Iračani su pokušavali nenasilno svrgnuti svog diktatora prije njegova nasilnog svrgavanja od strane Sjedinjenih Država 2003. Kada su američke trupe počele olakšavati svoje oslobađanje i širenje demokracije 2008. i tijekom arapskog proljeća 2011. i godina koje su slijedile , nenasilni irački prosvjedni pokreti ponovno su rasli, radeći na promjenama, uključujući svrgavanje svog novog diktatora Zelene zone. Na kraju bi odstupio, ali ne prije zatvaranja, mučenja i ubijanja aktivista - naravno američkim oružjem.
Bilo je i ima iračkih pokreta za ženska prava, radnička prava, zaustavljanje izgradnje brana na Tigrisu u Turskoj, izbacivanje posljednje američke trupe iz zemlje, oslobađanje vlade od iranskog utjecaja i zaštitu iračke nafte od stranih korporativna kontrola. Međutim, središnji dio većeg dijela aktivizma bio je pokret protiv sektaštva koji je donijela američka okupacija. Ovdje u Sjedinjenim Državama o tome ne čujemo puno. Kako bi se uklopilo u laž koju smo iznova ponavljali da se šiitsko-sunitske borbe vode stoljećima?
Nova knjiga Ali Issa, Protiv svih: Glasovi narodne borbe u Iraku, prikuplja intervjue koje je obavio s ključnim iračkim aktivistima i javne izjave iračkih aktivističkih pokreta, uključujući pismo američkom okupacionom pokretu i slične poruke globalne solidarnosti. Glasove je teško čuti jer ih nismo čuli sve ove godine i zato što se ne uklapaju u laži koje su nam izrečene ili čak u previše pojednostavljene istine koje su nam izrečene.
Jeste li znali da je u vrijeme Okupacijskog pokreta u Sjedinjenim Državama u Iraku postojao veći, aktivniji, nenasilni, uključiv, principijelan, revolucionarni pokret koji je održavao velike demonstracije, prosvjede, stalne sjednice i generalne štrajkove - planiranje akcija na Facebooku i pisanje vremena i mjesta na papirnatoj valuti? Jeste li znali da ispred svake američke vojne baze postoje sjedeće garniture koje zahtijevaju da okupatori odu?
Kad su američke trupe na kraju i privremeno i nepotpuno napustile Irak, većina Amerikanaca pretpostavljala je da su to bili mirni načini predsjednika Baracka Obame. Drugi Amerikanci, svjesni da je Obama već odavno prekršio obećanje o povlačenju, učinio je sve da produži okupaciju, iza sebe ostavio tisuće vojnika State Departmenta i što prije će se vratiti u vojsku, pripisuju Chelseaju priznanje Manninga zbog propuštanja videozapisa i dokumenata koji su uvjerili Irak da se pridržava roka Bush-Malikija. Malo tko primjećuje napore Iračana na terenu koji su okupaciju učinili neodrživom.
Irački su mediji ugašeni kad su izvještavali o prosvjedima. Novinari u Iraku su pretučeni, uhićeni ili ubijeni. Američki se mediji, naravno, ponašaju bez puno poticanja.
Kad je Iračanin cipele bacio na predsjednika Busha Malog, američki su se liberali zahihotali, ali jasno su izrazili svoje protivljenje bacanju cipela. Ipak, slava koju je taj čin stvorio omogućila je bacaču cipela i njegovoj braći da grade popularne organizacije. A buduće akcije uključivale su bacanje cipela na američki helikopter koji je očito pokušavao zastrašiti demonstracije.
Naravno, u većini konteksta nema ništa loše u tome što se protivite bacanju cipela. Svakako da jesam. Ali saznanje da je bacanje cipela pomoglo izgraditi ono za što uvijek tvrdimo da želimo, nenasilni otpor carstvu, dodaje neku perspektivu.
Irački aktivisti redovito su otimani / hapšeni, mučeni, upozoravani, prijetili i puštani. Kad je Thurgham al-Zaidi, brat bacača cipela Muntadhar al-Zaidi, pokupljen, mučen i pušten, njegov brat Uday al-Zaidi objavio je na Facebooku: „Thurgham me uvjerio da ovaj petak izlazi na prosvjed zajedno sa svojim sinčićem Haydarom da kaže Malikiju, 'Ako ubijete velike, mali dolaze za vama!' "
Maltretiranje djeteta? Ili pravilno obrazovanje, daleko superiornije od indoktrinacije nasiljem? Ne bismo trebali žuriti s presudom. Pretpostavljam da je bilo možda 18 milijuna rasprava u Kongresu SAD-a koje žale zbog neuspjeha Iračana da "pojačaju" i pomognu u ubijanju Iračana. Čini se da su se među iračkim aktivistima mnogo pojačale radi bolje svrhe.
Kad je nenasilni pokret protiv Assada u Siriji još uvijek imao nade, "Mladi Velike iračke revolucije" pisali su "Herojskoj sirijskoj revoluciji" nudeći potporu, potičući nenasilje i upozoravajući protiv koopcije. Treba izdvojiti godine američke neokonske propagande za nasilno svrgavanje sirijske vlade, kako bi se čula ta podrška za ono što je bila.
U pismu se također poziva na "nacionalni" dnevni red. Neki od nas vide nacionalizam kao glavni uzrok ratova i sankcija i zlostavljanja koji su stvorili katastrofu koja danas postoji u Iraku, Libiji i drugim oslobođenim zemljama. Ali ovdje se "nacionalno" očito koristi u značenju nepodijeljenih, nesektaških.
