Odgovor na najnoviju pohlepnu ratnu potrošnju ne bi trebao biti pohlepa

David Swanson, World BEYOND WarMaj 20, 2022

Znam da bih se trebao smatrati sretnim što sam uopće pronašao nekoga u Sjedinjenim Državama ko se protivi najnovijim 40 milijardi dolara “za Ukrajinu”. Ali i s desnice i s ljevice, oni koji se tome protive gotovo univerzalno izražavaju ogorčenost što troše novac „na Ukrajinu“ umjesto da taj novac drže u SAD-u ili ga potroše na „Amerikance“.

Prvi problem s ovim je činjenični problem. Velika većina tog novca nikada neće napustiti SAD. Najveći dio je namijenjen američkim trgovcima oružjem. Neki su čak i za američke trupe (u ratu u kojem se navodno ne bore).

Drugi problem je što je naoružavanje Ukrajine beskrajnim oružjem (čak i New York Times upravo je urednički pisao da bi u nekom budućem trenutku trebalo postaviti neku granicu) ne koristi Ukrajini. Sprečava prekid vatre i pregovore, produžavajući katastrofalan rat. Pored ruske invazije, američko oružje je najgora stvar koja se desila Ukrajini u posljednje vrijeme.

Treći problem je što Ukrajina nije ostrvo. Uništenje usjeva će stvoriti glad širom svijeta. Šteta saradnji na klimi, bolestima, siromaštvu i razoružanju utiče na sve. Mi dijelimo rizik od nuklearne apokalipse. Sankcije nam svima škode.

Ali to su manji problemi. Ili me barem ne vrijeđaju koliko drugi problem koji se temelji na nerazumijevanju prva tri. Mislim na problem pohlepe. Ne pohlepa trgovaca oružjem i lobista. Mislim na pohlepu ljudi ogorčenih zbog navodne pomoći Ukrajini kada SAD treba formula za bebe, pohlepu pozivaoca na radio emisiju u kojoj sam bio jutros i koji je zahtevao da imamo javni referendum pre nego što pošalje novac u inostranstvo, pohlepu mirotvoraca sa košuljama na kojima je pisalo „Donesite kući naše ratne dolare“.

Kako je to pohlepa? Nije li to prosvećeni humanitarizam? Zar to nije demokratija? Ne, demokratija bi imala javni referendum o trošenju novca bilo gdje, o davanju desetina milijardi dolara poreznih prijevara superbogatima, o predaji 75 milijardi dolara godišnje Lockheed Martinu. Demokratija bi bila Ludlow amandman (javni referendum prije bilo kakvog rata) — ili usklađenost sa zakonima koji zabranjuju rat. Demokratija nije korporativna slobodna za sve ograničena samo kada je u pitanju „pomoć“ bilo kome u inostranstvu.

Cijelom svijetu je potrebna hrana, voda i smještaj. A fondovi postoje da se te stvari daju svijetu, uključujući Sjedinjene Države. Nema potrebe da budete pohlepni.

UN kažu da bi 30 milijardi dolara godišnje okončalo glad na Zemlji. Uzmite posljednjih 40 milijardi dolara iz rata i uložite ih u sprječavanje gladovanja. Ostalih 10 milijardi dolara bilo bi gotovo dovoljno da se cijelom svijetu (da, uključujući i Mičigen) da čista voda za piće. Pohlepa za novcem u ime nacionalne zastave nije samo pomalo ratoborna, već ukazuje i na nerazumijevanje koliko novca ide u rat. Samo u SAD-u iznosi preko 1.25 biliona dolara godišnje — dovoljno da promijeni živote svih nas u svakoj zemlji.

Također je vrijedno uzeti u obzir da bi zemlja odgovorna za pružanje osnovnih usluga ostatku svijeta (kao i njoj samoj) — umjesto bazama i oružjem i trenerima opresivnih nasilnika — bila daleko zaštićenija od stranog napada nego stanovnik svijeta najdublji bunker. Najsigurniji način da se nosite s neprijateljima je da ih uopće ne stvarate.

Naš vapaj ne bi trebao biti "Potrošite novac na ovu malu grupu ljudi!"

Naš vapaj bi trebao biti “Premjestite novac od rata i razaranja za potrebe ljudi i planete!”