Bivši zamjenik državnog sekretara William Burns 2016. Fotografija: Columbia Journal of International Affairs
Medea Benjamin i Nicolas JS Davies, World BEYOND WarSeptembar 5, 2023
Izgubljena u haotičnoj dvorani ogledala koje je stvorila, CIA generalno nije uspjela u svom jedinom legitimnom zadatku, da američkim kreatorima politike pruži tačne obavještajne podatke o svijetu izvan Washingtonske eho komore kako bi informisala donošenje odluka u SAD.
Ako je, za razliku od mnogih svojih prethodnika, predsjednik Biden zapravo želio da bude vođen tačnim obavještajnim podacima, što nikako nije sigurno, njegovo imenovanje bivšeg zamjenika državnog sekretara Billa Burnsa za direktora CIA-e bilo je ohrabrujuće, iako zbunjujuće, imenovanje. To je Bernsa uklonilo iz lanca komandovanja Stejt departmenta za kreiranje politike, ali ga je dovelo u poziciju u kojoj bi njegovo decenije diplomatskog iskustva i uvid mogli da pomognu u donošenju Bajdenovih odluka, posebno u vezi sa krizom u odnosima SAD i Rusije. Berns, tečno govori ruski, živio je i radio u američkoj ambasadi u Moskvi dugi niz godina, prvo kao politički službenik, a kasnije kao američki ambasador.
Teško je pronaći Bernsove otiske prstiju o Bajdenovoj politici prema Rusiji ili o vođenju NATO-ovog rata u Ukrajini, gdje je američka politika bezglavo naletjela upravo na opasnosti na koje je Berns upozoravao svoju vladu, u depešama iz Moskve dugim više od jedne decenije. Ne možemo znati šta Burns kaže predsjedniku iza zatvorenih vrata. Ali on nije javno pozvao na mirovne pregovore, kao što je to učinio predsjedavajući Združenog generalštaba general Mark Milley, iako bi to bilo vrlo neobično za direktora CIA-e.
U trenutnom okruženju rigidne proratne, antiruske ortodoksije, ako Bill Burns javno izrazi neke od zabrinutosti koje je izrazio ranije u svojoj karijeri, mogao bi biti izopćen, ili čak otpušten, kao Putinov apologeta. Ali njegova strašna upozorenja o posljedicama pozivanja Ukrajine da se pridruži NATO-u tiho su mu gurnuta u zadnji džep, jer on osuđuje Rusiju kao jedinog autora katastrofalnog rata u Ukrajini, ne pominjući vitalni kontekst koji je tako slikovito objasnio tokom proteklih 30 godina.
U svojim memoarima Zadnji kanal, objavljen 2019., Burns je potvrdio da je 1990. godine državni sekretar James Baker zaista uvjeravao Mihaila Gorbačova da neće biti širenja NATO saveza ili snaga „jedan inč na istok“ od granica ujedinjene Njemačke. Berns je napisao da, iako obećanje nikada nije formalizovano i dato je prije raspada Sovjetskog Saveza, Rusi su vjerovali Bakeru na riječ i osjećali se izdanim proširenjem NATO-a u godinama koje su uslijedile.
Kada je bio politički službenik u američkoj ambasadi u Moskvi 1995. godine, Burns prijavljeno da se "neprijateljstvo prema ranom širenju NATO-a gotovo univerzalno osjeća u cijelom domaćem političkom spektru ovdje." Kada je kasnih 1990-ih administracija predsjednika Billa Clintona krenula da uvede Poljsku, Mađarsku i Češku u NATO, Burns je tu odluku nazvao u najboljem slučaju preuranjenom, au najgorem nepotrebno provokativnom. „Dok su Rusi bili zagušeni u svojoj pritužbi i osjećaju nepogodnosti, sve veća oluja teorija o 'zabadanju noža u leđa' polako se kovitlala, ostavljajući trag na odnosima Rusije sa Zapadom koji će trajati decenijama,” on napisao.
Nakon što je obavljao različite funkcije na Bliskom istoku, uključujući ambasadora u Jordanu, 2005. godine Burns je konačno dobio posao koji je godinama priželjkivao: američki ambasador u Rusiji. Od trnovitih trgovinskih pitanja do sukoba na Kosovu i sporova protiv raketne odbrane, imao je pune ruke posla. Ali pitanje širenja NATO-a bilo je izvor stalnih trvenja.
Došlo je do vrhunca 2008. godine, kada su zvaničnici Bushove administracije tražili da se Ukrajini i Gruziji uputi poziv za NATO na samitu NATO-a u Bukureštu. Burns je pokušao to spriječiti. Dva mjeseca prije samita, napisao je e-poruku bez ograničenja Državna sekretarka Condoleezza Rice, čije je dijelove citirao u svojoj knjizi.
„Ulazak Ukrajine u NATO je najsjajnija od svih crvenih linija za rusku elitu (ne samo Putina). U više od dvije i po godine razgovora s ključnim ruskim igračima, od onih koji se hvataju u mraku Kremlja do Putinovih najoštrijih liberalnih kritičara, još nisam pronašao ikoga ko vidi Ukrajinu u NATO-u kao nešto drugo osim direktnog izazova ruskim interesima”, napisao je Berns. „U ovoj fazi, ponuda MAP-a [Akcioni plan za članstvo] ne bi se smatrala tehničkim korakom na dugom putu ka članstvu, već kao bacanjem strateškog rukavca. Rusija će odgovoriti. Rusko-ukrajinski odnosi će se duboko zamrznuti... To će stvoriti plodno tlo za rusko miješanje na Krimu i u istočnoj Ukrajini.”
