World BEYOND War: Šta bi Ujedinjene nacije trebale biti

David Swanson, World BEYOND War, Mart 18, 2023

Želim da počnem sa tri lekcije od prije 20 godina.

Prvo, po pitanju pokretanja rata u Iraku, Ujedinjene nacije su se dobro snašle. Rečeno je ne ratu. To je učinilo jer su ljudi širom svijeta to ispravno shvatili i izvršili pritisak na vlade. Uzbunjivači su razotkrili američko špijuniranje, prijetnje i mito. Predstavnici. Oni su glasali protiv. Globalna demokratija je, uz sve svoje mane, uspjela. Odmetnički američki odmetnik nije uspio. Ali, ne samo da američki mediji/društvo nisu počeli da slušaju milione nas koji nismo lagali ili sve pogrešno shvatili – dozvoljavajući ratnohuškačkim klovnovima da i dalje propadaju, nego nikada nije postalo prihvatljivo naučiti osnovnu lekciju. Potreban nam je svijet. Ne treba nam vodeći svjetski zagovornik osnovnih ugovora i pravnih struktura zaduženih za provođenje zakona. Veliki dio svijeta je naučio ovu lekciju. Javnost SAD-a treba.

Drugo, nismo uspjeli da ne kažemo ni jednu riječ o zlu iračke strane rata protiv Iraka. Iračanima bi možda bilo bolje da koriste isključivo organizirani nenasilni aktivizam. Ali to reći nije bilo prihvatljivo. Dakle, mi smo općenito tretirali jednu stranu rata kao lošu, a drugu kao dobru, baš kao što je to činio Pentagon, samo sa zamijenjenim stranama. Ovo nije bila dobra priprema za rat u Ukrajini, gdje ne samo da je druga strana (ruska strana) očigledno uključena u prijekorne strahote, već su ti užasi primarna tema korporativnih medija. Sa ljudskim mozgovima uslovljenim da vjeruju da jedna ili druga strana mora biti sveta i dobra, mnogi na Zapadu biraju stranu SAD-a. Suprotstavljanje obje strane rata u Ukrajini i traženje mira obje strane osuđuju kao na neki način podršku drugoj strani, jer je koncept da više od jedne strane ima manjkavosti izbrisan iz kolektivnog mozga.

Treće, nismo ispoštovali. Nije bilo posljedica. Arhitekte ubistva milion ljudi išli su na golf i rehabilitovali ih isti medijski kriminalci koji su plasirali svoje laži. “Gledaj naprijed” zamijenio je vladavinu prava. Otvoreno profiterstvo, ubistva i mučenje postali su politički izbori, a ne zločini. Impeachment je izbačen iz Ustava za bilo kakve dvopartijske prekršaje. Nije bilo istine i procesa pomirenja. Sada SAD rade na sprečavanju prijavljivanja čak i ruskih zločina Međunarodnom krivičnom sudu, jer je sprečavanje bilo koje vrste pravila glavni prioritet Naredbe zasnovane na pravilima. Predsjednici su dobili sva ratna ovlaštenja, a gotovo svi nisu shvatili da su monstruozne ovlasti date toj funkciji drastično važnije od toga koji okus čudovišta zauzima tu funkciju. Dvostranački konsenzus se protivi da se ikada koristi Rezolucija o ratnim ovlastima. Dok su Johnson i Nixon morali da napuste grad i protivljenje ratu je trajalo dovoljno dugo da ga označi bolešću, Vijetnamski sindrom, u ovom slučaju Irački sindrom, trajao je dovoljno dugo da Kerryja i Clintona drži podalje od Bijele kuće, ali ne i Bidena . I niko nije izvukao pouku da su ovi sindromi napadi zdravlja, a ne bolesti - svakako ne korporativni mediji koji su sami sebe istražili i - nakon brzog izvinjenja ili dva - pronašli da je sve u redu.

Dakle, UN su najbolja stvar koju imamo. I povremeno može izjaviti da se protivi ratu. Ali neko se mogao nadati da će to biti automatski za instituciju stvorenu da bi eliminisala rat. A izjava UN-a je jednostavno ignorisana — i nije bilo posljedica za ignorisanje. UN, baš kao i prosječni američki televizijski gledalac, nije strukturiran da tretira rat kao problem, već da identifikuje dobre i loše strane svakog rata. Da su UN ikada bile ono što je potrebno da se rat zapravo eliminiše, američka vlada mu se ne bi pridružila, kao što se nije pridružila Ligi naroda. Ujedinjene nacije su dovele Sjedinjene Američke Države uz pomoć njihove fatalne mane, davanja posebnih privilegija i prava veta najgorim prestupnicima. Vijeće sigurnosti UN-a ima pet stalnih članica: SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska. Oni traže pravo veta i vodeća mjesta u upravnim tijelima glavnih komiteta UN-a.