Govorimo o nacijama Iraka i Sirije kao o uništenim, baš kao što govorimo o raznim drugim narodima i državama, natrag do naroda indijanskih Indijanaca, koji su uništeni. I nismo u krivu. Ali to ne može zvučati pravo u ušima živih indijanskih Amerikanaca. Dakle, čini se da je za Iračane razgovor o njihovoj "naciji" način da razgovaraju o povratku u normalu ili pripremi za budućnost koja nije razdvojena etničkom pripadnošću i vjerskim sektaštvom.
„Da nije okupacije", napisala je predsjednica Organizacije za slobodu žena u Iraku 2011. godine, „narod Iraka zbacio bi Sadama Husseina kroz borbe na trgu Tahrir. Unatoč tome, američke trupe osnažuju i štite nove sadamiste takozvane demokracije koji nesuglasice potiskuju pritvorima i mučenjem. "
Idiotizam "S nama ili protiv nas" ne djeluje u promatranju iračkog aktivizma. Pogledajte ove četiri točke u izjavi koju je u lipnju 2014. dao Falah Alwan iz Federacije radničkih vijeća i sindikalista u Iraku:
“Odbijamo američku intervenciju i prosvjedujemo protiv neprikladnog govora predsjednika Obame u kojem je izrazio zabrinutost zbog nafte, a ne zbog ljudi. Također čvrsto stojimo protiv drskog miješanja Irana.
„Protivimo se intervenciji zaljevskih režima i njihovom financiranju oružanih skupina, posebno Saudijske Arabije i Katara.
“Odbacujemo Nouri al-Malikijevu sektašku i reakcionarnu politiku.
“Također odbacujemo kontrolu naoružanih terorističkih bandi i milicija nad Mosulom i drugim gradovima. Slažemo se i podržavamo zahtjeve ljudi u tim gradovima protiv diskriminacije i sektaštva. "
Ali, pričekajte, kako se možete suprotstaviti ISIS-u nakon što ste se već usprotivili američkoj intervenciji? Jedan je vrag, a drugi spasitelj. Morate odabrati. . . ako, to jest, živite tisućama milja daleko, posjedujete televizor i stvarno - budimo iskreni - ne možete razaznati dupe od lakta. Iračani u Isaovoj knjizi američke sankcije, invaziju, okupaciju i marionetsku vladu shvaćaju kao da su stvorili ISIS. Očito im je pružila pomoć američke vlade onoliko koliko mogu podnijeti. "Ja sam iz vlade i čujem da mogu pomoći" trebala bi biti zastrašujuća prijetnja, prema obožavateljima Ronalda Reagana koji zamjeraju svima koji im pokušaju pružiti zdravstvenu zaštitu ili obrazovanje. Zašto misle da Iračani i Libijci te američke riječi čuju drugačije, ne objašnjavaju - a zapravo i ne moraju.
Irak je drugačiji svijet, na kojem bi američka vlada morala raditi kako bi ga shvatila ako ga ikad pokuša razumjeti. Isto vrijedi i za američke aktiviste. U Protiv svih prilika, Čitam pozive na "odmazdu" uokvirene kao pozive na mir i demokraciju. Čitao sam iračke prosvjednike koji žele jasno reći da njihovi prosvjedi nisu samo zbog nafte, već uglavnom zbog dostojanstva i slobode. Smiješno je, ali mislim da su neki od pristalica američkog rata tvrdili da rat nije bio samo zbog nafte iz istog razloga kao i zbog globalne dominacije, moći i "vjerodostojnosti". Nitko ne želi biti optužen za pohlepu ili materijalizam; svi žele biti načelni, bilo da je to načelo ljudska prava ili sociopatsko hvatanje moći.
Ali, kao što Isava knjiga jasno pokazuje, rat i "val" i njegove posljedice u velikoj su mjeri povezani s naftom. "Reper" "zakona o ugljikovodicima" u Iraku bio je Bushev glavni prioritet, iz godine u godinu, i nikada nije prošao zbog pritiska javnosti i zbog etničkih podjela. Ispostavilo se da je dijeljenje ljudi možda bolji način da ih ubijemo nego da im ukrademo ulje.
Čitali smo i o naftnim radnicima koji se ponose time što kontroliraju vlastitu industriju, unatoč tome što je - znate - industrija koja uništava zemaljsku klimu. Naravno, svi možemo umrijeti od rata prije nego što nas zahvati klima, pogotovo ako uopće ne počnemo razumjeti smrt i bijedu koju nam nanose ratovi. Pročitao sam ovaj redak u Protiv svih izgleda:
"Moj je brat bio jedan od onih koje je privela američka okupacija."
Da, pomislio sam, i moj susjed, i puno gledatelja Foxa i CNN-a. Mnogi su ljudi pali na laži.
Tada sam pročitao sljedeću rečenicu i počeo shvaćati što znači "preuzeto":
“Odveli su ga oko 2008. godine i ispitivali su ga čitav tjedan, ponavljajući iznova i iznova jedno pitanje: Jeste li suniti ili šija? . . . A on bi rekao 'Ja sam Iračanin.' "
Također su me pogodile borbe koje su prepričavale zagovornice ženskih prava. Pred njima je duga višegeneracijska borba i velika patnja. Pa ipak, iz Washingtona vrlo malo čujemo o potrebi da im se pomogne. Što se tiče bacanja bombi, čini se da se ženska prava uvijek čine velikom zabrinutošću. Pa ipak, kada žene organiziraju napore za stjecanje prava i odupiranje radikalnom ukidanju njihovih prava od strane post-oslobodilačke vlade: ništa osim šutnje.