Pored ove lične e-pošte, napisao je pedantan službeni depeša od 12 tačaka sekretarki Rajs i ministru odbrane Robertu Gejtsu, koja je izašla na videlo tek zahvaljujući diplomatskoj deponiji depeša WikiLeaks 2010.
Od 1. februara 2008, naslov memoranduma, sve velikim slovima, nije mogao biti jasniji: NYET ZNAČI NYET: CRVENE LINIJE ZA PROŠIRENJE NATO-a RUSIJE.
Bez sumnje, Burns je prenio intenzivno protivljenje ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova i drugih visokih zvaničnika, ističući da će Rusija dalje širenje NATO-a na istok smatrati potencijalnom vojnom prijetnjom. On je rekao da je proširenje NATO-a, posebno na Ukrajinu, "emocionalno i neuralgično" pitanje, ali i pitanje strateške politike.
„Ne samo da Rusija uočava opkoljavanje i napore da podriva uticaj Rusije u regionu, već se takođe plaši nepredvidivih i nekontrolisanih posledica koje bi ozbiljno ugrozile ruske bezbednosne interese. Stručnjaci nam kažu da je Rusija posebno zabrinuta da bi jake podjele u Ukrajini oko članstva u NATO-u, s velikim dijelom etničko-ruske zajednice protiv članstva, mogle dovesti do velikog podjela, uključujući nasilje ili, u najgorem slučaju, građanski rat. U tom slučaju, Rusija bi morala da odluči da li da interveniše – odluka sa kojom Rusija ne želi da se suoči.”
Šest godina kasnije, pobuna na Majdanu koju podržavaju SAD dala je konačni okidač za građanski rat koji su predviđali ruski stručnjaci.
Burns je citirao Lavrova koji je rekao da, iako su zemlje slobodne da donose vlastite odluke o svojoj sigurnosti i kojim političko-vojnim strukturama će se pridružiti, moraju imati na umu uticaj na svoje susjede, te da su Rusija i Ukrajina vezane bilateralnim obavezama utvrđeno u Ugovoru o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu iz 1997. godine, u kojem su se obje strane obavezale da će se „uzdržati od učešća ili podrške bilo kakvim akcijama koje mogu ugroziti sigurnost druge strane“.
Burns je rekao da bi ukrajinski pomak ka zapadnoj sferi naštetio saradnji u sektoru odbrane između Rusije i Ukrajine, uključujući niz fabrika u kojima se proizvodilo rusko oružje, i da bi negativno utjecalo na hiljade Ukrajinaca koji žive i rade u Rusiji i obrnuto. Berns je citirao Aleksandra Konovalova, direktora Instituta za strateške procene, koji je predvideo da će ovo postati „uzavreli kotao gneva i ogorčenosti lokalnog stanovništva“.
Ruski zvaničnici rekli su Burnsu da bi širenje NATO-a imalo reperkusije u cijelom regionu i u Centralnoj i Zapadnoj Evropi, te bi čak moglo dovesti do toga da Rusija preispita svoje sporazume o kontroli naoružanja sa Zapadom.
U retkom ličnom sastanku koji je Berns imao sa Putinom neposredno pre nego što je napustio mesto ambasadora 2008. godine, Putin ga je upozorio da „nijedan ruski lider ne može da stoji skrštenih ruku pred koracima ka članstvu Ukrajine u NATO-u. To bi bio neprijateljski čin prema Rusiji. Učinili bismo sve što je u našoj moći da to spriječimo.”
Uprkos svim ovim upozorenjima, Bušova administracija je napredovala na samitu 2008. u Bukureštu. S obzirom na primjedbe nekoliko ključnih evropskih zemalja, datum za članstvo nije određen, ali je NATO izdao provokativnu izjavu u kojoj se kaže da smo se danas dogovorili da Ukrajina i Gruzija postanu članice NATO-a.
Burns nije bio sretan. “Na mnogo načina, Bukurešt nam je ostavio najgore od oba svijeta – udovoljavajući Ukrajincima i Gruzijcima u nadi za članstvo u NATO-u, što je malo vjerovatno da ćemo ispuniti, dok je ojačao Putinov osjećaj da smo odlučni da slijedimo kurs koji je on smatrao egzistencijalnim prijetnja”, napisao je.
Dok Ukrajina još uvijek ima nade da će formalno ući u NATO, bivši ukrajinski ministar odbrane Oleksij Reznikov kaže da je Ukrajina već postala de facto članica NATO alijanse koja dobija NATO oružje, NATO obuku i sveobuhvatnu vojnu i obavještajnu saradnju. Razmjenom obavještajnih podataka upravlja lično šef CIA-e, koji se stalno vraćao kako bi se sastao sa svojim kolegom u Ukrajini.
Mnogo bolja upotreba Burnsove stručnosti bila bi da se vozi tamo-amo u Moskvu kako bi se pomoglo u pregovorima oko okončanja ovog brutalnog i nepobjedivog rata. Da li bi ga to učinilo Putinovim apologetom ili kandidatom za Nobelovu nagradu za mir? Šta ti misliš?
Medea Benjamin i Nicolas JS Davies su autori Rat u Ukrajini: Osmišljavanje besmislenog sukoba, koju je objavio OR Books u novembru 2022.
Medea Benjamin je suosnivač CODEPINK za mir, i autor nekoliko knjiga, uključujući i Unutar Irana: prava istorija i politika Islamske Republike Iran.
Nicolas JS Davies je neovisni novinar, istraživač za CODEPINK i autor Krv na našim rukama: Američka invazija i uništavanje Iraka.
