napisao Emanuel Pastreich, studeni 8, 2017
Gledanje govora predsjednika Donalda Trumpa i predsjednika Moon Jae-in-a u Seulu posljednjih dana davalo mi je osjećaj koliko je trula politika dviju zemalja. Trump je govorio o svom raskošnom golf terenu i finoj hrani u kojoj je uživao, zadržavajući se na senzualnoj popustljivosti i pretvarajući se da u Koreji i Sjedinjenim Državama milijuni neplaćenih i nezaposlenih ljudi ne postoje. Pohvalno je govorio o precijenjenoj vojnoj opremi koju je Južna Koreja bila prisiljena kupiti i uputio se u pohvale za Korejski rat toliko udaljen od izazova s kojima su suočeni obični ljudi. Njegov razgovor nije bio čak ni „Amerika na prvom mjestu“. Bio je to nepokolebljiv „Trump first“.
A Moon ga nije izazvao niti je zavarao ni na jednu točku. Nisu spomenuti Trumpov bijesni rasistički jezik i njegov utjecaj na Azijce, niti njegove diskriminatorne imigracijske politike. Ništa se nije reklo o Trumpovom podmirivanju rata i njegovim nesmotrenim prijetnjama Sjevernoj Koreji, pa čak ni zakrivenim prijetnjama protiv Japana u nedavnom govoru u Tokiju. Ne, radna pretpostavka iza sastanaka bila je da bi vrh trebao biti mehanički i bajno velik gignol za mase, u kombinaciji s velikim kutovima poslovnog poslovanja za super bogate.
Korejski su mediji učinili da izgleda kao da su svi Amerikanci, a većina Korejaca podržavali smiješne i opasne politike Donalda Trumpa i ozakonili njegove reakcionarne izjave odustajanjem. Jedan je otišao s dojmom da je sasvim u redu da američki predsjednik zaprijeti preventivnim nuklearnim ratom za testiranje raketa Sjeverne Koreje (akcija koja nije u suprotnosti s međunarodnim pravom) i nuklearnog oružja (što je Indija učinila s američkim poticajem). Kratko sam govorio i ponudio drugu viziju kakve bi uloge SAD-a u Istočnoj Aziji mogle biti. To sam učinio jer sam se brinuo da će se mnogi Korejci maknuti s Trumpovog govora s dojmom da su svi Amerikanci jednako militantni i bahato motivirani za profit.
Iako Trump može udarati ratnim bubnjevima kako bi uplašio Japan i Koreju da forsiraju milijarde dolara za oružje koje ne trebaju ili žele, on i njegov režim očito igraju izuzetno opasnu igru. Postoje vojne snage duboko u vojsci koje su savršeno spremne pokrenuti katastrofalni rat ako povećava njihovu moć i koji misle da samo takva kriza može odvratiti ljude od kriminalnih radnji vlade Sjedinjenih Država i skrenuti pozornost s vlasti predstojeća katastrofa klimatskih promjena.
Evo videozapisa:
Evo cijelog teksta gornjeg videa:
"Alternativna uloga Sjedinjenih Država u istočnoj Aziji." - Kao odgovor na govor Donalda Trumpa u Nacionalnoj skupštini Koreje
autor: Emanuel Pastreich (direktor Azijskog instituta)
Ja sam Amerikanac koji više od dvadeset godina surađuje s korejskom vladom, istraživačkim institutima, sveučilištima, privatnom industrijom i sa običnim građanima.
Upravo smo čuli govor Donalda Trumpa, predsjednika Sjedinjenih Država, korejskom nacionalnom parlamentu. Predsjednik Trump izložio je opasnu i neodrživu viziju za Sjedinjene Države, Koreju i Japan, put koji vodi prema ratu i masovnim socijalnim i ekonomskim sukobima, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Vizija koju nudi je zastrašujuća kombinacija izolacije i militarizma, a poticat će u drugim nacijama nemilosrdnu politiku moći bez ikakve brige za buduće generacije.
Prije američko-korejskog Ugovora o sigurnosti postojala je Povelja Ujedinjenih naroda koju su potpisale Sjedinjene Države, Rusija i Kina. Povelja Ujedinjenih naroda definirala je ulogu SAD-a, Kine, Rusije i drugih naroda kao sprečavanje rata i aktivno nastojanje u rješavanju strašne ekonomske nejednakosti koja vodi ratovima. Sigurnost mora započeti s tom vizijom za mir i suradnju.
Danas nam je potreban idealizam Povelje Ujedinjenih naroda, ta vizija globalnog mira nakon strahota Drugog svjetskog rata.
Donald Trump ne predstavlja Sjedinjene Države, već malu skupinu super bogatih i članova krajnje desnice. Ali ti su elementi povećali kontrolu nad vladom moje zemlje na opasnu razinu, dijelom i zbog pasivnosti tolikog broja građana.
