Bullets & Billets

Evo izvještaja o Božićnom primirju iz knjige koju je napisao neko ko je bio tamo:

Bullets & Billets, Bruce Bairnsfather preko Projekat Gutenberg

POGLAVLJE VIII

BOŽIĆNA EVA - LULL HATE -
BRITON CUM BOCHE

Ubrzo nakon postupaka navedenih u prethodnom poglavlju, rovove smo za uobičajene dane ostavili u gredicama. Sad se bližilo Božić i znali smo da će nam pasti na pamet da se 23. decembra ponovo vratimo u rovove i da ćemo, kao posljedicu, tamo provesti Božić. Sjećam se da sam u to vrijeme bio vrlo sretan zbog ove sreće, jer je bilo šta u prirodi božićnih svečanosti očito kucano u glavu. Sad, međutim, osvrćući se na sve to, ni za što ne bih propustio taj jedinstveni i čudni Božić.

Pa, kao što sam već rekao, 23. ušli smo ponovo "unutra". Vrijeme je sada postalo vrlo lijepo i hladno. Zora 24. donijela je savršeno miran, hladan, leden dan. Duh Božića počeo nas je prožimati; pokušali smo zacrtati načine i načine kako da sljedeći dan, Božić, na neki način bude drugačiji od drugih. Pozivnice od jednog do drugog raskopa za razne obroke počele su kružiti. Badnjak je, vremenski gledano, bio sve što bi Badnjak trebao biti.

Isplaćeno mi je da sam se te večeri pojavio u okolici otprilike četvrt milje lijevo kako bih imao nešto posebno u rovovskim večerama - ne baš toliko nasilnik i Maconochie otprilike kao i obično. Boca crnog vina i mješovite konzerve od kuće zamijenjene u njihovom odsustvu. Dan je bio potpuno oslobođen granatiranja i nekako smo svi osjećali da i Boches želi biti tih. Postojao je nekakav nevidljivi, nematerijalni osjećaj koji se širio smrznutom močvarom između dviju crta, koji je govorio: „Ovo je Božić za nas oboje -nešto zajedničko."

O 10 ujutro sam izašao iz druželjubivog iskopa sa leve strane naše linije i vratio se u svoju jazbinu. Stigavši ​​do mog rovova, našao sam nekoliko muškaraca koji su stajali uokolo i svi su bili veoma veseli. Bilo je dosta pjevanja i razgovora, šale i šale na našoj radoznaloj Badnji večeri, nasuprot bilo kojoj drugoj, bile su guste u zraku. Jedan od mojih ljudi se obratio meni i rekao:

"Možete ih sasvim jasno čuti, gospodine!"

"Čuješ šta?" Raspitivao sam se.

„Nijemci tamo, gospodine; 'uši ih pjevaju i sviraju na bendu ili nečemu. "

Slušao sam - izašao preko polja, među tamne sjene iza, mogao sam čuti šum glasova, a povremeno bi došlo do pucanja neke nerazumljive pjesme koja je plutala na ledenom zraku. Čini se da je pjevanje bilo najglasnije i najizrazitije u našem pravu. Otišao sam u svoj izkop i pronašao komandanta voda.

"Čujete li kako Boches udara tamo onaj reket?" Rekao sam.

"Da", odgovorio je; "Već su to radili!"

"Hajde", rekoh, "idemo duž rova ​​do žive ograde tamo s desne strane - to im je najbliža tačka, tamo tamo."

Tako smo teturali duž našeg sada tvrdog, smrznutog jarka i, iskoračujući se do obale gore, koračali preko polja do našeg sljedećeg dijela rova ​​s ​​desne strane. Svi su slušali. Improvizirani Bocheov bend svirao je nesigurnu verziju "Deutschland, Deutschland, uber Alles", na čijem su zaključku neki od naših stručnjaka za orgulje uzvratili otmicama ragtime pjesama i imitacijama njemačke melodije. Iznenada smo začuli zbunjeno vikanje s druge strane. Svi smo stali da slušamo. Povik se opet začuo. Glas u tami vikao je na engleskom, s jakim njemačkim naglaskom, "Dođi ovamo!" Nabrajanje veselja prošetalo se našim rovom, praćeno bezobraznim izljevom usta i smijehom. Trenutno je jedan od naših narednika u zatišju ponovio zahtjev, "Dođi ovamo!"

