Autor Alfred de Zayas, World BEYOND WarSeptembar 28, 2023
Ako “doktrina” odgovornosti za zaštitu (R2P) znači bilo šta[1], zatim se odnosi na tragediju koja se odvija od 2020. godine u armenskoj republici Artsak, poznatijoj kao Nagorno Karabah. Ilegalna agresija Azerbejdžana 2020. godine, praćena ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti, što je, između ostalog, dokumentirao Human Rights Watch[2], predstavljao je nastavak otomanskog genocida nad Jermenima[3]. Međunarodni krivični sud u Hagu bi ga trebao propisno istražiti u skladu sa članovima 5, 6, 7 i 8 Rimskog statuta.[4] Predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev trebao bi biti optužen i procesuiran. Za ove zločine ne smije biti nekažnjivosti.
Kao bivši nezavisni ekspert UN-a, i zbog težine azerbejdžanske ofanzive u septembru 2023., predložio sam predsjedniku Vijeća UN-a za ljudska prava, ambasadoru Vaclava Baleku, i Visokom komesaru UN-a za ljudska prava Volkeru Turku da sazove sastanak Posebna sjednica Vijeća za ljudska prava za zaustavljanje eklatantnih kršenja ljudskih prava koje je počinio Azerbejdžan i pružanje hitne humanitarne pomoći armenskom stanovništvu, žrtvama, između ostalog ilegalne opsade i blokade koje su uzrokovale smrt od gladi i masovni egzodus prema Jermenija.
Ovaj planinski region u blizini Jermenije je ono što je ostalo od 3000 godina starih naselja jermenske etničke grupe, već poznate Perzijancima i Grcima kao Alarodioi, koje spominju Darije I i Herodot. Jermensko kraljevstvo je procvjetalo u rimsko doba sa glavnim gradom, Artašatom (Artaxata) na rijeci Aras u blizini modernog Jerevana. Kralja Tiridata III je sveti Grgur Prosvjetitelj (Krikor) obratio na kršćanstvo 314. godine i uspostavio kršćanstvo kao državnu religiju. Vizantijski car Justinijan I reorganizovao je Jermeniju u četiri provincije i završio zadatak helenizacije zemlje do 536. godine.
U 8. veku Jermenija je došla pod sve veći arapski uticaj, ali je zadržala svoj izraziti hrišćanski identitet i tradiciju. U 11. veku vizantijski car Vasilije II je ugasio jermensku nezavisnost i ubrzo nakon toga Turci Seldžuci su osvojili teritoriju. U 13. veku cela Jermenija je pala u ruke Mongola, ali jermenski život i učenje, i dalje su bili usredsređeni oko crkve i očuvani u manastirima i seoskim zajednicama. Nakon zauzimanja Konstantinopolja i ubistva posljednjeg vizantijskog cara, Osmanlije su uspostavile svoju vlast nad Jermenima, ali su poštovale prerogative jermenskog patrijarha Carigrada. Rusko carstvo je 1813. godine osvojilo dio Jermenije i Nagorno Karabaha, a ostatak je ostao pod jarmom Otomanskog carstva. Izbijanjem Prvog svjetskog rata počeo je otomanski genocid nad Jermenima i drugim kršćanskim manjinama. Procjenjuje se da je oko milion i po Jermena i skoro milion Grka iz Pontosa, Smirna[5] kao i drugi kršćani Osmanskog carstva su istrijebljeni, prvi genocid u 20. stoljeću.
Patnje Armena, a posebno stanovništva Nagorno Karabaha, nisu završile sa propašću Otomanskog carstva, jer je revolucionarni Sovjetski Savez uključio Nagorni Karabah u novu Sovjetsku Republiku Azerbejdžan, uprkos legitimnim protestima Jermena. . Sovjetska hijerarhija je odbacila ponovljene zahtjeve za provedbom njihovog prava na samoopredjeljenje da budu dio ostatka Jermenije. Tek nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. Armenija je postala nezavisna, a Nagorni Karabah je na sličan način proglasio nezavisnost.
