Autor: Leah Bolger
Napomene na #NoWar2016
Koliko ljudi ovdje sebe smatra mirovnim aktivistima? Koliko ljudi ovdje sebe smatra antiratnim aktivistima? Iako se pojmovi „za mir“ i „anti-rat“ često koriste naizmjenično, da li su oni zaista ista stvar? Mislim da nije i o tome želim da razgovaram sa vama.
svako kaže da su za mir, čak i ljudi poput predsjednika Obame i premijera Netanyahua - ljudi koji su direktno odgovorni za ubijanje hiljada i hiljada ljudi. Naravno svi kažu da su za mir...svi žele dobrotu, empatiju, komunikaciju, pravičnost, pravdu, ljudsko dostojanstvo i ljepotu. Neki primjeri mirovnog aktivizma su: zaštita okoliša, kontrola oružja, podrška zviždačima, rad protiv rasizma, seksizma i svih oblika diskriminacije, rad za otvorenu demokraciju, podržavanje zdravstvene sigurnosti i osnovnih ljudskih prava kao što su čist zrak i voda, stanovanje i obrazovanje , i radi za slobodu govora i necenzurisane i nepristrasne medije. Na nivou zajednice, aktivnosti koje promovišu mir uključuju: sadnju društvenih vrtova, postavljanje stubova mira, pogone za hranu, održavanje poezije, eseja ili likovnih takmičenja, pjevanje, molitvu, – sve one stvari koje svijet čine boljim, ljepšim i mirnijim mjesto, međutim ne govore direktno protiv rata. Postoji veliki broj poznatih mirovnih aktivista koji su veoma naporno radili na mirovnim pitanjima, kao što su Cesar Chavez, Julia Ward Howe, Henry David Thoreau i Nelson Mandela, ali ne direktno protiv rata. Čak i oni koji su poznati kao antiratni aktivisti kao što su Joan Baez, William Sloane Coffin, Pete Seeger i Ron Kovic su koncentrisali svoj otpor na specifične ratove ili oružje, a ne na samu instituciju rata.
Nisu svi protiv rata. Mnogi ljudi vjeruju da postoje stvari kao što je pravedan rat, ili neophodan rat. Iako većina ljudi to voli vjerovati da oni misle o ratu kao o posljednjoj instanci, u stvarnosti ne misle. U velikoj mjeri zahvaljujući medijima u vlasništvu korporacija, oni često misle da je to ili/ili situacija – idite u rat ili ne radite ništa. Mnogi ljudi ne znaju za, niti razumiju moć nenasilja, niti su svjesni drugih alata koji se mogu koristiti umjesto nasilja, militarizma i rata. Drugi razlog zbog kojeg ljudi sebe smatraju mirovnim aktivistima umjesto antiratnim aktivistima je taj što oni ne verujem da se rat zaista može ukinuti, pa se gotovo osjećaju kao da su njihovi napori gubljenje vremena, pa usmjeravaju svoju energiju na pitanja u kojima smatraju da mogu napraviti razliku.
Misija World Beyond War je stvorena vrlo namjerno da bude antiratni organizacija kao dio međunarodnog pokreta za zauvijek ukidanje rata i stvaranje trajnog i pravednog mira. Naša namjera nije bila da ponovo izmislimo točak – znamo da širom svijeta postoje hiljade mirovnih organizacija. Ali nismo znali ni za jednu međunarodnu organizaciju čija je misija da iskorijeni sam rat. Naša namjera je da izgradimo pokret usmjeren direktno na rješavanje institucije rata. Naravno, mi se protivimo konkretnim ratovima kao što je američki rat protiv Afganistana, i protivimo se sistemima naoružanja poput dronova, ali to nije mjesto World Beyond War koncentriše svoje napore.
World Beyond War vjeruje da da bismo iskorijenili sam rat, moramo ići dalje od protesta protiv specifičnih ratova – zaista, kad počne pucnjava i bombardovanje, prekasno je – veliki broj ljudi će biti ubijen ili ranjen, doći će do masovnog razaranja domova, poslovnih objekata i infrastrukturu, a enormne sume novca će biti potrošene prije nego što se završi. Kao što je naš prijatelj HR Haldeman rekao: „Ne možete vratiti pastu za zube u tubu.“ Iako protest i zakon moći dovesti do zaključenja specifičnog rata (na primjer antiratni aktivisti su u velikoj mjeri zaslužni za okončanje rata u Vijetnamu), ako ikada želimo iskorijeniti sam rat, moramo razumjeti uzroke rata i one koji podržavaju i usmjerimo našu pažnju na njihovo eliminisanje. Moramo da razvijemo alternativa na sadašnji sistem koji se zasniva na militarizmu i ratu, i zaista moramo promijeniti način na koji razmišljamo o ratu i miru.
