuti”.
“Razvoj nuklearnog oružja nije jedini razlog za napad SAD-a. Nafta je drugo”, rekli smo.
Ispostavilo se da smo bili u pravu. Sjeverna Koreja – DNRK – nastavila je putem nuklearnog oružja, a predsjednik SAD-a prijeti napadom. Kriza trenutno jenjava, ali će se vjerojatno povećati kada DNRK napravi sljedeći korak. Treba naglasiti da nesporazum s obje strane može dati iskru koja će uzrokovati razorni rat.
Nuklearno oružje uzrokuje ratove.
Javnost SAD-a najvjerojatnije ne bi prihvatila napad na Irak da nije bilo gljivastog oblaka koji se podigao iza gđe Condoleezze Rice na TV-u kada je izjavila: "Ne želim da pušeći pištolj bude nuklearna detonacija iznad Manhattana".
Slično tome, američki su čelnici uspjeli natjerati građane da povjeruju da će Iran razviti nuklearno oružje, te se razmišljalo o vojnom napadu.
Da nije bilo nuklearnih bombi, ne bi bilo stvarne prijetnje Sjevernoj Koreji. Ne iz Južne Koreje, ne iz Kine i ne iz SAD-a. Amerikanci bi vjerojatno zadržali prijeteći stav - jer "naša zemlja ostaje bez neprijatelja" - ali vlade Južne Koreje i Kine blokirale bi svaki vojni napad SAD-a.
Lideri u Pyongyangu također trebaju SAD kao neprijatelja kako bi opravdali teško ugnjetavanje svojih građana, te će nastaviti igrati svoju igru.
Nuklearno odvraćanje ne funkcionira. Ogromni ruski nuklearni arsenal nije spriječio NATO da se proširi do ruskih granica. Izrael su napali njegovi susjedi, a izraelsko nuklearno oružje ih nije pokolebalo.
SAD nastoji zaustaviti širenje nuklearnog naoružanja, sprječavajući da nuklearno oružje “padne u krive ruke”.
No jesu li ruke predsjednika Donalda Trumpa "prave ruke"? Može li mu se vjerovati da nosi sudbinu čovječanstva u svom džepu?
A što znamo o budućim čelnicima Rusije? Oni bi mogli biti opasniji od g. Putina ili g. Trumpa.
Sjevernokorejska nuklearna kriza nas je naučila najmanje četiri lekcije:
1. Nuklearno odvraćanje ne funkcionira.
2. Nuklearno oružje može izazvati rat.
3. Ne postoje "sigurne ruke" za nuklearno oružje.
4. Sve dok u svijetu postoji nuklearno oružje, riskiramo nuklearni rat, koji bi mogao dovesti do uništenja cijele ljudske civilizacije.
Dana 7. srpnja 2017. godine postignut je međunarodni sporazum koji kaže da se zbog strašnih ljudskih posljedica svaka uporaba nuklearnog oružja mora smatrati nezakonitom. Velika većina država svijeta, 122 zemlje, podržala je ugovor.
Države s nuklearnim oružjem neće se uskoro pridružiti ovom sporazumu. Ali poruku bi trebali shvatiti ozbiljno. Trebali bi započeti multilateralne pregovore koje su se obvezali voditi već kada su 1968. potpisali Ugovor o neširenju oružja (NPT).
Također bi se trebali nastaviti bilateralni pregovori između Rusije i SAD-a.
Prvo, treba se pozabaviti neposrednim prijetnjama: nuklearno oružje ne bi trebalo biti u stanju visoke pripravnosti, što je situacija koja može dovesti do uništenja čovječanstva greškom. Nikakva prijetnja nuklearnim napadom nikada ne bi trebala biti upućena zemlji koja nema nuklearno oružje. Treba ratificirati Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa.
Drugo, dvije nuklearne velesile, SAD i Rusija, koje imaju više od 90% nuklearnog oružja u svijetu, trebale bi se dogovoriti o vrlo dubokim rezovima u svojim arsenalima na razinu od nekoliko stotina velikih, "strateških", nuklearnih oružje i sve "taktičke" nuklearke treba rastaviti.
Trebali bi ponoviti svoje uvjerenje da se nuklearni rat ne može dobiti i da se ne treba voditi.
To znači da bi ruski čelnici trebali prestati govoriti o korištenju "taktičkog" nuklearnog oružja kako bi "eskalirali do deeskalacije", a SAD bi trebao prestati modernizirati svoje nuklearno oružje u Europi.
Multilateralni razgovori između svih država koje imaju nuklearno oružje također bi trebali imati za cilj smanjenje rizika od slučajnog nuklearnog rata.
U tom pogledu problemi su različiti za različite države. Da bi se to riješilo, "male" nuklearne države moraju biti uvjerene da su dvije velike nuklearne sile ozbiljne u svojim nastojanjima da svedu svoje nuklearne arsenale na razinu "malih" nuklearnih sila, što znači nekoliko stotina nuklearnih bombi svaka.
Put do svijeta bez nuklearnog oružja još nije zacrtan.
To će biti lakše učiniti kada države koje posjeduju nuklearno oružje konačno pokažu svoju odlučnost da djeluju odgovorno i da poštuju svoje obveze.