Ovo bi bio trenutak da se Ujedinjene nacije uključe i organizuju referendume o samoopredeljenju i olakšaju ponovno ujedinjenje svih Jermena. Ali ne, međunarodna zajednica i Ujedinjene nacije ponovo su iznevjerile Jermene time što nisu osigurale da će države nasljednice Sovjetskog Saveza imati racionalne, održive granice koje pogoduju miru i sigurnosti za sve. Zaista, po istoj logici kao što se Azerbejdžan pozvao na samoopredjeljenje i postao nezavisan od Sovjetskog Saveza, tako je i armensko stanovništvo koje je nesretno živjelo pod vlašću Azerbejdžana imalo pravo na nezavisnost od Azerbejdžana. Zaista, ako se princip samoopredjeljenja primjenjuje na cjelinu, mora se primjenjivati i na dijelove. Ali narodu Nagorno Karabaha je uskraćeno ovo pravo i činilo se da nikog na svijetu nije bilo briga.
Sistematsko bombardovanje Stepanakerta i drugih civilnih centara u Nagorno Karabahu tokom rata 2020. godine izazvalo je veoma velike žrtve i ogromnu štetu na infrastrukturi. Vlasti Nagorno Karabaha morale su kapitulirati. Manje od tri godine kasnije njihove nade u samoopredjeljenje su nestale.
Agresije Azerbejdžana na stanovništvo Nagorno Karabaha predstavljaju ogromna kršenja člana 2(4) Povelje UN-a, koji zabranjuje upotrebu sile. Štaviše, bilo je teških povreda Ženevskih konvencija Crvenog krsta iz 1949. i Protokola iz 1977. godine. Opet, za ove zločine niko nije procesuiran, a čini se da i neće biti, osim ako međunarodna zajednica ne digne svoj glas ogorčeno.
Blokada hrane i zaliha od strane Azerbejdžana, presecanje koridora Lačin svakako spada u delokrug Konvencije o genocidu iz 1948. godine, koja u svom članu II c zabranjuje „Namerno nametanje grupi uslova života sračunatih da dovedu do njenog fizičkog uništenja u u cijelosti ili djelomično.”[6] Shodno tome, svaka država članica može uputiti predmet Međunarodnom sudu pravde u skladu sa članom IX Konvencije, koji propisuje „Sporovi između ugovornih strana u vezi s tumačenjem, primjenom ili ispunjavanjem ove konvencije, uključujući one koji se odnose na odgovornost države za genocid ili za bilo koje drugo djelo nabrojano u članu III, biće podneseno Međunarodnom sudu pravde na zahtjev bilo koje od strana u sporu.”
Istovremeno, predmet bi trebao biti proslijeđen Međunarodnom krivičnom sudu zbog flagrantnog počinjenja “zločina agresije” prema definiciji Rimskog statuta i Kampale. Međunarodni krivični sud bi trebao istražiti činjenice i optužiti ne samo predsjednika Azerbejdžana Ilhama Aliyeva već i njegove saučesnike u Bakuu, i, naravno, turskog predsjednika Redžepa Erdogana.
Nagorno Karabakh je klasičan slučaj nepravednog uskraćivanja prava na samoopredjeljenje, koji je čvrsto ukorijenjen u Povelji UN-a (članovi, 1, 55, Poglavlje XI, Poglavlje XII) i u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, članom 1. koji predviđa:
“1. Svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje. Na osnovu tog prava oni slobodno određuju svoj politički status i slobodno ostvaruju svoj ekonomski, društveni i kulturni razvoj.
- Svi narodi mogu, za svoje ciljeve, slobodno raspolagati svojim prirodnim bogatstvom i resursima, ne dovodeći u pitanje bilo kakve obaveze koje proizilaze iz međunarodne ekonomske saradnje, zasnovane na principu uzajamne koristi i međunarodnom pravu. Ni u kom slučaju narod ne može biti lišen sopstvenih sredstava za život.
- Države članice ovog pakta, uključujući one koje su odgovorne za upravljanje nesamoupravnim i povjerljivim teritorijama, promovirat će ostvarivanje prava na samoopredjeljenje i poštivati to pravo, u skladu sa odredbama Povelja Ujedinjenih nacija.”[7]
Situacija u Nagorno Karabahu nije drugačija od situacije albanskih Kosovara pod Slobodanom Miloševićem.[8] Šta ima prioritet? Teritorijalni integritet ili pravo na samoopredjeljenje? Stav 80. Savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde u presudi Kosova od 22. jula 2010. jasno je dao prioritet pravu na samoopredjeljenje[9].
