Winslow Myers
Tvrdnja Ronalda Reagana u 1984-u da se "nuklearni rat ne može dobiti i da se ne treba boriti" izgleda da je postao prihvaćen u političkom spektru u SAD-u i inozemstvu. Razina uništenja koja bi rezultirala bi u najboljem slučaju onemogućila da medicinski sustavi adekvatno reagiraju i u najgorem slučaju dovedu do klimatskih promjena na globalnoj razini. Reagan je nastavio: „Jedina vrijednost u našim dvjema narodima koja posjeduju nuklearno oružje jest da se uvjere da se nikada neće koristiti. Ali ne bi li bilo bolje da ih potpuno uništimo?
Trideset godina kasnije, paradoks zastrašivanja - devet nuklearnih sila s oružjem koje je apsolutno spremno za uporabu, tako da nikada neće morati biti upotrijebljeno - još nije riješen. U međuvremenu, 9-11 je nametao našu maštu prema samoubilačkom nuklearnom terorizmu. Posjedovanje našeg velikog i raznovrsnog arsenala nuklearnog oružja ne bi odvratilo odlučnog ekstremista. Strah je postao tako snažan da je motivirao ne samo groteskno širenje agencija koje prikupljaju informacije, nego i ubojstva i mučenja. Sve postali opravdani, uključujući trilionske ratove, kako bi se izbjegao pogrešan protivnik da se dočepa nuklearne bombe.
Postoje li točke u kojima se sustavi namijenjeni pouzdanom i vječnom odvraćanju zamagljuju u novi krajolik sloma odvraćanja? Primjer du jour je Pakistan, gdje slaba vlada održava stabilan - nadamo se - odvraćajući balans nuklearnih snaga protiv Indije. U isto vrijeme Pakistan se susreće s ekstremistima s mogućim suosjećajnim vezama s pakistanskim vojnim i obavještajnim službama. Ovaj fokus na Pakistan je pretpostavljen. To može biti nepravedno. Nuklearno oružje moglo je jednako lako ispasti iz državne kontrole u regijama poput Kavkaza ili - tko zna? - čak iu nekoj američkoj bazi gdje je sigurnost bila slaba. Stvar je u tome da strah od takvih scenarija iskrivljuje naše razmišljanje dok se borimo da kreativno odgovorimo na činjenicu da nuklearno odvraćanje ne odvraća.
Vidjeti plodove tog straha sveobuhvatno poziva na gledanje procesa kroz vrijeme, uključujući i buduće vrijeme. Poznati argument da nas je nuklearno odvraćanje čuvalo desetljećima počinje se slomiti ako jednostavno zamislimo dva moguća svijeta: svijet prema kojem se krećemo pakleno, ako ne promijenimo smjer, u kojem samoskrivljujući strah motivira sve više i više nacija posjeduje nuklearno oružje ili svijet u kojem ih nitko nema. U kojem svijetu želite naslijediti svoju djecu?
Zastrašivanje hladnim ratom je bilo prikladno nazvano balansom terora. Sadašnja podjela neodgovornih ekstremista i odgovornih, samo-zainteresiranih nacionalnih država potiče orvelovsko mentalno iskrivljavanje: mi prikladno poričemo da su naše vlastito nuklearno oružje i sam po sebi moćan oblik terora - namijenjeni su oprezu zastrašivanju protivnika. Mi ih legitimiramo kao oruđe za naš opstanak. Istodobno projiciramo i to odbacivanje terora na naše neprijatelje, šireći ih u izopačene divove zla. Teroristička prijetnja nuklearnom kovčegom preklapa se s obnovljenom prijetnjom da će se hladni rat pretvoriti u vruće kada Zapad igra s nuklearnom piletinom s Putinom.
Mir kroz snagu mora biti redefiniran - postati mir kao snaga. To načelo, koje je očigledno mnogim manjim, nenuklearnim silama, nevoljko percipiraju i brzo opovrgavaju moćne vlasti. Naravno, sile koje to nisu nisu sretne što imaju neprijatelje, jer su neprijatelji politički prikladni snažnom zdravlju sustava za proizvodnju oružja, sustav koji uključuje pretjerano skupe obnove američkog nuklearnog arsenala koji troši resurse potrebne za izazov konverzije održivoj energiji.
Protuotrov virusa straha nalik eboli polazi od premise međusobnog odnosa i međuovisnosti - čak i sa neprijateljima. Hladni rat je završio zato što su Sovjeti i Amerikanci shvatili da im je zajednička želja da vide kako njihovi unuci odrastaju. Međutim, nama se čini da nas opsjednuti, okrutni i brutalni ekstremisti ne mogu dehumanizirati. Možemo zadržati svoju perspektivu podsjećajući se na brutalnosti u našoj vlastitoj povijesti, uključujući i činjenicu da smo prvi koristili nuklearno oružje za ubijanje ljudi. Možemo priznati svoj dio u stvaranju štakorskog gnijezda ubojstva u Bliskom istoku. Možemo iskopati temeljne uzroke ekstremističkog razmišljanja, osobito među mladima. Možemo poduprijeti ranjive ali vrijedne inicijative poput uvođenja inicijative suosjećanja u Iraku (https://charterforcompassion.org/node/8387). Možemo naglasiti koliko izazova možemo riješiti samo zajedno.
U ranim fazama američke predsjedničke kampanje, kandidati su neobično dostupni - prilika za građane da postavljaju probna pitanja koja prodiru ispod skriptiranih odgovora i sigurnih političkih bromida. Kako bi izgledala politika na Bliskom istoku ako se ne bi temeljila na igranju više strana jednih protiv drugih, nego u duhu suosjećanja i pomirenja? Zašto ne možemo upotrijebiti dio hrpe novca koju planiramo potrošiti za obnovu zastarjelog oružja u osiguravanju slobodnih nuklearnih materijala širom svijeta? Zašto su SAD među vodećim prodavačima oružja umjesto vrhunskim pružateljima humanitarne pomoći? Kao predsjednik, što ćete učiniti kako biste pomogli našoj naciji da ispuni svoje obveze razoružanja kao potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog oružja?
Winslow Myers, autor knjige “Living Beyond War, vodič za građane”, piše o globalnim pitanjima i služi u Savjetodavnom odboru Inicijative za prevenciju rata.
