Ovdje u Virginiji u SAD-u svjestan sam da su domaći ljudi ubijeni, protjerani i preseljeni prema zapadu. Ali moja osobna veza s tim zločinom je slaba i iskreno, prezaposlen sam pokušavajući suzdržati se od trenutnih zlouporaba moje vlade da bih se usredotočio na daleku prošlost. Pocahontas je crtić, Crvenokošci nogometna momčad, a preostali Indijanci gotovo nevidljivi. Prosvjedi zbog europske okupacije Virginije gotovo su nečuveni.
Ali što ako se to maloprije dogodilo, povijesno gledano? Što da su moji roditelji bili djeca ili tinejdžeri? Što da su moji baka i djed i njihova generacija osmislili i izvršili genocid? Što ako je velika populacija preživjelih i izbjeglica još uvijek ovdje i samo vani? Što ako su prosvjedovali, nenasilno i nasilno - uključujući bombe samoubojice i domaće rakete lansirane iz zapadne Virginije? Što ako su četvrti srpanj označili kao Veliku katastrofu i učinili ga danom žalosti? Što ako su oni organizirali nacije i institucije širom svijeta kako bi bojkotirali, prodali i sankcionirali Sjedinjene Države i zatražili njihovo kazneno gonjenje na sudu? Što ako su, prije nego što su bili protjerani, američki domoroci izgradili stotine gradova sa zidanim zgradama, od kojih je teško jednostavno nestati?
U tom bi slučaju onima koji se ne žele suočiti s nepravdom bilo teže ne primijetiti. Morali bismo primijetiti, ali kažite si nešto utješno, ako se odbijemo nositi s istinom. Laži koje si govorimo trebale bi biti puno jače nego što jesu. Bila bi potrebna bogata mitologija. Svatko bi se od djetinjstva morao učiti da domaći ljudi nisu postojali, dobrovoljno odlazili, pokušavali zlobne zločine opravdavajući svoju kaznu, i zapravo uopće nisu bili ljudi, ali iracionalne ubojice i dalje su nas pokušavale ubiti bez ikakvog razloga. Svjestan sam da se neki od tih izgovora sukobljavaju s drugima, ali propaganda općenito djeluje bolje s višestrukim tvrdnjama, čak i kad ne mogu svi istinito biti istodobno. Naša bi vlada čak možda morala propitivanje službene priče o stvaranju Sjedinjenih Država pretvoriti u čin izdaje.
Izrael is koji su zamišljali Sjedinjene Države, tek formirane u doba naših djedova i baka, dvije trećine ljudi protjeranih ili ubijenih, preostala jedna trećina, ali tretirana kao podljudi. Izrael je mjesto koje mora izreći snažne laži kako bi izbrisalo prošlost koja zapravo nikada nije prošlost. Djeca odrastaju u Izraelu ne znajući. Mi u Sjedinjenim Državama, čija vlada svake godine Izraelu daje besplatno oružje vrijedno milijarde dolara s kojim može nastaviti ubijanje (oružje s imenima poput Apachea i Black Hawka), odrastamo ne znajući. Svi gledamo na "mirovni proces", ovu beskrajnu šaradu desetljeća, i smatramo je neukrotivom, jer smo obrazovani da nismo sposobni znati što Palestinci žele čak i dok to viču, pjevaju i skandiraju: oni žele da se vrate svojim kućama.
Ali ljudi koji su izvršili djelo, u mnogim su slučajevima još uvijek živi. Muškarci i žene koji su u 1948-u, masakrirali i iselili Palestince iz svojih sela, mogu se staviti na snimanje kamere o tome što su učinili. Fotografije o tome što je urađeno i izvješća o tome kakav je život bio prije Nakbe (katastrofe) postoji u velikom volumenu. Mjesta koja su preuzeta još uvijek stoje. Obitelji znaju da žive u ukradenim kućama. Palestinci još uvijek imaju ključeve tih kuća. Sela koja su uništena i dalje su vidljiva u obrisima na Google Earth, drveće još uvijek stoji, kamenje srušenih kuća još uvijek u blizini.
Lia Tarachansky izraelsko-kanadska je novinarka koja za Izraelsku mrežu vijesti izvještava o Izraelu i Palestini. Rođena je u Kijevu, u Ukrajini, u Sovjetskom Savezu. Kad je bila dijete, njezina se obitelj preselila u naselje na Zapadnoj obali, dio kontinuiranog nastavka procesa započetog 1948. Imala je dobro djetinjstvo sa stvarnim osjećajem zajedništva u tom "naselju" ili onome što bismo htjeli nazvati stambenu jedinicu izgrađenu na zavičajnom poljoprivrednom zemljištu kršeći ugovor sklopljen sa divljacima Odrasla je ne znajući. Ljudi su se pretvarali da ništa prije nije bilo. Tada je saznala. Tada je snimila film koji će ispričati svijetu.
Film se zove Na strani ceste i priča priču o osnivanju Izraela u 1948-u kroz sjećanja onih koji su ubili i protjerali narod Palestine, kroz sjećanja na preživjele i kroz perspektivu onih koji su od tada odrasli. 1948 je bila 1984 godina, godina dvostrukog izgovora. Izrael je stvoren u krvi. Dvije trećine stanovništva te zemlje postale su izbjeglice. Većina njih i njihovi potomci još su izbjeglice. Oni koji su ostali u Izraelu bili su građani drugog reda i zabranjeni su da oplakuju mrtve. Ali zločin se naziva oslobođenjem i neovisnošću. Izrael slavi Dan neovisnosti, dok Palestinci oplakuju Nakbu.