Tih pet stalnih članova su svi među šest najvećih potrošača na militarizam svake godine (uz Indiju također). Samo 29 nacija, od nekih 200 na Zemlji, troši čak 1 posto onoga što SAD rade na zagrijavanje. Od tih 29, punih 26 su kupci američkog oružja. Mnogi od njih dobijaju besplatno američko oružje i/ili obuku i/ili imaju američke baze u svojim zemljama. Sve su pod pritiskom SAD da troše više. Samo jedan kupac koji nije saveznik, ne-oružje (iako je saradnik u laboratorijama za istraživanje biološkog oružja) troši više od 10% onoga što rade SAD, naime Kina, koja je bila na 37% potrošnje SAD-a 2021. godine i vjerovatno približno isto sada (manje ako smatramo besplatno američko oružje za Ukrajinu i razne druge troškove.)

Pet stalnih članova također su svi među prvih devet trgovaca oružjem (uz Italija, Njemačka, Španija i Izrael). Samo 15 zemalja od oko 200 na Zemlji prodaje čak 1 posto onoga što SAD rade u stranoj prodaji oružja. SAD naoružava gotovo svaku od najopresivnijih vlada na Zemlji, a američko oružje se koristi na obje strane mnogih ratova.

Ako se bilo koja nacija takmiči sa SAD-om kao odmetničkim promoterom rata, onda je to Rusija. Ni Sjedinjene Države ni Rusija nisu stranke Međunarodnog krivičnog suda – a Sjedinjene Države kažnjavaju druge vlade zbog podrške MKS-u. I Sjedinjene Države i Rusija prkose presudama Međunarodnog suda pravde. Od 18 glavnih ugovora o ljudskim pravima, Rusija je potpisnica samo 11, a Sjedinjene Države samo 5, što je manje od bilo koje zemlje na Zemlji. Obje nacije po volji krše sporazume, uključujući Povelju Ujedinjenih naroda, Kellogg Briand pakt i druge zakone protiv rata. Dok većina svijeta podržava sporazume o razoružanju i borbi protiv oružja, Sjedinjene Države i Rusija odbijaju podržati i otvoreno prkositi glavnim sporazumima.

Užasna ruska invazija na Ukrajinu – kao i prethodne godine američko-ruske borbe oko Ukrajine, uključujući promjenu režima koju podržavaju SAD 2014., i međusobno naoružavanje sukoba u Donbasu, ističu problem stavljanja vodećih luđaka na čelo azil. Rusija i Sjedinjene Države stoje kao skitnički režimi izvan Ugovora o nagaznim minama, Ugovora o trgovini oružjem, Konvencije o kasetnoj municiji i mnogih drugih ugovora. Rusija je danas optužena za upotrebu kasetnih bombi u Ukrajini, dok je kasetnu municiju američke proizvodnje koristila Saudijska Arabija u blizini civilnih područja u Jemenu.

Sjedinjene Države i Rusija su dva najveća trgovca oružjem u ostatku svijeta, zajedno čineći većinu prodanog i isporučenog oružja. U međuvremenu, većina mjesta u kojima se odvijaju ratovi uopće ne proizvode oružje. Oružje se uvozi u veći dio svijeta sa vrlo malo mjesta. Ni Sjedinjene Države ni Rusija ne podržavaju Ugovor o zabrani nuklearnog oružja. Nijedna nije u skladu sa zahtjevom o razoružanju iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, a Sjedinjene Države zapravo drže nuklearno oružje u šest drugih zemalja i razmišljaju o tome da ga uvedu u više, dok je Rusija govorila o stavljanju nuklearnog oružja u Bjelorusiju i nedavno se činilo da prijeti njegovom upotrebom zbog rata u Ukrajini.

Sjedinjene Države i Rusija su dva najveća korisnika prava veta u Vijeću sigurnosti UN-a, a svaka od njih često gasi demokratiju jednim glasom.

Kina je sebe predložila kao mirotvorca, i to bi, naravno, trebalo pozdraviti, iako je Kina samo građanin svijeta koji poštuje zakon u poređenju sa SAD-om i Rusijom. Trajni mir će vjerovatno doći samo ako se svijet učini mirotvorcem, iz stvarne upotrebe demokratije umjesto bombardiranja ljudi u njeno ime.