"Dođeš na pola puta - ja na pola puta", isplivao je iz tame.

"Hajde onda!" vikao je narednik. "Dolazim uz živicu!"

„Ah! ali vas je dvoje ”, vratio se glas s druge strane.

Pa, u svakom slučaju, nakon mnogo sumnjičavog vikanja i šaljivog ismijavanja sa obe strane, naš narednik je išao uz živicu koja se kretala pod pravim uglom u odnosu na dve linije rovova. Brzo je nestao iz vida; ali, kao što smo svi slušali u tišini bez daha, uskoro smo čuli grčeviti razgovor koji se odvijao tamo u tami.

Trenutno se narednik vratio. Imao je sa sobom nekoliko njemačkih cigara i cigareta koje je zamijenio za nekoliko Maconochiejevih i limenku Capstana koju je ponio sa sobom. Séance je bio gotov, ali dao je samo potreban dodir našem Badnjaku - nešto pomalo ljudsko i neobično.

Nakon nekoliko meseci osvetoljubivog snajperskog djelovanja i granatiranja, ova mala epizoda došla je kao osnažujući tonik i dobrodošlo olakšanje dnevnoj monotoniji antagonizma. To nije umanjilo našu žar ili odlučnost; ali samo stavite malo ljudskog znaka interpunkcije u našim životima hladne i vlažne mržnje. I na pravi dan - Badnjak! Ali, kao neobična epizoda, to nije bilo ništa u poređenju sa našim iskustvom narednog dana.

Na božićno jutro probudila sam se veoma rano i izašla iz svog iskopa u rov. Bio je savršen dan. Prelepo plavo nebo bez oblaka. Tlo je bilo tvrdo i bijelo, blijedilo je prema drvetu u tankoj nisko-laganoj magli. To je bio takav dan koji su umetnici uvijek prikazivali na božićnim čestitkama - idealan Božićni dan fikcije.

"Zamislite svu ovu mržnju, rat i nelagodu u ovakvom danu!" Pomislila sam u sebi. Činilo se da je tu čitav duh Božića, toliko da se sjećam da sam pomislio: "Ovo neopisivo nešto u zraku, ovaj osjećaj mira i dobre volje sigurno će imati utjecaja na današnju situaciju ovdje!" I nisam puno pogriješio; bilo je oko nas, u svakom slučaju, i uvijek mi je bilo tako drago razmišljati o svojoj sreći u tome što sam, prvo, zapravo bio u rovovima na Božić, a drugo, bio sam na mjestu gdje se dogodila prilično jedinstvena mala epizoda.

Tog jutra sve je izgledalo veselo i vedro - činilo se da su nelagode nekako manje; činilo se da su se oličili u intenzivnoj, mraznoj hladnoći. Bio je to samo vrsta dana za proglašenje mira. Bilo bi to tako dobro finale. Volio bih da sam odjednom čuo kako silna sirena puše. Svi da se zaustave i kažu: "Šta je to bilo?" Ponovno puše sirena: pojava malene figure koja trči po zaleđenom blatu mašući nečim. Prilazi bliže - telegrafista sa žicom! Predaje mi ga. Drhtavim prstima otvorim: "Rat, vrati se kući. - George, RI" Živjeli! Ali ne, bio je to lijep, lijep dan, to je bilo sve.

Šetajući oko rova ​​malo kasnije, raspravljajući o neobičnoj aferi prethodne noći, iznenada smo postali svjesni činjenice da vidimo mnogo dokaza o Nijemcima. Glave su drhtale i pokazivale svoj parapet na najneobičniji način, a kako smo gledali, ovaj fenomen je postao sve izraženiji.

Kompletna Bocheova figura iznenada se pojavila na parapetu i pogledala oko sebe. Ova žalba je postala zarazna. "Našem Bertu" nije trebalo dugo da se nađe na nebu (jedno je dugo brušenje da ga ikad zadržimo). Ovo je bio signal da se otkrije još anatomije Bochea, a na to su odgovorili svi naši Alfovi i Billovi, sve dok, za manje vremena nego što je potrebno reći, pola tuceta ili tako nešto svakog od ratoboraca nije bilo izvan svojih rovova i napredovali jedni prema drugima u ničijoj zemlji.

Čudan prizor, zaista!

