Primjedbe na mirovnoj akciji u Sjevernoj Karolini u Raleigh, NC, kolovoz 23, 2014.
Hvala vam što ste me pozvali i hvala mirovnoj akciji Sjeverne Karoline i Johnu Heueru kojeg smatram neumornim nesebičnim i nadahnutim mirotvorcem. Možemo li zahvaliti Johnu?
Čast mi je imati ulogu u odavanju počasti studentskom mirotvorcu iz 2014. godine, iMatter Youth North Carolina. Pratio sam ono što iMatter godinama radi po cijeloj zemlji, sudjelovao sam u sudskom postupku koji su pokrenuli u Washingtonu, podijelio sam pozornicu s njima na javnom događaju, organizirao sam internet s njima podnosim molbu na RootsAction.org, pisao sam o njima i gledao ih kako nadahnjuju pisce poput Jeremyja Brechera kojeg preporučujem za čitanje. Ovdje je organizacija koja djeluje u interesu svih budućih generacija svih vrsta i koju vode - i vode je - ljudska djeca. Možemo li im uputiti aplauz?
Ali, možda otkrivajući kratkovidnost i usredotočenost na sebe kao pripadnika vrste koja nije evoluirala da bi upravljala cijelom planetom, posebno sam sretna što prepoznajem iMatter Youth North Carolina jer su moja nećakinja Hallie Turner i moj nećak Travis Turner dio je toga. Zaslužili su PUNO aplauza.
A puni tim za planiranje iMattera, kažu mi, večeras predstavljaju Zack Kingery, Nora White i Ari Nicholson. Trebali bi imati još veći aplauz.
Prihvaćam potpunu zaslugu za Hallie i Travisov rad, jer iako ih zapravo nisam ništa naučio, prije nego što su se rodili, rekao sam svojoj sestri da treba ići na naše okupljanje u srednjoj školi, na kojem je upoznala čovjeka koji je postao moj zet. Bez toga ni Hallie ni Travisa.
Međutim, moji roditelji - koji pretpostavljam da po istoj logici (iako u ovom slučaju to naravno odbijam) dobivaju potpunu zaslugu za sve što radim - upravo su oni odveli Hallie na njen prvi skup, u Bijeloj kući prosvjedujući zbog cjevovod od katranskog pijeska. Rečeno mi je da Hallie isprva nije znala o čemu se radi niti zašto su uhapšeni dobri ljudi, umjesto da ljudi koji čine prekršaje protiv naših voljenih i naše zemlje budu uhapšeni. Ali na kraju skupa Hallie je bila u samom početku, nije htjela otići dok posljednja osoba nije otišla u zatvor zbog pravde, a priliku je izrekla za najvažniji dan svog života do sada, ili riječi taj efekat.
Možda je, kako se ispostavilo, to bio važan dan, ne samo za Hallie već i za iMatter Youth North Carolina, i, ko zna, samo možda - poput dana kada je Gandhi izbačen iz voza ili dana kada je Bayard Rustin razgovarao s Martinom Luther King mlađi odustao je od oružja ili onoga dana kada je učitelj dodijelio Thomasu Clarksonu da napiše esej o tome je li ropstvo bilo prihvatljivo - na kraju će se ispostaviti da je to bio važan dan za više nas.
Mada me je pomalo sram dvije stvari, uprkos svom ponosu.
Jedno je da mi odrasli ostavimo djeci da slučajno otkriju moralnu akciju i ozbiljni politički angažman, umjesto da ih tome podučavamo sustavno i univerzalno, kao da zapravo ne mislimo da oni žele smislene živote, kao da zamišljamo da je ugodan život potpuni ljudski idealno. Tražimo od djece da vode put okolini, jer mi - govorim kolektivno o svima starijima od 30 godina, ljudima kojima je Bob Dylan rekao da im ne vjeruju dok ne navrši 30 godina - mi to ne radimo, a djeca uzimaju nama na sud, a naša vlada dopušta svojim kolegama vodećim uništavačima okoliša da postanu dobrovoljni suokrivljeni (možete li zamisliti da se volontiranje tuži zajedno s nekim drugim ko je pred sudom? Ne, čekajte, tužite i mene!), i dobrovoljni suokrivljeni, uključujući Nacionalno udruženje proizvođača, pružaju timove pravnika koji vjerojatno koštaju više od škola koje Hallie i Travis pohađaju, a sudovi presudjuju da je pojedinačno pravo ne-ljudskih entiteta nazvanih korporacija da uništiti naseljenost planete za sve, uprkos očiglednoj logici koja kaže da će i korporacije prestati postojati.