O ratu se razmišlja na potpuno različite načine u zavisnosti od toga odakle dolazite. U Kostariki je vrlo malo antiratnih aktivista jer Kostarika nema neprijatelja. Građani Kostarike, Švajcarske i Urugvaja, čije zemlje nemaju vojnu silu i nisu ratovale, o ratu i miru razmišljaju potpuno drugačije nego Afganistanci, Vijetnamci ili Sirijci koji žive ili su živeli užase rata svaki dan godinama. Štaviše, Amerikanci o ratu razmišljaju na još jedan način jer nikada (s izuzetkom Pearl Harbora) nije bilo napada na SAD i nikada nije bilo neprijateljskih kopnenih trupa na američkom tlu. Nikada lično nismo iskusili svakodnevne užase rata, pa se to čini kao apstraktan koncept – to je nešto što se dešava „tamo“. Mejnstrim mediji više ne izvještavaju o travestiji ratova koje vode SAD, pa je američka javnost uglavnom ravnodušna prema ratu s izuzetkom izgubljenih američkih života. Sve dok su ti brojevi mali, biće malo otpora javnosti. Osim toga, u modernom dobu, SAD su oduvijek bile najmoćnija vojna sila na svijetu, što nas je navelo da vjerujemo da je „možda dobro“. Naše ukupno razmišljanje o ratu je da bi bilo mira kada bi se sve strane samo složile sa onim što SAD žele.
Amerikanci vjeruju da je to sasvim prihvatljivo, čak normalan pokazati vojnu silu stacioniranjem nosača aviona i podmornica širom svijeta, održavanjem provokativnih vojnih vježbi u dvorištima drugih zemalja i održavanjem stotina vojnih baza u gotovo svim zemljama svijeta. Možete li zamisliti da Amerikanci tolerišu stranu vojnu bazu ovdje...da prihvataju vojnike u uniformi druge zemlje kako hodaju američkim ulicama?
Prema povelji UN-a, “...oružana sila se neće koristiti osim u zajedničkom interesu...”, “Sve članice će svoje međunarodne sporove rješavati mirnim putem na način da ne budu ugroženi međunarodni mir, sigurnost i pravda .” i “...Sve članice će se u svojim međunarodnim odnosima suzdržavati od prijetnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili na bilo koji drugi način koji nije u skladu sa ciljevima Ujedinjenih naroda.” Iako Povelja dopušta da se vojna sila koristi u svrhu samoodbrane, Sjedinjene Države su često kršile ove propise, napadajući zemlje koje nisu prijetile i/ili ne predstavljaju prijetnju Sjedinjenim Državama, a čak su išle na rat ili vojnu silu jer su ovoj zemlji potrebni njihovi resursi da podrži “američki način života”. Jednom sam čuo kako govori američki veteran koji se borio u Iraku (ironično na mirovnoj konferenciji). Rekao je meni i publici da je pravi razlog iza rata u Iraku nafta. Složio sam se s njim i pitao ga da li je voljan umrijeti za naftu. On je nepokolebljivo tvrdio da jeste, jer bi inače njegova djeca u budućnosti plaćala mnogo više za benzin. Smatrao je da Sjedinjene Države imaju pravo na resurse suverene zemlje. Njegove izjave su zapanjujući primjer američkog razmišljanja o ratu i ravnodušnosti koju imamo prema životima i pravima drugih izvan naše zemlje.
Ukratko, kao Amerikanci – građani najagresivnije vojne zemlje na svijetu, ako ne učinimo ništa da se pozabavimo ratom, onda smo dio problema. Nažalost, američkoj javnosti je vrlo teško utjecati na stvarnu promjenu politike naše vlade. To više nije demokratija koja sluša volju naroda. To znači da će biti potrebni istinski međunarodni napori antiratnih aktivista iz svih krajeva svijeta da izvrše pritisak na SAD i druge ratno huškačke države. Ukratko, potrebno nam je više antiratnih aktivista. Naravno, dobar je osjećaj raditi za mir, i uvijek možemo koristiti više od toga. Ali osjećam da se samo zavaravamo ako vjerujemo da je biti za mir isto što i biti protiv rata.