Institucija poput Ujedinjenih naroda, ako zaista ima za cilj eliminaciju rata, morat će uravnotežiti stvarnu demokratiju, ne sa snagom najgorih prestupnika, već s vodstvom nacija koje čini najviše za mir. 15 ili 20 nacionalnih vlada koje održavaju ratni biznis trebalo bi da budu poslednje mesto gde će se naći globalno vođstvo u ukidanju rata.

Ako bismo osmišljavali globalno upravljačko tijelo od nule, ono bi moglo biti strukturirano tako da smanji moć nacionalnih vlada, koje u nekim slučajevima imaju interes za militarizam i konkurenciju, uz osnaživanje običnih ljudi, koji su vrlo nesrazmjerno zastupljeni od strane nacionalnih vlada, i u saradnji sa lokalnim i pokrajinskim vlastima. World BEYOND War jednom napisao takav prijedlog ovdje: worldbeyondwar.org/gea

Da smo reformisali postojeće Ujedinjene nacije, mogli bismo ih demokratizirati ukidanjem stalnog članstva u Vijeću sigurnosti, ukidanjem veta i okončanjem regionalne dodjele mjesta u Vijeću sigurnosti, koje prezastupa Evropu, ili preradom tog sistema, možda povećanjem broja izbornih regija na 9 u kojima bi svaka imala po 3 revolvirana člana da bi se zbrojilo u Vijeće od 27 mjesta umjesto sadašnjih 15.

Dodatne reforme Vijeća sigurnosti mogle bi uključiti stvaranje tri zahtjeva. Jedan bi bio suprotstaviti se svakom ratu. Drugi bi bio da se proces donošenja odluka učini javnim. Treće bi bilo da se konsultuje sa narodima na koje bi njegove odluke uticale.

Druga mogućnost bi bila da se ukine Savet bezbednosti i prenesu njegove funkcije Generalnoj skupštini, koja uključuje sve narode. Sa ili bez toga, za Generalnu skupštinu su predložene različite reforme. Bivši generalni sekretar Kofi Anan predložio je da GA pojednostavi svoje programe, napusti oslanjanje na konsenzus jer to rezultira razvodnjenim rezolucijama i usvoji supervećinu za donošenje odluka. Generalna skupština treba da posveti više pažnje implementaciji i poštovanju svojih odluka. Potreban je i efikasniji sistem odbora i direktnije uključivanje civilnog društva, odnosno nevladinih organizacija u svoj rad. Kada bi GA imao stvarnu moć, onda kada bi sve nacije svijeta osim SAD-a i Izraela glasale svake godine za okončanje blokade Kube, to bi značilo okončanje blokade Kube.

Još jedna mogućnost bi bila da se Generalnoj skupštini doda Parlamentarna skupština članova koje biraju građani svake zemlje i u kojoj bi broj mjesta dodijeljenih svakoj zemlji preciznije odražavao broj stanovnika i samim tim bio demokratskiji. Tada bi sve odluke GS-a morale proći oba doma. Ovo bi dobro funkcioniralo u kombinaciji s ukidanjem Vijeća sigurnosti.

Veliko je pitanje, naravno, šta bi za UN trebalo da znači suprotstavljanje svakom ratu. Veliki korak bi bio da se prizna superiornost nenaoružanog održavanja mira nad oružanom varijantom. Preporučujem film Vojnici bez oružja. UN bi trebale preusmjeriti svoje resurse s naoružanih trupa na prevenciju sukoba, rješavanje sukoba, timove za posredovanje i nenaoružane mirovne snage po modelu grupa poput Nenasilnih mirovnih snaga.

Svaka vlada nacija treba da razvije nenaoružane planove odbrane. To je prilično visoka prepreka apel zemlji koja je vojno napadnuta - nakon decenija priprema za vojnu odbranu (i napada) i prateće kulturne indoktrinacije u navodnoj neophodnosti vojne odbrane - da apeluje na tu zemlju da u hodu napravi nenaoružani plan civilne odbrane i deluje o tome uprkos gotovo univerzalnom nedostatku obuke ili čak razumijevanja.

Smatramo da je velika prepreka samo da dobijemo pristup da dovedemo nenaoružani tim braniti nuklearna elektrana usred rata u Ukrajini.