Da li bi naša djeca trebala raditi onako kako mi kažemo ili mi radimo? Ni jedno ni drugo! Trebali bi trčati u suprotnom smjeru od svega što smo dodirnuli. Postoje izuzeci, naravno. Neki od nas pokušaju malo. Ali težak je napor da se poništi kulturna indoktrinacija zbog čega izgovaramo fraze poput "baci ovo" kao da ih zaista ima, ili uništavanje šume označavamo "ekonomskim rastom" ili brinemo zbog takozvane vršne nafte i kako ćemo živjeti kad nestane nafte, iako smo već pet puta pronašli ono što možemo sigurno sagorjeti i još uvijek moći živjeti na ovoj prekrasnoj stijeni.
Ali djeca su drugačija. Potreba za zaštitom zemlje i korištenjem čiste energije, čak i ako to znači nekoliko neugodnosti ili čak ozbiljan lični rizik, djetetu nije ništa neobičnija ili čudnija od polovine ostalih stvari s kojima se prvi put predstavljaju, poput algebre, ili plivati, ili stričevi. Nisu proveli toliko godina da im kažu da obnovljiva energija ne funkcionira. Nisu razvili fino podešeni osjećaj patriotizma koji nam omogućava da i dalje vjerujemo da obnovljiva energija ne može raditi čak i kad o tome čujemo u drugim zemljama. (To je njemačka fizika!)
Naši mladi vođe imaju manje godina indoktrinacije onim što je Martin Luther King mlađi nazvao ekstremnim materijalizmom, militarizmom i rasizmom. Odrasli blokiraju put sudovima, pa djeca izlaze na ulice, organiziraju se i agitiraju i obrazuju. I moraju, ali oni su protiv obrazovnog sistema i sistema zapošljavanja i sistema zabave koji im često govore da su nemoćni, da je ozbiljna promjena nemoguća i da je najvažnije što možete učiniti glasati.
Sada odrasli govore jedni drugima da je najvažnije što mogu učiniti glasati dovoljno loše, ali reći da je djeci koja nemaju dovoljno godina da glasaju kao reći im da ne rade ništa. Potrebno nam je nekoliko posto naše populacije koja radi suprotno od svega, živi i diše predani aktivizam. Potreban nam je kreativni nenasilni otpor, preodgoj, preusmjeravanje naših resursa, bojkot, dezinvestiranje, stvaranje održivih praksi kao modela za druge i ometanje uspostavljenog poretka koji nas pristojno i nasmiješeno vodi preko litice. Reliji koje organizira iMatter Youth North Carolina mi izgledaju kao potezi u dobrom smjeru. Pa, zahvalimo im se još jednom.
Druga stvar čega me je pomalo sram je to što uopće nije neobično da mirovna organizacija dođe do aktivista za zaštitu okoliša kad odabere nekoga za počast, dok nikada nisam čuo za obrnuto. Hallie i Travis imaju ujaka koji u velikoj mjeri radi na miru, ali žive u kulturi u kojoj aktivizam koji prima financiranje i pažnju i prihvaćanje, u ograničenoj mjeri i naravno zaostaje za 5K protiv raka dojke i sličnih aktivizma kojem nedostaju stvarni protivnici, jeste aktivizam za životnu sredinu. Ali mislim da postoji problem s onim što sam upravo učinio i što obično radimo, to jest s kategoriziranjem ljudi kao mirovnih aktivista ili aktivista za zaštitu životne sredine ili aktivista za čiste izbore ili aktivista za reformu medija ili aktivista protiv rasizma. Kao što smo shvatili prije nekoliko godina, svi mi činimo do 99% stanovništva, ali oni koji su stvarno aktivni podijeljeni su, kako u stvarnosti, tako i u percepciji ljudi.
Mislim da bi mir i okoliš trebalo kombinirati u jednu riječ mirovni okoliš, jer nijedan pokret vjerojatno neće uspjeti bez drugog. iMatter želi živjeti kao da je naša budućnost bitna. To ne možete učiniti s militarizmom, s resursima koji su mu potrebni, sa uništavanjem koje uzrokuje, sa rizikom koji raste svakim danom da će nuklearno oružje biti namjerno ili slučajno aktivirano. Ako biste zaista mogli otkriti kako nuklearno napajati drugu naciju dok gađate rakete s neba, što naravno niko nije shvatio, utjecaj na atmosferu i klimu ozbiljno bi utjecao i na vašu vlastitu naciju. Ali to je fantazija. U stvarnom scenariju nuklearno oružje lansirano je namjerno ili greškom, a mnoštvo ih se brzo lansira u svim smjerovima. To se u stvari zamalo dogodilo mnogo puta, a činjenica da više ne obraćamo gotovo nikakvu pažnju čini to više nego manje vjerojatnim. Pretpostavljam da znate šta se dogodilo 50 milja jugoistočno odavde 24. januara 1961? Tačno, američka vojska je slučajno bacila dvije nuklearne bombe i imala veliku sreću što nisu eksplodirale. Ne treba brinuti, kaže voditelj vijesti iz komedije John Oliver, zato imamo DVIJE Karoline.
