David Swanson, World BEYOND WarJun 12, 2023
Buka zujanja drona nikada ne prestaje. Teško je propustiti projektil koji vrišti u vašu kuću. Pucnjava. Vrata su se otvorila. Ovo nisu suptilni gestovi. Ipak, nova knjiga Normana Solomona se zove Rat je učinio nevidljivim. Šta?
Naravno, ljudi čija je vlada vodeći proizvođač rata i diler oružja uglavnom nemaju nikakve veze s ratom. Većina njih nije u vojsci. Većina njih ne radi za posao s oružjem. Većina njih ne može navesti većinu ratova koji se trenutno dešavaju. I većina njih ne zna da je njihova nacija vodeći trgovac oružjem, graditelj baze, podstrekač puča, ubica dronom i ratna opklada.
Narod Sjedinjenih Država ne doživljava direktno bombardovanja, razaranja, mrak nestale struje, glad, beskućništvo, zatrovanu okolinu, beskrajno nasilje i gorčinu. Rat mnogo liči na video igricu ili film. I, zapravo, većina ljudi vidi mnogo više video igrica i filmova nego čak i dezinficiranih „izvještaja“ o ratovima.
Američki korporativni mediji o brojnim ratovima uopće ne “izvještavaju”. Članovi Kongresa saznaju za ratove, ponekad, samo kada američke trupe zahtijevaju sahrane. Ali plaćenici smanjuju taj problem. Kao i roboti. Kao i punomoćnici.
Naravno, svaki put kada se okrenete, postoji ratni praznik, a sportski događaji počinju javno finansiranim ratnim proslavama prije nego što se zahvali američkim trupama na gledanju iz 175 zemalja. Cijela kultura je militarizirana — naoružana do zuba, čuvana i detektorirana, jezik militarizma normaliziran, odbačeni veterani na ulicama i u zatvorima. Granice su ratne zone. Ali sve se to gleda — ako je to čak i riječ — normalno i neizbježno, a ne kao indikacija da je u toku bilo kakav rat. U američkoj kulturi riječ "rat" najčešće se odnosi na nešto što nije povezano s ratom - rat na Božić, rat protiv privatnosti, rat na buđenju itd.
Pravi ratovi se vode bez javne debate, bez debate u Kongresu, bez ovlašćenja ili svesti Kongresa. Kongres baca više od polovine novca koji prisvaja svake godine u ratnu mašinu, ali obraća vrlo malo pažnje na to šta se s njim dešava. U video prosle nedelje, vodeći progresivni član Kongresa izjavio je da podržava isporuku oružja Ukrajini za rat, ali da ne zna šta znači "Donbas" ili "Krim".
Zašto bi? Svaki pojedini demokrata i svaki republikanac u američkom Kongresu podržava ratnu mašinu. Zašto učiti suptilnosti debate koja se nikada neće održati? Pažnja korporativnih medija o ratu nije proporcionalna njegovom procentu diskrecione potrošnje. Obično ga uopšte nema, a kada jeste, bilo bi nam bolje bez njega. (Također nema izvještaja o tome koliki postotak federalne potrošnje ide u rat, tako da nije kao da ljudi to znaju i prihvataju.)
Ukrajina je poseban, izabrani rat. To je u američkim korporativnim medijima. Izvještavanje uključuje čak i žrtve rata na način na koji smo mnogi od nas željeli da mediji izvještavaju o žrtvama brojnih drugih ratova. Ali nema ništa o tome šta je dovelo do rata, o protivljenju američke vlade okončanju rata, ili o zlima više od jedne strane rata. O žrtvama se izveštava, ali se ne računaju. Razmjere besmislenog razaranja nisu razjašnjene. Rizik od nuklearnog rata je izbjegnut. Pojam da rat možda nije savršeno legalan dobija se kratko spominjanje (konačno!) u odnosu na jednu stranu. Ideja da kasetne bombe, koje seku meso male dece, mogu biti ništa manje nego prijatne ulazi u američke medije dok ih Rusija koristi, a odlazi pošto američka vlada predlaže da ih isporuči Ukrajini.
Norman Solomon nam daje neke uvide u to kako se stvara ova slika-gora-sljepoća, kako se postupa s novinarima koji izađu iz reda, kako se nagrađuju oni koji se pridržavaju linije, kako se kažnjavaju uzbunjivači i kako se vrti. Svako spominjanje ljudi koji su umirali u Afganistanu na CNN-u je trebalo uključiti raspravu od 11. septembra 2001., kao potpuno opravdanje. Ratovi koji su jednostrano klanje udaljenih ljudi postaju nevidljivi tako što se ti ljudi ne smatraju bitnim. Potrošači američkih medija misle da su u američkim ratovima žrtve otprilike polovina sastavljene od američkih trupa. Ipak, isti ljudi bi bili ogorčeni svakim nagoveštajem da je masovni ubica u američkom tržnom centru stradao otprilike koliko i njegove žrtve.
Dubya je zabranila američke kovčege iz etera. Biden je proglasio Sjedinjene Države mirnim. Mnogi bi se mogli zapitati nije li već bio mir za sve godine koje se protežu između one nevolje davno u Iraku i nove pojave rata u svijetu u Ukrajini. Ali šta god da se dogodilo u Iraku, mora da nije bila krivica Džordža V. Buša, budući da je on dobrodošao u vladinim i medijskim krugovima kao i Henri Kisindžer, i daleko više od bilo koga ko se protivio bilo kakvim ratovima. Ako je iko pretvoren u slavnu ličnost ili čak praznik, poput Martina Lutera Kinga mlađeg, jednostavno je lišen svake antiratne istorije i predstavljen je kao manje-više Deda Mraz koji je jednom održao veseo govor o tome kako je sve bilo kako treba u imperija.
Korištenje Solomonove knjige je da shvatimo kako se rat čini nevidljivim i da ga počnemo činiti vidljivim. Razlog za to se može uočiti u svim ogromnim naporima da se rat učini nevidljivim. To ne bi bilo učinjeno da nije bilo veoma ozbiljnog straha — straha da će ljudi, ako samo vide rat, stati na njega.
