Robert C. Koehler
Naša su ubistva čista i sekularna; njihovi su neuredni i religiozni.
“U svom nastojanju da stvore kalifat preko dijelova Iraka i Sirije,” kaže nam CNN, “ISIS-ovi borci su poklali civile dok su preuzimali gradove u obje zemlje.
"U Siriji je skupina stavila odsječene glave nekih svojih žrtava na stupove."
Kontekst u kojem se o tome izvještava – kao pojednostavljeno manevriranje javnog mnijenja – takav da mi se grči u želucu umrtvljuje me do svog užasa, jer tiho opravdava veći, dublji užas koji čeka na kraju. Posudimo izraz Benjamina Netanyahua, ovo je telegenična brutalnost. To je upravo ono što američki ratni stroj treba da opravda sljedeći sveobuhvatni napad na Irak.
“U drugom slučaju snimljenom kamerom,” nastavlja izvješće CNN-a, “čini se da je muškarac prisiljen kleknuti, okružen maskiranim militantima koji su se na videu identificirali kao pripadnici ISIS-a. Čovjeka pod prijetnjom prisile da se 'obrati' na islam, a zatim mu odrube glavu.”
Ovo je pozitivno srednjovjekovno. Nasuprot tome, kada ubijamo Iračane, to je brzo i uredno, bez emocija poput šahovskog poteza. Ista priča CNN-a nas obavještava: “Irački dužnosnici rekli su američki zračni napadi Subota ubio 16 boraca ISIS-a, a irački zračni napad na Sinjar ubio je dodatnih 45 boraca ISIS-a, izvijestili su irački državni mediji.”
To je to. Ništa posebno. Mrtvi za koje smo odgovorni nemaju nikakve ljudske kvalitete, a naše ubijanje je jednako bez posljedica kao čišćenje hladnjaka. To je jednostavno potrebno, jer ovi momci su džihadisti, i, pa . . .
"Glavni strateški prioritet SAD-a sada bi trebao biti povratak i poraz ISIS-a kako ne bi mogao uspostaviti teroristički kalifat", Wall StreetJournal redakcija prije nekoliko dana. “Takva država postat će meka za džihadiste koji će trenirati i potom se raspršiti da ubijaju po svijetu. Pokušat će napasti Amerikance na načine koji će privući pozornost svijeta, uključujući domovinu SAD-a. Strategija samo obuzdavanja ISIS-a ne smanjuje ovu prijetnju.”
A ovdje je Sen iz Južne Karoline. Lindsey Graham, govoreći istu stvar s više histerije na Fox Newsu, kako je citirao Paul Waldman u Washington Postu: Obamina “odgovornost kao predsjednika je braniti ovu naciju. Ako ne krene u ofenzivu protiv ISIS-a, ISIL, kako god da zovete ove tipove, oni dolaze ovamo. Ne radi se ovdje samo o Bagdadu. Ne radi se samo o Siriji. Riječ je o našoj domovini. . . .
“Želite li doista dopustiti da Amerika bude napadnuta? . . . Gospodine predsjedniče, ako ne prilagodite svoju strategiju, ovi ljudi dolaze ovamo.”
Ratobornost koja se smatra domoljubljem nikad nije bila bezobzirnija. Bio sam zapanjen ovim argumentima prije deset godina; činjenica da se vraćaju prilično netaknuti, dižući se iz vlastitog pepela kako bi pozvali na novi rat kako bi ugušili užase koje je stvorio stari, gura me na novu razinu nepovjerljivog očaja. Strah vječno izvire i uvijek se može prizvati. Rat guta vlastite lekcije.
As Ivan Eland napisao je nedavno Huffington Post: “U ratu, najnemilosrdnije skupine grabe oružje i koriste ga na svima drugima. Ako postoji sumnja u vezi s ovim fenomenom, kada je ISIS nedavno napao Irak, razoružao je bolje opremljenu iračku vojsku i poslao je u bijeg. U svojoj trenutnoj zračnoj kampanji protiv snaga sada preimenovanog IS-a, američko se zrakoplovstvo bori protiv vlastitog oružja.”
Dodao je: “S tako dobrim nedavnim rezultatima, čovjek bi pomislio da bi američkim političarima bilo previše neugodno ponovno se vojno uključiti u Irak. Ali sada misle da se trebaju boriti protiv čudovišta koje su stvorili. Ali ako je IS svirepiji od svog pretka, Al Qaide u Iraku, kakvo strašnije stvorenje sada stvaraju kao otpor američkom bombardiranju?”
Pustimo ovo da tone. Potpuno smo destabilizirali Irak u našem sada službeno zaboravljenom "ratu protiv terorizma", raselivši milijune ljudi, ubivši stotine tisuća (a prema nekim procjenama više od milijun), uništivši infrastrukturu zemlje i zagadivši njezin okoliš ratni beskrajni niz otrova. Dok smo sve to činili, potaknuli smo nezamislive razine neprijateljstva, koje se polako militariziralo i postalo današnja Islamska država, koja zlobno i nemilosrdno preuzima zemlju natrag. Sada, s netaknutim našim neznanjem o društveno-političkoj složenosti Iraka, ne vidimo drugu alternativu osim da se vratimo u kampanju bombardiranja protiv njega, ako ne iu daleko širi rat.
Predsjednik Obama i umjereni demokrati ovo vide kao ograničenu, "humanitarnu" intervenciju, dok republikanci i jastrebovi demokrati vape za velikim ubojitim festivalom kako bi, još jednom, zaštitili "domovinu", koju bi inače radije napustili za porezne svrhe.
A mainstream analiza ostaje plitka poput sportskih komentara. Vojna intervencija, bilo puna, čizmama na zemlji, ili ograničena na bombe i projektile, uvijek je odgovor, jer rat uvijek izgleda kao rješenje. Ono što iznad svega nedostaje je duševno preispitivanje bilo koje vrste.
U međuvremenu, Irak i njegovi ljudi i dalje pate, bilo izravno od naših ruku ili od ruku čudovišta koja smo stvorili. Što bi trgovci oružjem rekli, misija obavljena.
Robert Koehler je nagrađivani novinar i nacionalno udruženi pisac u Chicagu. Njegova knjiga, Hrabrost raste na rani (Xenos Press), i dalje je dostupna. Kontaktirajte ga koehlercw@gmail.com ili posjetite njegovu web-lokaciju na adresi commonwonders.com.
© 2014 TRIBUNE SADRŽAJ AGENCIJA, INC.
