David Swanson, World BEYOND WarApril 6, 2024
Pitam se da li možemo. Sjedim na aerodromu u Bogoti, vraćam se u SAD, sa samo gnjavažom univerzalne kriminalne rendgenske snimke/trake/očne jabučice rutinskog fotografisanja, odloženih letova, loše hrane, itd., dok moji prijatelji u Kolumbiji ne mogu jednostavno proći kroz onu standardnu rutinu globalnog putovanja (kao što mogu posjetiti veći dio svijeta) da bi posjetili Sjedinjene Države, umjesto toga da se prijave za dozvolu i čekaju mjesecima ili godinama. Vjerojatno Sjedinjene Države žele posjetioce, i radije bi isključile 99 posjetitelja kako bi bile sigurni da će isključiti 1 osobu koja bi odlučila ostati umjesto posjetiti.
Ali zašto? Šta se štiti? Gotovo da ne postoji ništa kulturno što ne može i ne putuje preko svake granice. Ogromna granična industrija ne može zadržati divnu kolumbijsku muziku ili hranu ili političke ideje. Pojam očuvanja izolirane kulture nije samo nekoherentan, već je tipično pokriće za smiješnu ideju da ljudi nisu ono što misle i rade, već ono što izgledaju na površini. Kako drugačije može predsjednički kandidat lopov silovatelj u jednoj zemlji okarakterizirati ljude druge zemlje kao silovatelje i lopove?
Znam. Znam. To je ekonomija, glupane! To su poslovi. Ti ljudi će ukrasti ove poslove, silovati ove plate. Moram priznati, da je to istina, ne bih mario. Granice čine mnogo više štete nego izmišljene koristi od zaštite radnih mjesta, čak i mog posla, čak i da je ova priča stvarna. Granice ne predstavljaju samo neugodnost; oni ubijaju. Ali to nije istina. Ekonomske studije su jasne, a lekcije iz masovnih migracija i iz regiona koji održavaju otvorene granice su jasne: otvaranje granica za ljudska bića, a ne samo pametne telefone, flaširanu vodu i automobile, koristi radnicima na obe strane.
Ta tačka je jedna od mnogih dobro dokumentovanih u Slučaj za otvorene granice Džona Vašingtona, koji utvrđuje koliko su nove, koliko su neefikasne pod njihovim sopstvenim uslovima, a ipak koliko su granice duboko štetne za ljude i ekosisteme od kojih zavisimo. Washington pruža zanimljivu povijest (jednu od mnogih) paralelnih lažnih vjerovanja u odvojene, sjedilačke ljudske “rase” i odvojene ne-migratorne životinje i biljke kojima prijete “invazivne vrste”. Studije pokazuju da su ljudska i neljudska društva obogaćena kulturnom raznolikošću i biodiverzitetom migracijom, i da je tako milenijumima, nadmašujući štetu koju nanose invazivne vrste.
Nešto drugo što prelazi najluksuznije i najodvratnije granice? Bolesti! Zapravo, ICE pritvorski centri dali su značajan doprinos povećanju, a ne smanjenju slučajeva COVID-a u Sjedinjenim Državama.
Vojno-granična industrija raste, prvenstveno vođena američkom vladom, baš kao što ratovi i klimatsko uništavanje eskaliraju izbjegličke krize. Velik dio potrebe za bijegom iz domova mogao bi biti izbrisan ako bi bogate vlade poput SAD-a prestale militarizirati i osiromašiti druge dijelove svijeta, i možda posvetile 5% onoga što ide na ograđivanje ljudi da im pomognu. Ali potreba za bijegom iz domova će dramatično rasti kako Zemlja postaje manje pogodna za stanovanje. A upravo sada američka vlada troši 11 puta na militarizaciju svojih granica onoliko koliko troši na pomoć siromašnijim zemljama u suočavanju s posljedicama klimatskog kolapsa.
Granice ne samo da ubijaju i zatvaraju, ranjavaju i traumatiziraju one koji su prisiljeni da ih pređu. Oni takođe stvaraju sistem drugorazrednih stanovnika koji nemaju osnovna prava i ovlašćenja. Nedokumentirani imigranti u Sjedinjene Države plaćaju višu prosječnu poreznu stopu američkoj vladi nego milijarderi, a uzimaju dramatično manje, jer im je zabranjeno da koriste većinu osnovnih usluga, a još manje korporativne socijalne usluge i ugovore s Pentagonom. Drugorazredni status nekih radnika – a ne ljudi kojima je nametnut – šteti svim radnicima.
Državne granice unutar Sjedinjenih Država, i nacionalne granice unutar Evrope, kao i nacionalne granice u mnogim drugim regijama svijeta, nisu pretvorene u ratne zone. Ta razlika ima uticaja, doduše, na to šta je država ili nacija, ali ih ne eliminiše, čak ne eliminiše ništa dobro u vezi sa njima. To ih samo poboljšava i obogaćuje.
Dva načina na koja bi ukidanje zazidanih granica koristilo Sjedinjenim Državama mogla bi se nazvati nepokolebljivim i nepokolebljivim. Ne biste mogli imati Donalda Trampa kao političku ličnost bez mogućnosti da za sve okrivite Meksikance. Niti biste mogli imati Joea Bidena bez mogućnosti da za sve okrivite Donalda Trumpa i Rusiju (i da se pretvarate da su to dvoje isto).
Naravno, Meksiko bi više volio da preostalu polovinu njegove zemlje ne zauzmu SAD, a susjedi Rusije bi radije da ne postanu Rusija. Ali SAD kontrolišu zemlje bez okupacija, a ne kontrolišu zemlje sa okupacijama, dok bi Rusija bila daleko manje prisiljena da napadne bilo koje susede da ti susedi nisu zazidani iza ratobornih granica i da iza njih nisu poređane hrpe američkog oružja granice.
Uklanjanje granica zvuči kao radikalna promjena, i nadam se da će biti. Ali tek 1960-ih u Sjedinjenim Državama gotovo da nije bilo zadržavanja imigranata. Sada su stotine hiljada ljudi optužene za zločin prelaska granice koji ne bi mogao biti zločin da nije bilo crte, zločin koji su izmislili u Sjedinjenim Državama 1929. godine entuzijasti rasisti od kojih, ako postoje statue, ja recimo, svakako ih srušite. Ali prvo srušite granične zidove.
