Izjava od strane njemački inicijativa Lay Down Your Arms, na godišnjicu ruske invazije na Ukrajinu, 16. februara 2023
Invazijom ruskih trupa na Ukrajinu 24. februara 2022., sedmogodišnji rat niskog intenziteta u Donbasu koji je, prema OEBS-u, izazvao 14,000 smrtnih slučajeva, uključujući 4,000 civila, od kojih je dve trećine na otcepljenim teritorijama – eskalirao u novi kvalitet vojnog nasilja. Ruska invazija bila je ozbiljno kršenje međunarodnog prava i dovela je do još više smrti, razaranja, bijede i ratnih zločina. Umjesto da se iskoristi prilika za sporazumno rješenje (pregovori su se u početku, zapravo, vodili do aprila 2022.), rat je eskalirao u „proxy rat između Rusije i NATO-a“, kao što čak i vladini zvaničnici u SAD-u sada otvoreno priznaju .
Istovremeno, rezolucija Generalne skupštine UN-a od 2. marta, u kojoj je 141 država osudila invaziju, već je pozvala na hitno rješavanje sukoba „kroz politički dijalog, pregovore, posredovanje i druga mirna sredstva“ i zahtijevala „pridržavanje sporazume iz Minska“ i eksplicitno kroz Normandijski format „da se konstruktivno radi na njihovoj punoj implementaciji“.
Uprkos svemu ovome, poziv svjetske zajednice ignorirale su sve zainteresirane strane, iako se inače rado pozivaju na rezolucije UN-a u mjeri u kojoj se slažu s njihovim vlastitim stavovima.
Kraj iluzija
U vojnom smislu, Kijev je u defanzivi i njegova opšta ratna sposobnost se smanjuje. Još u novembru 2022. šef Zajedničkog štaba američkih snaga savjetovao je da se počnu pregovori jer je pobjedu Kijeva smatrao nerealnom. Nedavno je u Ramsteinu ponovio ovu poziciju.
Ali iako se političari i mediji drže iluzije pobjede, situacija za Kijev se pogoršala. To je pozadina najnovije eskalacije, odnosno isporuke borbenih tenkova. Međutim, to će samo produžiti sukob. Rat se ne može dobiti. Umjesto toga, ovo je samo još jedan korak po klizavoj padini. Odmah nakon toga, vlada u Kijevu je zahtijevala sljedeće nabavke borbenih aviona, a zatim i direktno uključivanje NATO trupa – što je kasnije dovelo do moguće nuklearne eskalacije?
U nuklearnom scenariju Ukrajina bi prva stradala. Prema podacima UN-a, broj civilnih žrtava prošle godine bio je preko 7,000, a gubici među vojnicima bili su u rasponu od šest cifara. Oni koji dopuštaju nastavak pucnjave umjesto pregovora moraju se zapitati da li su spremni žrtvovati još 100,000, 200,000 ili čak više ljudi za varljive ratne ciljeve.
Istinska solidarnost sa Ukrajinom znači raditi na zaustavljanju ubijanja što je prije moguće.
To je geopolitika – glupo!
Ključni faktor zašto Zapad igra na vojnu kartu je to što Washington osjeća priliku da temeljito oslabi Moskvu ratom na iscrpljivanje. Kako globalna dominacija SAD jenjava zbog transformacije međunarodnog sistema, SAD nastoje ponovo potvrditi svoje pravo na globalno vodstvo – također u svom geopolitičkom rivalstvu s Kinom.
Ovo je u suštini u skladu s onim što su SAD učinile već rano nakon Hladnog rata kako bi spriječile pojavu rivala istog ranga kao Sovjetski Savez. Pri tome, najvažniji instrument je bilo širenje NATO-a na istok sa Ukrajinom kao „nepotopivim nosačem aviona” na pragu Moskve kao njeno krunsko dostignuće. Istovremeno, ekonomska integracija Ukrajine sa Zapadom je ubrzana putem Ugovora o pridruživanju EU o kojem se pregovaralo od 2007. nadalje – i koji je predviđao odvajanje Ukrajine od Rusije.
Antiruski nacionalizam u istočnoj Evropi bio je raspaljen kao ideološka osnova. U Ukrajini je to eskaliralo u nasilnim sukobima na Majdanu 2014. godine, a kao odgovor na to i u Donbasu, što je tada propisno dovelo do secesije Krima i oblasti Donjecka i Luganska. U međuvremenu, rat je postao spoj dvaju sukoba: – S jedne strane, sukob između Ukrajine i Rusije rezultat je haotičnog raspada Sovjetskog Saveza koji je i sam teško opterećen kontradiktornom istorijom formiranja ukrajinskog naciju, a s druge strane – dugogodišnju konfrontaciju između dvije najveće nuklearne sile.
Ovo dovodi u igru opasne i složene probleme balansa nuklearnih snaga (terora). Iz perspektive Moskve, vojna integracija Ukrajine na Zapad krije opasnost od odrubljivanja glave Moskvi. Pogotovo pošto su sporazumi o kontroli naoružanja, od Sporazuma o ABM pod Bushom 2002. do INF i Ugovora o otvorenom nebu pod Trumpom, koji su dogovoreni tokom perioda hladnog rata, svi raskinuti. Bez obzira na njegovu valjanost, stoga treba obratiti pažnju na percepciju Moskve. Takvi strahovi se ne mogu ublažiti samo riječima, već zahtijevaju strogo pouzdane mjere. Međutim, u decembru 2021. Washington je odbio odgovarajuće korake koje je predložila Moskva.