Ali vjerujem da mi, ljudi, možemo vratiti kontrolu dijaloga o sigurnosti, ekonomiji i društvu. Ako imamo kreativnost i hrabrost, možemo iznijeti drugačiju viziju za moguću inspirativnu budućnost.
Počnimo s pitanjem sigurnosti. Korejci su bombardirani izvještajima o nuklearnom napadu iz Sjeverne Koreje. Ova prijetnja bila je opravdanje za THAAD, za podmornice na nuklearni pogon i bilo koji drugi broj skupih oružanih sustava koji stvaraju bogatstvo malom broju ljudi. Ali, donosi li to oružje sigurnost? Sigurnost dolazi iz vizije, suradnje i hrabrog djelovanja. Sigurnost se ne može kupiti. Nijedan sustav oružja ne garantira sigurnost.
Nažalost, SAD su godinama odbile diplomatski angažirati Sjevernu Koreju, a američka pasivnost i arogancija doveli su nas do te opasne situacije. Situacija je sada još gora, jer Trampova administracija više ne prakticira diplomaciju. State Departmentu je oduzeta sva vlast i većina nacija ne zna gdje da se okrene ako želi angažirati Sjedinjene Države. Gradnja zidova, viđenih i neviđenih, između Sjedinjenih Država i svijeta naša je najveća briga.
Bog nije dao Sjedinjenim Državama mandat da zauvijek ostanu u Aziji. Nije samo moguće, već je i poželjno da Sjedinjene Države smanje svoje vojno prisustvo u regiji i smanje svoje nuklearno oružje i konvencionalne snage, kao prvi korak ka stvaranju pozitivnog ciklusa koji će poboljšati odnose sa Sjevernom Korejom i Kinom i Rusija.
Sjevernokorejsko testiranje raketa nije kršenje međunarodnog prava. Umjesto toga, Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda manipulirale su moćne snage u Sjedinjenim Državama kako bi podržale stajališta o Sjevernoj Koreji koja uopće nemaju smisla.
Prvi korak prema miru počinje sa Sjedinjenim Državama. Sjedinjene Države, moja zemlja, moraju slijediti svoje obveze iz Ugovora o neširenju, te početi ponovno uništavati nuklearno oružje i odrediti datum u bliskoj budućnosti za potpuno uništenje svih preostalih nuklearnih oružja. Opasnosti od nuklearnog rata i naših tajnih programa naoružanja zadržane su od Amerikanaca. Ako budu obaviješteni o istini, siguran sam da će Amerikanci u velikoj mjeri podržati potpisivanje Ugovora o UN-u o zabrani nuklearnog oružja.
Bilo je mnogo nemarnih govora o Koreji i Japanu o razvoju nuklearnog oružja. Iako bi takvim postupcima za neke moglo biti kratkoročno uzbuđenje, oni neće donijeti nikakav oblik sigurnosti. Kina je zadržala svoje nuklearno oružje pod 300-om i bila bi spremna dodatno ih smanjiti ako se Sjedinjene Države posvete razoružanju. No, Kina može lako povećati broj nuklearnog oružja na 10,000, ako mu prijeti Japan ili Južna Koreja. Javno zagovaranje za razoružanje je jedina akcija koja može povećati sigurnost Koreje.
Kina mora biti ravnopravan partner u svim sigurnosnim okvirima za istočnu Aziju. Ako Kina, koja se brzo pojavljuje kao dominantna globalna sila, ostane izvan sigurnosnog okvira, taj je okvir zajamčeno nebitan. Štoviše, i Japan mora biti uključen u svaki sigurnosni okvir. Moramo izvući ono najbolje iz japanske kulture, njezine ekspertize o klimatskim promjenama i tradicije mirovnog aktivizma takvom suradnjom. Znak kolektivne sigurnosti ne smije se koristiti kao objedinjeni poziv ultranacionalistima koji sanjaju o "Japanu ratniku", već kao sredstvo izvlačenja Japana, njegovih "boljih anđela".
Japan ne možemo prepustiti sebi. Postoji stvarna uloga Sjedinjenih Država u Istočnoj Aziji, ali ona se na kraju ne bavi raketama ili tenkovima.
Uloga SAD-a mora se radikalno transformirati. Sjedinjene Države moraju se usredotočiti na koordinaciju kako bi odgovorile na prijetnju klimatskih promjena. Moramo ponovno izumiti vojsku i redefinirati "sigurnost" u tu svrhu. Takav će odgovor zahtijevati suradnju, a ne konkurenciju.