iMatter se zalaže za ekonomski pomak s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije i za održiva radna mjesta. Kad bi se par biliona dolara godišnje trošilo na nešto beskorisno ili destruktivno! I naravno, širom svijeta postoji ta nedokučiva suma koja se troši na pripreme za rat, pola Sjedinjenih Država, tri četvrtine Sjedinjenih Država i njihovih saveznika - i velik dio tog posljednjeg dijela na američko oružje. Za jedan njegov dio, gladi i bolestima moglo bi se ozbiljno riješiti, a moglo bi se i klimatskim promjenama. Rat ubija prvenstveno odvođenjem potrošnje tamo gdje je potrebna. Za mali dio potrošnje ratnih priprema, fakultet bi ovdje mogao biti besplatan, a besplatan i u nekim drugim dijelovima svijeta. Zamislite koliko bismo još mogli imati ekoloških aktivista da diplomirani studenti ne duguju desetine hiljada dolara u zamjenu za ljudsko pravo na obrazovanje! Kako to vratiti, a da ne idete raditi za razarače zemlje?
79% oružja na Bliskom istoku dolazi iz Sjedinjenih Država, ne računajući oružje koje pripada američkoj vojsci. Američko je oružje bilo s obje strane u Libiji prije tri godine, a s obje strane u Siriji i Iraku. Izrada oružja neodrživ je posao ako sam ga ikad vidjela. To iscrpljuje ekonomiju. Isti dolari potrošeni na čistu energiju, infrastrukturu ili obrazovanje, pa čak i smanjenja poreza za one koji ne milijarderi proizvode više poslova nego vojna potrošnja. Militarizam podstiče više nasilja, umjesto da nas štiti. Oružje se mora potrošiti, uništiti ili dati lokalnoj policiji koja će lokalno stanovništvo početi doživljavati kao neprijatelje kako bi se moglo napraviti novo oružje. A ovaj proces je, prema nekim mjerama, najveći razarač okoliša koji imamo.
Američka vojska svakodnevno je spaljivala oko 340,000 bačvi nafte, mjereno u 2006-u. Ako bi Pentagon bio zemlja, to bi činilo 38th od 196-a u potrošnji nafte. Ako biste uklonili Pentagon od ukupne potrošnje nafte u Sjedinjenim Državama, onda bi Sjedinjene Države i dalje rangirale na prvom mjestu, a da niko drugi nije bio blizu. Ali biste ozdravili atmosferu spaljivanjem više nafte nego što većina zemalja konzumira, a planetu bi poštedela sva zlo koje američka vojska uspeva da iskoristi. Nijedna druga institucija u Sjedinjenim Državama ne troši na daljinu toliko nafte kao vojska.
Svake godine, američka Agencija za zaštitu životne sredine troši $ 622 miliona pokušavajući da shvati kako proizvesti energiju bez nafte, dok vojska troši stotine milijardi dolara na naftu u ratovima i na bazama koje su održavane kako bi kontrolisale zalihe nafte. Milion dolara potrošenih za držanje svakog vojnika u inostranoj okupaciji na godinu dana mogao bi stvoriti 20 poslove za zelenu energiju po $ 50,000 svaki.
Ratovi posljednjih godina učinili su velika područja nenastanjivima i generirali desetine miliona izbjeglica. Rat je "suparnik zaraznim bolestima kao globalnom uzroku morbiditeta i smrtnosti", prema Jennifer Leaning s Harvard Medical School. Naginjanje dijeli ratni utjecaj na okoliš na četiri područja: „proizvodnja i ispitivanje nuklearnog oružja, zračno i pomorsko bombardiranje terena, širenje i postojanost nagaznih mina i ukopanih ubojnih sredstava, te korištenje ili skladištenje vojnih despolijanata, toksina i otpada“. Izvještaj američkog Stejt departmenta iz 1993. godine nazvao je nagazne mine „najotrovnijim i najraširenijim zagađenjem s kojim se suočava čovječanstvo“. Milioni hektara u Evropi, sjevernoj Africi i Aziji su pod zabranom. Jedna trećina kopna u Libiji skriva nagazne mine i neeksplodiranu municiju iz Drugog svjetskog rata.