Ja sam se penjala gore i preko našeg parapeta, i iselila se preko polja da pogledam. Odjeven u blatnom odijelu kaki i u kaputu od ovčje kože i kacigi na Balaklavi, pridružio sam se gomili na pola puta do njemačkih rovova.

Sve se to činilo najzanimljivijim: tu su bili ti bednici koji su jeli kobasice, koji su izabrali da započnu ovu paklenu evropsku frakciju, i na taj način su nas sve doveli u isti muljeviti krastavac kao i oni sami.

Ovo je bio moj prvi pravi pogled na njih u neposrednoj blizini. Evo ih - stvarni, praktični vojnici nemačke vojske. Nijednog dana nije bilo atoma mržnje; a ipak, na našoj strani, ni na trenutak nije postojala volja za ratom i volja da se oni opuste. To je bilo kao interval između rundi u prijateljskom boks meču. Razlika u tipu između naših i njihovih muškaraca bila je veoma izražena. Nije bilo suprotstavljenog duha dveju strana. Naši ljudi, u svojim kostimima prljavog, blatnog kakija, sa svojim raznovrsnim ukrasnim glavama od vunenih kaciga, ispušnih lonaca i pokvarenih šešira, bili su laka, otvorena, duhovita kolekcija za razliku od mračnog ponašanja i neumoljivog izgleda Huna u njihove sivo-zelene izbledele uniforme, vrhunske čizme i šešire od svinjetine.

Najkraći efekat koji mogu da pružim je utisak da su naši muškarci, superiorni, široki, iskreniji i ljubazniji, smatrali ove izblijedjele, nezamislive proizvode perverzne kulture kao skup nepoželjnih, ali zabavnih luđaka čije su glave imale dobio da se na kraju smacked.

"Pogledajte onog tamo, Bill", rekao bi naš Bert, dok je isticao nekog posebno znatiželjnog člana stranke.

Šetala sam se među svima njima i upijala što više utisaka. Izgledalo je da su me dvojica ili trojica bochea posebno zanimali, a nakon što su me jednom ili dva puta obišli s natmurenom znatiželjom na licu, jedan je prišao i rekao "Offizier?" Kimnuo sam glavom, što na većini jezika znači "Da", a osim toga, ne znam pričati njemački.

Ovi đavoli, ja sam mogao da vidim, svi su hteli da budu prijateljski nastrojeni; ali niko od njih nije imao otvorenu, iskrenu genijalnost naših ljudi. Međutim, svi su pričali i smijali se, i lovili suvenire.

Primijetio sam jednog njemačkog oficira, nekakav poručnik kojeg bih trebao pomisliti, a pošto sam bio malo kolekcionar, nagovijestio sam mu da sam se privukao nekim njegovim gumbima.

Oboje smo onda rekli jedni drugima, koji nisu razumjeli, i složili se da napravimo zamjenu. Izvadio sam svoje žičane škare i, s nekoliko spretnih snipova, izvadio nekoliko njegovih gumba i stavio ih u džep. Onda sam mu zamenio dvoje.

Dok se ovo odvijalo na žamoru grlenih ejakulacija koje su proistekle iz jednog od lager-šiftera, rekao mi je da je nekome palo na pamet neka ideja.

Iznenada, jedan od Bochesa je potrčao natrag u svoj rov i sada se pojavio sa velikom kamerom. Pozirala sam u mešovitoj grupi nekoliko fotografija i od tada sam poželjela da sredim neki aranžman za dobijanje kopije. Bez sumnje, uokvirena izdanja ove fotografije se nalaze na nekim Hunskim policama, pokazujući jasno i nepogrešivo divljenje straferima kako se grupa perfidnog engleskog bezuslovno predala hrabrim Deutscherovima.

Polako je sastanak počeo da se rasipa; nekakav osjećaj da vlasti s obje strane nisu bile jako oduševljene ovim bratimljenjem kao da je puzio po skupu. Rastali smo se, ali postojalo je jasno i prijateljsko shvatanje da će Božić biti gotov u miru. Zadnje što sam vidio o ovoj maloj aferi bila je vizija jednog od mojih mitraljeza, koji je bio malo amaterski frizer u građanskom životu, presijecajući neprirodno dugu kosu poslušnog Bochea, koji je strpljivo klečao na tlu dok je automatski šišale su se po vratu.