Takav pomak u definiciji sigurnosti zahtijeva hrabrost. Reinterpretirati misiju mornarice, vojske, zrakoplovstva i obavještajne zajednice kako bi se pomoglo građanima da odgovore na klimatske promjene i obnoviti naše društvo bit će čin koji će zahtijevati nevjerojatnu hrabrost, možda više hrabrosti nego borbe na bojnom polju. Ne sumnjam da ima onih u vojsci koji imaju takvu vrstu hrabrosti. Pozivam vas da ustanete i zatražite da se suočimo s prijetnjom klimatskih promjena usred ovog grotesknog masovnog poricanja.
Moramo temeljno promijeniti svoju kulturu, ekonomiju i svoje navike.
Bivši američki šef pacifičkog zapovjedništva, admiral Sam Locklear izjavio je da su klimatske promjene najveća sigurnosna prijetnja i da je bio podložan stalnim napadima. Ali naši čelnici ne bi trebali vidjeti popularnost kao svoj posao. Mene bi manje mogao brinuti koliko selfija uzimaš sa studentima. Vođe moraju prepoznati izazove našeg doba i učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi se riješile tih opasnosti, čak i ako to znači ogromnu žrtvu. Kao što je rimski državnik Marcus Tullius Cicero jednom napisao:
"Nepopularnost stečena činjenjem onoga što je ispravno je slava."
Možda će biti teško za neke korporacije odustati od višemilijunskih ugovora za nosače zrakoplova, podmornice i rakete, no za članove naše vojske služiti će jasnu ulogu koja štiti naše zemlje od najveće prijetnje u povijesti. novi osjećaj dužnosti i predanosti. Također su nam potrebni ugovori o ograničenju oružja, poput onih koje smo uspostavili u Europi u 1970-ovima i 1980-ovima.
Jedini su način reagiranja na rakete i drugo oružje nove generacije. Moraju se pregovarati o novim ugovorima i protokolima kako bi kolektivni obrambeni sustavi odgovorili na prijetnju bespilotnim letjelicama, cyber ratom i oružjem u nastajanju.
Potrebna nam je i hrabrost da preuzmemo sjenovite nedržavne aktere koji prijete našim vladama iznutra. Ova bitka bit će najteža, ali bitna bitka.
Naši građani moraju znati istinu. Naši građani su preplavljeni neistinama u ovom internetskom dobu, poricanjem klimatskih promjena, zamišljenim terorističkim prijetnjama. Ovaj će problem zahtijevati posvećenost svih građana da traže istinu i ne prihvaćaju prikladne laži. Ne možemo očekivati da će vlada ili korporacije raditi ovaj posao umjesto nas. Moramo se pobrinuti da mediji svoju glavnu ulogu vide kao prenošenje točnih i korisnih informacija građanima, a ne kao ostvarivanje profita.
Temelji suradnje između Sjedinjenih Država i Koreje moraju se temeljiti na razmjeni između građana, a ne na oružju ili masovnim subvencijama za međunarodne korporacije. Potrebne su nam razmjene između osnovnih škola, između lokalnih nevladinih organizacija, umjetnika, pisaca i socijalnih radnika, razmjene koje se traju godinama i desetljećima. Ne možemo se pouzdati u sporazume o slobodnoj trgovini koji imaju koristi prvenstveno korporacije, a koji štete našem dragocjenom okruženju.
Umjesto toga moramo uspostaviti istinsku "slobodnu trgovinu" između Sjedinjenih Država i Koreje. To znači poštenu i transparentnu trgovinu koju vi, ja i naši susjedi možemo ostvariti izravno putem vlastitih inicijativa i naše kreativnosti. Trebamo trgovinu koja je dobra za lokalne zajednice. Trgovina bi trebala biti prvenstveno o globalnoj suradnji i suradnji među zajednicama, a zabrinutost ne bi trebala biti s masivnim kapitalnim ulaganjima, ili s ekonomijama razmjera, nego s kreativnošću pojedinaca.
Konačno, moramo vratiti vladu u njezin pravilan položaj kao objektivnog igrača koji je odgovoran za dugoročno zdravlje nacije i koji je ovlašten založiti se i regulirati korporacije. Vlada mora biti sposobna promovirati projekte u znanosti i infrastrukturi usmjereni na stvarne potrebe naših građana u obje države i ne bi se trebala fokusirati na kratkoročne dobiti malog broja privatnih banaka. Burze imaju svoju ulogu, ali one su marginalne u izradi nacionalne politike.
Doba privatizacije vladinih funkcija mora se okončati. Moramo poštovati državne službenike koji svoju ulogu vide kao pomoć ljudima i daju im resurse koji su im potrebni. Svi se moramo okupiti za zajednički cilj stvaranja pravednijeg društva i to moramo učiniti brzo.
Kao što je Confucius jednom napisao: "Ako nacija izgubi svoj put, bogatstvo i moć bit će sramne stvari za posjedovanje." Radimo zajedno da stvorimo društvo u Koreji i Sjedinjenim Državama na koje možemo biti ponosni.
~~~~~~~~~
Emanuel Pastreich je direktor Azijski institut