Sovjetske i američke okupacije Afganistana uništile su ili uništile hiljade sela i izvore vode. Talibani su ilegalno trgovali drvetom Pakistanu, što je dovelo do značajnog krčenja šuma. Američke bombe i izbjeglice kojima je potrebno drvo za ogrjev su dodali štetu. Šume u Avganistanu su skoro nestale. Većina ptica selica koje su prolazile kroz Afganistan to više ne čine. Vazduh i voda otrovani su eksplozivima i raketnim gorivima.
Kaže se da vas možda nije briga za politiku, ali politika brine o vama. To važi za rat. John Wayne je izbjegao odlazak u Drugi svjetski rat snimajući filmove kako bi proslavio druge ljude. A znate li šta mu se dogodilo? Snimio je film u Utahu u blizini područja nuklearnih pokusa. Od 220 ljudi koji su radili na filmu, 91, a ne 30 koji bi bili uobičajeni, razvili su rak, uključujući John Wayne, Susan Hayward, Agnes Moorehead i redatelja Dicka Powella.
Treba nam drugačiji pravac. U Connecticutu su mirovne akcije i mnoge druge skupine bile uključene u uspješno nagovaranje državne vlade da uspostavi komisiju koja će raditi na prevođenju iz oružja u mirovne industrije. Sindikati i uprava to podržavaju. Grupe za zaštitu okoliša i mira dio su toga. To je jako puno posla. Vjerovatno su je potaknule lažne priče da se vojska kosa. No, možemo li to ostvariti ili ne, ekološka potreba za preusmjeravanjem naših resursa na zelenu energiju će rasti i nema razloga da Sjeverna Karolina ne bi trebala biti druga država u državi koja je to učinila. Ovdje su vam moralni ponedjeljci. Zašto ne imati moralne dane u godini?
Glavne promjene izgledaju veće prije nego što se dogode nego poslije. Ekologija se pojavila vrlo brzo. SAD su već imale nuklearne podmornice još dok su se kitovi još koristili kao izvor sirovina, maziva i goriva, uključujući nuklearne podmornice. Sada se na kitove gotovo iznenada gleda kao na čudesna inteligentna stvorenja koja treba zaštititi, a nuklearne podmornice počele su izgledati pomalo arhaično, a smrtonosno zvučno zagađenje koje mornarica nameće svjetskim okeanima djeluje pomalo varvarski.
Tužbama iMattera nastoji se zaštititi povjerenje javnosti za buduće generacije. Sposobnost brige o budućim generacijama je, s obzirom na potrebnu maštu, gotovo identična sposobnosti brige o stranim ljudima na daljinu u prostoru, a ne vremenu. Ako možemo smatrati da naša zajednica uključuje one koji još nisu rođeni, a koji se, naravno, nadamo da će nas nadmašiti nad ostalim, vjerovatno možemo misliti da uključuje 95% onih koji su danas živi, a koji slučajno nisu u Sjedinjene Američke Države i obrnuto.
Ali čak i da okoliš i mirovni aktivizam nisu jedan pokret, morali bismo se pridružiti njima i nekoliko drugih da bismo imali vrstu koalicije Occupy 2.0 koja nam je potrebna da bismo izvršili promjene. Velika šansa za to dolazi oko 21. septembra, koji je Međunarodni dan mira i vrijeme kada će se u New Yorku održavati miting i sve vrste klimatskih događaja.
Na WorldBeyondWar.org pronaći ćete sve vrste resursa za održavanje vlastitog događaja za mir i okoliš. Pronaći ćete i kratku izjavu od dvije rečenice u korist okončanja svih ratova, izjavu koju su u posljednjih nekoliko mjeseci potpisali ljudi u 81 naciji i koja je u porastu. Večeras je možete ovdje potpisati na papiru. Treba nam vaša pomoć, mladi i stari. Ali posebno bi nam trebalo biti drago što su vrijeme i brojke na strani mladih širom svijeta, kojima kažem zajedno sa Shelley:
Ustani kao Lions posle sna
U neuvjetljivom broju,
Potresite svoje lance na zemlju poput rose
Koji je u snu pao na tebe -
Vi ste mnogi - malo ih je.
