Winslow Myers
Kad bismo imali nikoga za svakoga tko je promrmljao neke varijacije na "Brinem se za prst Donalda Trumpa na nuklearnom gumbu", mogli bismo financirati anti-Trump Super-PAC.
Očito je da je temperament vođe bilo koje nuklearne nacije duboko važan. No bit će trenutaka kada nije važno je li vođa trijezan i suzdržan, jer će se akcija odvijati negdje drugdje, dalje niz lanac vojne komande i kontrole. Tisuće vojnika diljem svijeta imaju pristup nuklearnom oružju. Rečeno nam je da su zapovjednici bojišnice pakistanske vojske raspoređeni u Kašmiru slobodni da oslobode svoje taktičke nuklearke bez zapovijedanja i kontrole svojih političkih vođa.
Jedan od manje poznatih ključnih trenutaka kubanske raketne krize dogodio se na sovjetskoj podmornici duboko ispod Atlantika. Iz članka u Guardianu iz listopada 2012. godine: „Krajem listopada 1962. godine, tijekom kubanske raketne krize, donesena je odluka da se zaobiđe Drugi svjetski rat, ne u Kremlju ili Bijeloj kući, već u kontrolnoj sobi sovjetske podmornice pod napad američke flote. Baterije podmornice su otkazale, klima uređaj osakaćen, komunikacija s Moskvom bila je nemoguća, a Savitsky, kapetan broda, bio je uvjeren da je Drugi svjetski rat već izbio. Naredio je da se nuklearni torpedo B-59 od deset kilotona pripremi za pucanje na USS Randolf, divovski nosač zrakoplova koji je vodio radnu skupinu. Za lansiranje torpeda B-59 (2/3 snage Hirošime) potreban je pristanak sve tri visoke časnice na brodu. Vasili Arkhipov, jedan od trojice, sam je odbio dozvolu. Sigurno je da je Arhipovljeva reputacija bila ključni čimbenik u raspravi u kontrolnoj sobi. Prethodne se godine mladi časnik, sin seljaka iz Moskve, izložio jakom zračenju kako bi spasio K-19, podmornicu s reaktorom za pregrijavanje. Ta je doza zračenja na kraju doprinijela njegovoj smrti 1998. godine. Spasila nas je ne samo Arhipovljeva vrtoglavica pod velikim stresom, već uspostavljeni postupci sovjetske mornarice, koje su časnici u brodu B-59 poštivali. "
Kako bizarna, ova jedva priznata istina: svi mi dugujemo svoje živote jednom etičkom ruskom čovjeku, čovjeku koji je već umro od nuklearnog zračenja.
U 1940-u, govoreći o nacistima i Mussoliniju, pjesnik Wallace Stevens je napisao o "odsutnosti bilo kakve vlasti osim sile". Držao se protiv Trumpove pojednostavljene i nasilničke eksplozije, kako su osvježavajuća uvjerenja pokojnog Muhammeda Alija, koji je odbio otići u Vijetnam i ubiti ljude s kojima nije imao svađe. Previše nas preferira utješnu laž da su vojnici u Vijetnamu umrli za našu slobodu. Nije li odsutnost bilo kakve vlasti osim sile, s nekoliko tihih intervala, bila konstanta od tada?
Najstrašniji element u našoj sadašnjoj situaciji u svijetu nije samo to da nuklearno oružje može izmaknuti kontroli nacionalnih vođa, nego i da ne postoji ne-vojna završnica na vidiku za mnoge suvremene sukobe. Teroristi se umnožavaju brže nego što ih možemo ubiti s našim trutovima. Čini se da Sjedinjene Države posebno poznaju samo beskrajnu upotrebu silnih snaga, stvarnih ili potencijalnih. Dva glavna kandidata za predsjednika, nažalost, dijele ovaj prazan nedostatak vizije, onaj koji je opasno naviknut na vojne opcije, a drugi opasno neiskusan u njihovu uporabu. Ne postoji vizija drugih, boljih načina za stabilizaciju nestabilnog planeta, kao što su povećana humanitarna pomoć, poštivanje međunarodnog prava i nenasilni procesi pomirenja.
Mi smo mlada, velika i dinamična nacija, koju je stvorio genij našeg Ustava i našeg zakona o pravima. Naš izvorni grijeh, koji još uvijek nije potpuno suočen i pokajan, naš je tretman Indijanaca i afričkih robova. Naše suvremene napasti su materijalizam i militarizam. Ali naša budućnost uključuje neizbježan kraj izuzetka. Iako možemo ustrajati s nativističkim ponosom u našoj slobodi i prosperitetu, filozof Teilhard de Chardin je to ispravno shvatio: “Doba naroda je prošlo. Zadatak pred nama sada, ako ne bismo nestali, jest izgraditi zemlju. ”Tri najveća izazova s kojima se suočavamo su globalni opseg i zahtijevaju globalnu suradnju: klimu, hranu i nuklearno oružje. Svi smo u ovome zajedno.
Taj „zdrav razum“ nedostaje među nuklearnim silama. Umjesto toga, oni igraju igru pilića koja ubrzava prema najčistijoj ludosti. Koliko god nas je gospodin Obama zastupao u svom posjetu Hirošimi, između njegove retorike i opsceno skupe obnove našeg nuklearnog arsenala kojeg naša vlada planira postojala je neprestana udaljenost. Bez obzira koga odaberemo da dopustimo pristup nuklearnom gumbu, prije nego što Amerikanac može „ponovno postati velik“, trebamo nacionalno pokajanje i razmišljanje. Možda će to donijeti novu viziju naše zajedništva i međuovisnosti sa svim narodima. Ako možemo prerasti u to razumijevanje, više nam neće trebati ničiji prst na nuklearnom gumbu.
Winslow Myers, autorica “Živjeti izvan rata: vodič za građane”, služi u Savjetodavnom odboru Inicijative za prevenciju rata i piše o globalnim pitanjima za Peacevoice.
