Karl Meyer
Mogućnost rata između nuklearnih oružanih snaga vraća se kao stvarna prijetnja sigurnosti ljudi diljem svijeta. Klimatske promjene, rasipanje ograničenih resursa i ekonomski pritisci prekomjernog rasta stanovništva na nosivost Zemlje potiču se od vojne potrošnje. Te prijetnje osjećaju prvo ekonomski najranjivije regije i zemlje. Oni također potiču lokalne građanske ratove i regionalne ratne i teritorijalne ratove.
Po našem mišljenju, ekspanzionistički izuzetak neoimperijalističkih politika Sjedinjenih Država je glavni pokretač obnove ratnih sukoba između Sjedinjenih Država, Rusije i Kine.
Rješavanje tih problema zahtijevat će sporazum i suradnju između svih pogođenih zemalja, uz snažno vodstvo velikih svjetskih sila. S obzirom na trenutačnu Povelju UN-a, to znači barem pet stalnih članica Vijeća sigurnosti.
Politička fantazija koja stoji na putu kooperativnog rješavanja velikih svjetskih problema je ideja među neukim političarima da Sjedinjene Države mogu zadržati i proširiti granice dominacije "jedine supersile" koje su postignute nakratko nakon raspada i raspada Sovjetskog Saveza. Unija. Najštetnija vanjskopolitička pogreška predsjednika Clintona, Georgea W. Busha i Obame, svih početnika vanjske politike, bila je da su se prepustili ukorijenjenom birokratskom vojno / industrijskom / kongresnom / državnom savjetu za osnivanje i pritisku da iskoriste privremenu rusku slabost, i manje razvijena vojna snaga Kine, kako bi se vojni kišobran članstva u NATO-u proširio na Istočnu Europu i Srednju Aziju. Potaknuli su da zavežu granice Rusije novim savezima, raketnim mjestima i vojnim bazama, te da prošire vojne saveze i baze oko pacifičkog perimetra Kine. Te su akcije poslale vrlo agresivnu i prijeteću poruku vladama Rusije i Kine, koje svake godine postaju sve jače, i odugovlače.
Druga štetna greška Bushovog i Obaminog režima bila je njihova uvjerenja da bi mogli iskoristiti popularne nemire i pobune u zemljama Bliskog istoka kako bi oborili diktatorske vlade i, pomažući potlačenim pobunjeničkim skupinama, uspostavili prijateljske vlade klijenata u tim zemljama. Nisu uspjeli osigurati stabilnu, pouzdanu klijentsku vladu u Iraku, koja je zapravo dovela vladu na koju je Iran više utjecao. Oni su na dobrom putu prema sličnom neuspjehu u Afganistanu. U Libiji su propali jadno i propadaju na strašno tragičan način u Siriji. Koliko sukcesivnih tragičnih neuspjeha američke političke elite moraju iskusiti prije nego što saznaju da nemaju ni pravo ni sposobnost kontrole budućeg političkog razvoja tih zemalja? Svaka zemlja mora razvrstati političke i ekonomske aranžmane u skladu sa svojim jedinstvenim ravnotežama moći i društvenog konteksta, bez prekomjernog vanjskog uplitanja. Te sile koje imaju snagu i organizaciju da prevladaju ne namjeravaju postati podređene neo-kolonijalne klijente Sjedinjenih Država, kad se riješi njihova privremena potreba za pokroviteljstvom.
Politika Sjedinjenih Država mora prestati provocirati Rusiju i Kinu duž svojih granica i vratiti se strategiji traženja dogovora o mirnoj koegzistenciji i uravnoteženju regionalnih interesa među glavnim silama, Sjedinjenim Državama, Rusiji i Kini, uz odgovarajuće poštivanje interesa sekundarnih sila, Indije, Pakistana, Irana, Brazila, Velike Britanije, Njemačke, Francuske, Indonezije, Japana, itd. (Usput, unatoč njihovom užasnom ubilačkom izvješću o brutaliziranju naroda slabijih zemalja, Nixon i Kissinger bili su ravnoteža - ojačati realiste koji su razvili strategiju detanta i dogovorili sporazume o kontroli oružja s Rusijom i Kinom, a Reagan je pristupio Gorbačovim inicijativama, što je dovelo do kraja ranijih hladnih ratova.
Aktivnom suradnjom velikih sila i velikim smanjenjem rastrošnog konkurentnog vojnog trošenja, sve bi se zemlje mogle kooperativno baviti prijetnjama zbog klimatskih promjena, nestašice vode, regionalne nerazvijenosti i ekonomskih pritisaka uzrokovanih rastom stanovništva. Oni bi također mogli riješiti građanske ratove i regionalne ratove manjeg obima (poput Afganistana, Iraka, Sirije, Palestine / Izraela i Ukrajine) jedinstvenim međunarodnim pritiskom za pregovaračka naselja temeljena na podjeli moći između svih glavnih političkih frakcija i snaga u svakoj zemlji.
Mirovni pokreti i pokreti civilnog društva ne mogu diktirati politike vlada ili multinacionalnih korporacija. Naša je uloga, kroz agitaciju i obrazovanje, ograničiti njihove zlouporabe moći koliko god je to moguće i utjecati na politički kontekst njihovog donošenja odluka koliko god je to moguće, kroz masovnu organizaciju i mobilizaciju.
Ukratko, ključni ključ za rješavanje stvarnih prijetnji međunarodnoj sigurnosti i miru, kao i rješavanju manjih ratova i regionalnih sukoba, jest preokretanje sadašnjeg trenda prema hladnim ratovima s Rusijom i Kinom. Svijetu je potrebna aktivna suradnja između Sjedinjenih Država, Rusije, Kine i drugih utjecajnih zemalja, kroz sporazum i suradnju unutar okvira Ujedinjenih naroda. Moramo se aktivno vratiti na viziju utvrđenu Poveljom Ujedinjenih naroda i napustiti fantaziju o unipolarnoj dominaciji svijeta.
Karl Meyer, dugogodišnji kolega i savjetnik Glasa za kreativno nenasilje, pedesetogodišnji je veteran nenasilne akcije za mir i pravdu i osnivački koordinator ekološke i socijalne pravde u Nashvilleu.