To je ultima irratio, krajnja iracionalnost i zločinačka neodgovornost voditi rat protiv ostvarivanja prava na samoopredjeljenje jermenskog stanovništva Nagorno Karabaha. Kao što sam tvrdio u svom izvještaju Generalnoj skupštini za 2014[10], nije pravo na samoopredjeljenje ono što uzrokuje ratove, već njegovo nepravedno uskraćivanje. Stoga je vrijeme da se prepozna da je ostvarivanje prava na samoopredjeljenje strategija za prevenciju sukoba i da suzbijanje samoopredjeljenja predstavlja prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti u smislu člana 39 Povelje UN-a. U februaru 2018. govorio sam pred Evropskim parlamentom upravo na ovu temu, u prisustvu brojnih zvanica iz Republike Artsak.
Međunarodna zajednica ne može tolerisati agresiju Azerbejdžana na narod Nagorno Karabaha, jer bi to uspostavilo presedan da se državnim terorom i silom oružja može uspostaviti teritorijalni integritet protiv volje dotičnog stanovništva. Zamislite da Srbija pokuša da ponovo uspostavi svoju vlast nad Kosovom invazijom i bombardovanjem Kosova. Kakva bi bila reakcija svijeta?
Naravno, svjedoci smo sličnog zgražanja, kada Ukrajina pokušava „povratiti“ Donbas ili Krim, iako su ove teritorije pretežno naseljene Rusima, koji ne samo da govore ruski, već se osjećaju Rusima i namjeravaju da sačuvaju svoj identitet i svoju tradiciju. Besmisleno je misliti da bi nakon vođenja rata protiv ruskog stanovništva Donbasa od državnog udara na Majdanu 2014. postojala bilo kakva mogućnost da se ove teritorije uključe u sastav Ukrajine. Previše krvi je proliveno od 2014. godine, a princip „popravne secesije“ bi svakako važio. Bio sam na Krimu i Donbasu 2004. godine kao predstavnik UN-a na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Bez ikakve sumnje, velika većina ovih ljudi su Rusi, koji bi u principu ostali ukrajinski državljani da nije bilo neustavnog državnog udara na Majdanu i eklatantnog zvaničnog raspirivanja mržnje prema svemu što je rusko uslijedilo nakon svrgavanja. demokratski izabranog predsednika Ukrajine Viktora Janukoviča. Ukrajinska vlada prekršila je član 20 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kada je progonila ruskog govornog lica u Ukrajini. Azerbejdžanska vlada je takođe decenijama prekršila član 20 ICCPR zbog svog podsticanja mržnje prema Jermenima.
Još jedna hipoteza koju se do sada niko nije usudio postaviti: Zamislite, samo kao intelektualnu vježbu, da buduća njemačka vlada, oslanjajući se na 700 godina njemačke istorije i naselja u istočnoj i centralnoj Evropi, treba silom povratiti stare njemačke pokrajine Istočna Pruska, Pomeranija, Šlezija, Istočni Brandenburg, koje je Poljska zauzela na kraju Drugog svjetskog rata[11]. Uostalom, Nemci su se naselili i obrađivali ove teritorije u ranom srednjem veku, osnovali gradove kao što su Königsberg (Kalinjingrad), Stettin, Danzig, Breslau, itd. Sjećamo se da je na kraju Potsdamske konferencije jula-avgusta 1945. godine, shodno na članove 9 i 13 Potsdamskog saopštenja (to nije bio ugovor), najavljeno je da će Poljska dobiti „kompenzaciju“ u zemlji i da će lokalno stanovništvo biti jednostavno protjerano – deset miliona Nijemaca koji su živjeli u ovim provincijama, brutalno protjerivanje[12] što je rezultiralo smrću oko milion života[13]. Kolektivno protjerivanje etničkih Nijemaca od strane Poljske 1945-48, isključivo zato što su bili Nijemci, bio je zločinački rasistički čin, zločin protiv čovječnosti. To je bilo praćeno protjerivanjem etničkih Nijemaca iz Češke, Moravske, Mađarske, Jugoslavije, što je dovelo do još pet miliona protjeranih i dodatnih milion mrtvih. Daleko i daleko ovo masovno protjerivanje i pljačkanje uglavnom nevinih Nijemaca iz njihovih domovina predstavljalo je najgore etničko čišćenje u evropskoj istoriji.[14] Ali, zaista, da li bi svijet tolerirao bilo kakav pokušaj Njemačke da “povrati” svoje izgubljene pokrajine? Ne bi li to prekršilo član 2(4) Povelje UN-a na isti način na koji je azerbejdžanski napad na Nagorno Karabah prekršio zabranu upotrebe sile sadržanu u Povelji UN-a i time ugrozio međunarodni mir i sigurnost?