Film nas vodi do mjesta nestajanja sela uništenih u 1948-u i 1967-u. U nekim slučajevima sela su zamijenjena šumama i pretvorena u nacionalne parkove. Slike sugeriraju što bi Zemlja mogla učiniti ako bi čovječanstvo otišlo. Ali to je djelo čovječanstva koje pokušava izbrisati drugu ljudsku skupinu. Ako postavite znak u znak sjećanja na selo, vlada ga brzo uklanja.
Film nam prikazuje one koji su sudjelovali u Nakbi. Sjećaju se kako su pucali u ljude koje su nazivali Arapima i za koje su im rekli da su bili primitivni i bezvrijedni, ali za koje su znali da imaju moderno pismeno društvo s dvadesetak novina u Jaffi, s feminističkim skupinama, sa svime što se tada smatralo modernim. "Idite u Gazu!" rekli su ljudima čije domove i zemlju kradu i uništavaju. Jedan čovjek koji se prisjeća svog djela započinje stavom koji gotovo graniči s bezbrižnom bešćutnošću koju viđamo u bivšim ubojicama u indonezijskom filmu Zakon o Killing, ali na kraju objašnjava da ga ono što je učinio izjeda već desetljećima.
In Na strani ceste susrećemo mladog Palestinca iz stalnog izbjegličkog kampa koji mjesto naziva svojim domom, iako nikada tamo nije bio, i koji kaže da će to učiniti i njegova djeca i unuci. Vidimo ga kako dobiva 12-satnu propusnicu za posjet mjestu gdje su živjeli njegovi djedovi i bake. Pola od 12 sati provodi prolazeći kroz kontrolne točke. Mjesto koje posjećuje je Nacionalni park. Sjedi i razgovara o onome što želi. Ne želi ništa vezano za osvetu. Ne želi nanijeti štetu Židovima. Želi da bilo tko ne bude deložiran nigdje. Kaže da su, prema riječima bake i djeda, Židovi i Muslimani živjeli prijateljski zajedno prije 1948. To je, kaže, ono što želi - to i povratak kući.
Izraelci zabrinuti otvorenom tajnom svoje države u filmu dobivaju inspiraciju u umjetničkom projektu u Berlinu. Tamo su ljudi postavljali natpise sa slikama s jedne i riječima s druge strane. Na primjer: mačka s jedne, a ova s druge strane: "Židovi više ne smiju posjedovati kućne ljubimce." Dakle, u Izraelu su stvorili znakove slične prirode. Na primjer: čovjek s ključem s jedne i s druge strane, na njemačkom jeziku: "Zabranjeno je žaliti za Danom neovisnosti." Znakove dočekuju vandalizam i bijesne, rasističke prijetnje. Policija optužuje one koji su istakli znakove da "remete zakon i red" i zabranjuje im u budućnosti.
Na Sveučilištu u Tel Avivu vidimo studente, palestinske i židovske, kako održavaju događaj kako bi pročitali imena sela koja su uništena. Nacionalisti koji mašu zastavama dolaze da ih pokušaju vikati. Ovi pravilno obrazovani Izraelci opisuju gradove kao „oslobođene“. Oni se zalažu za protjerivanje svih Arapa. Član izraelskog parlamenta kaže u kameru da Arapi žele istrijebiti Židove i silovati njihove kćeri, da Arapi prijete "holokaustom".
Redatelj pita ljutitu Izraelku: "Da ste Arapkinja, biste li slavili državu Izrael?" Odbija dopustiti da joj u glavu uđe mogućnost gledanja stvari s tuđeg gledišta. Ona odgovara, "Ja nisam Arapin, hvala Bogu!"
Palestinac izaziva nacionalista vrlo pristojno i uljudno, tražeći od njega da objasni svoje stavove, a on brzo odlazi. Sjetio sam se govora koji sam održao prošlog mjeseca na sveučilištu u New Yorku, na kojem sam kritizirao izraelsku vladu, a profesor je bijesno izašao - profesor koji je bio nestrpljiv da raspravlja o drugim temama oko kojih se nismo slagali.
Žena koja je sudjelovala u Nakbi kaže u filmu, pokušavajući opravdati svoje prošle postupke, "Nismo znale da je to društvo." Jasno vjeruje da je ubijanje i iseljavanje ljudi koji se čine „modernima“ ili „civiliziranima“ neprihvatljivo. Zatim objašnjava da je Palestina prije 1948. bila upravo ono što kaže da se ne smije uništiti. "Ali vi ste ovdje živjeli", kaže redatelj. "Kako nisi mogao znati?" Žena jednostavno odgovara: „Znali smo. Znali smo."
Čovjek koji je sudjelovao u ubijanju Palestinaca 1948. opravdava se da je imao samo 19. A "uvijek će biti novih 19-godišnjaka", kaže. Naravno da postoje i 50-godišnjaci koji će slijediti zle zapovijedi. Srećom, postoje i 19-godišnjaci koji to neće.
Uhvatite prikazivanje Na strani ceste:
Prosinca 3, 2014 NYU, NY
Prosinca 4, 2014 Philadelphia, PA
Prosinca 5, 2014 Baltimore, MD
Prosinca 7, 2014 Baltimore, MD
Prosinca 9, 2014 Washington DC
Prosinca 10, 2014 Washington DC
Prosinca 10, 2014 Američko sveučilište
Prosinca 13, 2014 Washington DC
Prosinca 15, 2014 Washington DC