Osim toga, zloupotreba ugovora kodificiranih međunarodnim pravom također je jedna od praksi Zapada, što pokazuje, između ostalog, priznanje Merkelove i François Hollandea da su zaključili Minsk II samo kako bi kupili vrijeme kako bi omogućili naoružavanje Kijeva. U tom kontekstu, odgovornost za rat – a to je utoliko istinitije jer imamo posla sa proxy ratom – ne može se svesti samo na Rusiju.
Kako god bilo, odgovornost Kremlja ni na koji način ne nestaje. Nacionalistički osjećaji se također šire u Rusiji, a autoritarna država dodatno jača. Ali oni koji na dugu historiju eskalacije gledaju samo kroz sočivo jednostavnih crno-bijelih bauk slika mogu zanemariti udio odgovornosti Washingtona – a nakon njega i EU – udio odgovornosti.
U ratnoj groznici
Politička klasa i masovni mediji sve te međusobne veze guraju pod tepih. Umjesto toga, upali su u pravu ratobornu groznicu.
Njemačka je de facto ratna stranka i njemačka vlada je postala ratna vlada. Njemačka ministrica vanjskih poslova u svojoj drskoj aroganciji vjerovala je da bi mogla "upropastiti" Rusiju. U međuvremenu, njena stranka (The Green Party) se iz mirovne stranke pretvorila u najžešćeg ratnog huškača u Bundestagu. Kada je došlo do nekih taktičkih uspjeha na bojnom polju u Ukrajini, čiji je strateški značaj bio preuveličan preko svake mjere, stvorila se iluzija da je vojna pobjeda nad Rusijom izvodljiva. Oni koji se zalažu za kompromisni mir su ogorčeni kao "potčinjeni pacifisti" ili "sekundarni ratni zločinci".
Pojavila se politička klima tipična za domaći front tokom rata, vršeći ogroman pritisak da se povinuje kojem se mnogi ne usuđuju suprotstaviti. Sliku neprijatelja izvana pridružila se sve veća netrpeljivost unutar većeg kompleksa. Sloboda govora i sloboda štampe erodiraju, što ilustruje zabrana, između ostalih, „Rusija danas“ i „Sputnjika“.
Ekonomski rat – vlažna piska
Ekonomski rat protiv Rusije koji je već počeo 2014. godine nakon ruske invazije poprimio je istorijski neviđene razmjere. Ali to nije imalo uticaja na rusku borbenu sposobnost. U stvari, ruska ekonomija se smanjila za tri posto 2022. godine, međutim, ukrajinska se smanjila za trideset posto. Postavlja se pitanje koliko dugo Ukrajina može izdržati takav rat iscrpljivanja?
Istovremeno, sankcije izazivaju kolateralnu štetu globalnoj ekonomiji. Posebno je teško pogođen globalni jug. Sankcije pogoršavaju glad i siromaštvo, povećavaju inflaciju i izazivaju skupe turbulencije na svjetskim tržištima. Stoga nije ni čudo što globalni jug nije voljan da učestvuje u ekonomskom ratu niti želi da izoluje Rusiju. Ovo nije njen rat. Međutim, ekonomski rat ima negativne efekte i na nas. Odvajanje od ruskog prirodnog gasa pogoršava energetsku krizu koja pogađa socijalno slabija domaćinstva i može dovesti do egzodusa energetski intenzivnih industrija iz Njemačke. Naoružavanje i militarizacija uvijek su na štetu socijalne pravde. U isto vrijeme s fracking plinom iz SAD-a koji je i do 40% štetniji po klimu od ruskog prirodnog plina, te korištenjem uglja, svi ciljevi smanjenja CO 2 već su pali u kantu za otpatke.
Apsolutni prioritet za diplomatiju, pregovore i kompromisni mir
Rat apsorbira političke, emocionalne, intelektualne i materijalne resurse koji su hitno potrebni za borbu protiv klimatskih promjena, degradacije životne sredine i siromaštva. De facto uključenost Njemačke u rat dijeli društvo, a posebno one sektore koji su posvećeni društvenom napretku i socio-ekološkoj transformaciji. Zalažemo se da njemačka vlada odmah prekine svoj ratni kurs. Njemačka mora pokrenuti diplomatsku inicijativu. To je ono što većina stanovništva poziva. Potreban nam je prekid vatre i početak pregovora ugrađenih u multilateralni okvir koji uključuje učešće UN-a.
Konačno, mora postojati kompromisni mir koji otvara put evropskoj mirovnoj arhitekturi koja zadovoljava sigurnosne interese Ukrajine, Rusije i svih strana u sukobu i koja omogućava mirnu budućnost našeg kontinenta.
Tekst su napisali: Reiner Braun (Međunarodni biro za mir), Claudia Haydt (Informacijski centar o militarizaciji), Ralf Krämer (Socijalistička ljevica u partiji Die Linke), Willi van Ooyen (Radionica mira i budućnosti Frankfurt), Christof Ostheimer (Federalni savez Komitet mirovnog vijeća), Peter Wahl (Attac. Njemačka). Lični podaci su samo informativnog karaktera