Tužan je komentar o stanju našeg morala, o nepoštovanju naših humanitarnih vrijednosti, da su mnogi od nas saučesnici u zločinu šutnje i ravnodušnosti prema jermenskim žrtvama Azerbejdžana[15].
Vidimo klasičan slučaj u kojem se mora primijeniti međunarodno načelo odgovornosti za zaštitu. Ali ko će se na to pozvati u Generalnoj skupštini UN? Ko će tražiti odgovornost od Azerbejdžana?
[1] Stavovi 138. i 139. Rezolucije Generalne skupštine 60/1 od 24. oktobra 2005. godine.
[2]https://www.hrw.org/news/2020/12/11/azerbaijan-unlawful-strikes-nagorno-karabakh
https://www.hrw.org/news/2021/03/19/azerbaijan-armenian-pows-abused-custody
[3] Alfred de Zayas, Genocid nad Jermenima i važnost Konvencije o genocidu iz 1948, Haigazian University Press, Bejrut, 2010
Tribunal Permanent des Peuples, Le Crime de Silence. Le Genocide des Arméniens, Flammarion, Pariz 1984.
[4] https://www.icc-cpi.int/sites/default/files/RS-Eng.pdf
[5] Tessa Hofmann (ur.), Genocid otomanskih Grka, Aristide Caratzas, Njujork, 2011.
[6]
https://www.un.org/en/genocideprevention/documents/atrocity-crimes/Doc.1_Convention%20on%20the%20Prevention%20and%20Punishment%20of%20the%20Crime%20of%20Genocide.pdf
[7] https://www.ohchr.org/en/instruments-mechanisms/instruments/international-covenant-civil-and-political-rights
[8] A. de Zayas «Pravo na domovinu, etničko čišćenje i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju» Krivičnopravni forum, Vol.6, str. 257-314.
[9] https://www.icj-cij.org/case/141
[10] A / 69/272
[11] Alfred de Zayas, Nemesis u Potsdamu, Routledge 1977. De Zayas, Strašna osveta, Macmillan, 1994.
De Zayas “Međunarodno pravo i masovni transferi stanovništva”, Harvard International Law Journal, vol. 16, str. 207-259.
[12] Viktor Gollancz, Naše ugrožene vrijednosti, London 1946, Gollancz, U najmračnijoj Nemačkoj, London 1947.
[13] Statistisches Bundesamt, Die deutschen Vertreibungsverluste, Wiesbaden, 1957.
Kurt Böhme, Gesucht Wird, Deutsches Rotes Kreuz, Minhen, 1965.
Izvještaj Zajedničke komisije za pomoć Međunarodnog crvenog križa, 1941-46, Ženeva, 1948.
Bundesministerium für Vertriebene, Dokumentation der Vertreibung, Bonn, 1953. (8 svezaka).
Das Schweizerische Rote Kreuz – Eine Sondernummer des deutschen Flüchtlingsproblems, Nr. 11/12, Bern, 1949.
[14] A. de Zayas, 50 teza o protjerivanju Nijemaca, Inspiracija, London 2012.
[15] Pogledajte moj BBC intervju o Nagorno Karabahu, 28. septembra 2023., s početkom u 8:50. https://www.bbc.co.uk/programmes/w172z0758gyvzw4