Razumniji prijedlog je da nacionalne vlade koje nisu u ratu saznaju o tome i (ako su zaista saznale za to onda bi to nužno uslijedilo) da uspostave odjele za nenaoružanu civilnu odbranu. World BEYOND War priprema godišnju konferenciju 2023. i novi online kurs na ovu temu. Jedno mjesto na kojem možete dobiti sam početak razumijevanja da nenaoružane akcije mogu odbiti vojsku - čak i bez ozbiljnih priprema ili obuke (zato, zamislite šta bi pravilna investicija mogla učiniti) je ovu listu od skoro 100 puta ljudi su uspješno koristili nenasilnu akciju umjesto rata: worldbeyondwar.org/list

Pravilno pripremljeno nenaoružano odjeljenje za odbranu (nešto što bi moglo zahtijevati velika ulaganja od 2 ili 3 posto vojnog budžeta) moglo bi učiniti naciju neupravljivom ako je napadne druga država ili državni udar i stoga imun na osvajanje. Ovakvom odbranom, sva saradnja se povlači od napadačke sile. Ništa ne radi. Ne pale se svjetla, grijanje, otpad se ne odvozi, tranzitni sistem ne radi, sudovi prestaju da funkcionišu, ljudi ne slušaju naređenja. To se dogodilo u „Kapp Puču“ u Berlinu 1920. godine kada su potencijalni diktator i njegova privatna vojska pokušali da preuzmu vlast. Prethodna vlada je pobjegla, ali su građani Berlina toliko onemogućili vladavinu da je, čak i uz ogromnu vojnu moć, preuzimanje vlasti propalo za nekoliko sedmica. Kada je francuska vojska okupirala Njemačku nakon Prvog svjetskog rata, njemački željezničari su onesposobili motore i pocijepali šine kako bi spriječili Francuze da pomjeraju trupe unaokolo kako bi se suprotstavili demonstracijama velikih razmjera. Ako bi francuski vojnik ušao u tramvaj, vozač bi odbijao da se kreće. Kada bi obuka u nenaoružanoj odbrani bila standardno obrazovanje, imali biste odbrambene snage čitave populacije.

Slučaj Litvanije nudi određeno svjetlo za put naprijed, ali i upozorenje. Iskoristivši nenasilnu akciju da protjera sovjetsku vojsku, naciju staviti na mesto an plan odbrane bez oružja. Ali nema plan da vojnoj odbrani da pozadinu ili da je eliminiše. Militaristi su naporno radili uokvirivanje civilna odbrana kao pomoćna i kao pomoć vojnim akcijama. Trebaju nam nacije da shvate nenaoružanu odbranu jednako ozbiljno kao Litvanija, a onda i mnogo više. Zemlje bez vojske — Kostarika, Island, itd. — mogle bi doći do ovoga s drugog kraja tako što bi umjesto ničega razvile nenaoružane odjele za odbranu. Ali nacije s vojskom, te s vojskom i industrijom oružja podređene imperijalnim silama, imat će teži zadatak razvijanja nenaoružane odbrane, a znajući da poštena procjena može zahtijevati eliminaciju vojne odbrane. Međutim, ovaj će zadatak biti mnogo lakši sve dok takvi narodi nisu u ratu.

Bio bi ogroman podsticaj da UN transformišu te naoružane nacionalne snage koje koristi u međunarodne snage za brzo reagovanje nenaoružanih civilnih branitelja i trenera.

Drugi ključni korak bi bio da se realizira dio retorike koja se ironično koristi za odbranu od bezakonog nasilja, odnosno takozvani poredak zasnovan na pravilima. UN imaju odgovornost da uspostave djelotvorno međunarodno pravo, uključujući zakon protiv rata, a ne samo takozvane “ratne zločine” ili posebne zločine u ratovima. Brojni zakoni zabranjuju rat: worldbeyondwar.org/constitutions

Jedno sredstvo koje bi se moglo koristiti je Međunarodni sud pravde ili Svjetski sud, koji je zapravo arbitražna služba za par nacija koje se slažu da ga koriste i poštuju njegovu odluku. U slučaju Nikaragva protiv Sjedinjenih Država – SAD su minirale luke Nikaragve u jasnom činu rata – Sud je presudio protiv SAD, nakon čega su se SAD povukle iz obavezne nadležnosti (1986). Kada je to pitanje proslijeđeno Vijeću sigurnosti, SAD su iskoristile svoj veto kako bi izbjegli kaznu. U stvari, pet stalnih članova mogu kontrolisati ishode Suda ako to utiče na njih ili njihove saveznike. Dakle, reforma ili ukidanje Vijeća sigurnosti reformisalo bi i Svjetski sud.

Drugo oruđe je Međunarodni krivični sud, ili kako bi se točnije reklo, Međunarodni krivični sud za Afrikance, jer on tuži. MKS je navodno nezavisan od velikih nacionalnih sila, ali u stvarnosti se klanja pred njima, ili barem nekima od njih. Ona je napravila geste i ponovo odustala od procesuiranja zločina u Afganistanu ili Palestini. MKS treba da postane istinski nezavisan, dok ga u konačnici nadgledaju demokratizirani UN. ICC takođe nema nadležnost zbog nacija koje nisu članice. Treba mu dati univerzalnu nadležnost. Nalog za hapšenje Vladimira Putina je glavna priča New York Times danas je proizvoljna tvrdnja univerzalne jurisdikcije, pošto Rusija i Ukrajina nisu članice, ali Ukrajina dozvoljava MKS-u da istražuje zločine u Ukrajini sve dok istražuje samo ruske zločine u Ukrajini. Aktuelni i bivši američki predsjednici nisu imali raspisane potjernice.

Ukrajina, Evropska unija i Sjedinjene Države predložile su ad hoc specijalni sud za suđenje Rusiji za zločin agresije i srodna krivična djela. SAD žele da ovo bude specijalni tribunal kako bi se izbjegao primjer da sam MKS goni neafričkog ratnog zločinca. U međuvremenu, ruska vlada je pozvala na istragu i krivično gonjenje američke vlade zbog sabotiranja gasovoda Sjeverni tok 2. Ovi pristupi se razlikuju od pravde pobjednika samo zato što je malo vjerovatno da će biti pobjednika, a takvo provođenje zakona od strane odmetnika trebalo bi da se dogodi istovremeno s ratom koji je u toku ili nakon dogovorenog kompromisa.

Potrebna nam je iskrena istraga u Ukrajini vjerovatnog kršenja desetina zakona od strane više strana, uključujući u oblastima:
• Omogućavanje puča 2014. godine
• Rat u Donbasu 2014-2022
• Invazija 2022
• Prijetnje nuklearnim ratom i držanje nuklearnog oružja u drugim državama što je moguće kršenje Ugovora o neširenju
• Upotreba kasetnih bombi i municije sa osiromašenim uranijumom
• Sabotaža Sjevernog toka 2
• Gađanje civila
• Maltretiranje zatvorenika
• Prinudna regrutacija zaštićenih lica i prigovarača savesti na služenje vojnog roka

Osim krivičnog gonjenja, potreban nam je proces istine i pomirenja. Globalna institucija osmišljena da olakša te procese koristila bi svijetu. Ništa od ovoga ne može se stvoriti bez demokratski reprezentativnog svjetskog tijela koje djeluje nezavisno od imperijalnih sila.

Osim strukture pravnih tijela, potrebno nam je daleko veće pridruživanje i poštovanje postojećih ugovora od strane nacionalnih vlada, i potrebno nam je stvaranje većeg tijela jasnog, statutarnog međunarodnog prava.

Potrebno nam je to razumijevanje zakona kako bismo uključili zabranu rata koja se nalazi u takvim ugovorima kao što je Kellogg-Briand pakt, a ne zabranu takozvane agresije koja je trenutno priznata, ali nikada nije procesuirana od strane MKS-a. U mnogim ratovima apsolutno je neosporno da dvije strane čine strašni ratni zločin, ali nije jasno koju od njih označiti kao agresora.

To znači zamjenu prava na vojnu odbranu pravom na nevojnu odbranu. A to, zauzvrat, znači brzo razvijanje kapaciteta za to, na nacionalnom nivou i kroz nenaoružani tim UN-a. Ovo je promjena izvan najluđe mašte miliona ljudi. Ali alternativa je vjerovatno nuklearna apokalipsa.

Unapređenje sporazuma o zabrani nuklearnog oružja i stvarno ukidanje nuklearnog oružja čini se vrlo malo vjerojatnim bez ukidanja masovnih vojski nenuklearnog oružja koje se upuštaju u bezobzirno imperijalno ratovanje protiv nenuklearnih država. A to se čini vrlo malo vjerojatnim bez prerade našeg sistema globalnog upravljanja. Dakle, izbor ostaje između nenasilja i nepostojanja, i ako vam je iko ikada rekao da je nenasilje jednostavno ili lako, nije bio pristalica nenasilja.

Ali nenasilje je mnogo ugodnije, poštenije i efikasnije. Možete se osjećati dobro u vezi s tim dok ste uključeni u to, a ne samo sebi to opravdavati nekim iluzorno udaljenim ciljem. Moramo upotrijebiti nenasilnu akciju upravo sada, svi mi, da dovedemo do promjene u vladama da ih počnemo koristiti nenasiljem.

Evo slike koju sam napravio ranije danas na mirovnom skupu u Bijeloj kući. Treba nam više ovih i većih!