by David Swanson, Septembar 10, 2018.
Kao američka vlada istovremeno prijeti Međunarodnom krivičnom sudu za postupanje kao da bi mogao goniti Sjedinjene Države za zločine u Avganistanu (tema je “istraživana” već godinama, dok MKS još uvijek nije krivično gonio nijednog nefrikanca za bilo šta) i (sa malo prividne kognitivne disonance) namjene nepouzdana tvrdnja da bi sirijska vlada mogla da prekrši zakon kao izgovor da preti da prekrši vrhovni međunarodni zakon (protiv rata) eskalacijom ubijanja u Siriji, izbor između rata i zakona ne bi mogao biti strožiji ili kritičniji.
Ovo pitanje će preuzeti mnogi talentovani zvučnika i voditelja radionica na #NoWar2018 kasnije ovog meseca u Torontu. Konferencija će se fokusirati na zamjenu masovnog ubijanja nenasilnom prevencijom i rješavanjem sporova. Od učesnika se može očekivati da se o tome dogovore mnogo i malo više.
Da li se zakon do sada više koristio za rat ili mir? Da li je učinio više štete ili dobra? Da li bi trebalo da bude značajan fokus mirovnog pokreta? Da li treba da se usredsredi na lokalne zakone, zakone na nacionalnom nivou, na podešavanje postojećih međunarodnih institucija, na demokratizaciju takvih institucija, na stvaranje nove globalne federacije ili vlade, ili na unapređenje određenih sporazuma o razoružanju i ljudskim pravima? Na bilo kojoj od ovih tačaka ne postoji univerzalni konsenzus ili bilo šta slično tome.
Ali konsenzus se može naći i naći će se, vjerujem, u određenim projektima (bez obzira na to postoji li sporazum o njihovom određivanju prioriteta) i može se naći - i bio bi vrlo koristan ako bi se našao - na širem principu, ako se temeljno i otvoreno raspravlja i razmatra.
Upravo sam pročitao knjigu Jamesa Ranneyja, Zakon o miru širom svijeta. Nalazim se u toliko neslaganja kao slaganje s detaljima toga, ali u mnogo većoj mjeri nego s statusom quo zapadnog zdravog razuma. Mislim da je važno da razmislimo o nekim detaljima, i da zajedno nastavimo da radimo kako bismo mogli da se složimo oko svega.
Ranney predlaže "umjerenu" viziju koja ostaje daleko od utopije svjetskog federalizma. Navodeći preporuke, sada vekovima stare, Džeremija Bentama, Ranney piše da su "izgledi za usvajanje Benthamovog" svetskog mira putem zakona "skoro doslovno beskrajno veći od usvajanja svetskog federalizma u skorije vreme."
Ali nije li arbitraža, kako je predložio Bentham, donela zakon prije 100 godina? Pa, nekako. Evo kako to Ranney spominje na listi prošlih zakona: “Druga Haška konvencija (zabranjuje rat za naplatu duga; prihvata 'princip' obavezne arbitraže, ali bez operativne mehanizacije).” U stvari, primarni problem sa Drugom haškom konvencijom je ne nedostatak “mašinerije”, već nedostatak da se nešto zahteva. Ako bi neko prolazio kroz tekst ovog zakona i brisao "iskoristi sve što je u njegovoj moći" i "koliko okolnosti dozvoljavaju" i slične fraze, imao bi zakon koji nalaže da nacije nenasilno rješavaju sporove - zakon koji uključuje prilično razrađen opis procesa rješavanja.
Ranney na sličan način, ali sa manje osnova, odbacuje zakon koji je postavljen 21 godina kasnije: “Kellog-Briand pakt (normativni princip koji zabranjuje rat, ali ne i mehanizam sprovođenja).” Međutim, Kellog-Briand Pact ne uključuje nijedan hedge riječi koje se nalaze u Drugoj haškoj konvenciji, ili bilo čega što se tiče normativnih principa. Zahtijeva nenasilno rješavanje sporova, potpuno zaustavljanje. U stvari, “normativni princip koji zabranjuje rat” - na samom čitanju teksta ovog zakona - je upravo zabrana rata i ništa drugo. Ništa precizno se ne prenosi riječima „normativni princip“. Potreba za „mašinerijom“, ako ne i „izvršenje“ (problematični termin, kao što ćemo vidjeti za minut) je stvarna potreba. Međutim, institucije za rješavanje sporova mogu se dodati zabrani rata koja postoji u Kelog-Briand paktu bez zamišljanja da zabrana ne postoji (bez obzira da li se prihvataju rupe u zakonu koje navodno otvara Povelja UN-a).
Evo tri koraka koje Ranney predlaže da zamijeni rat sa zakonom:
“(1) smanjenje oružja - prije svega ukidanje nuklearnog oružja, uz nužno istodobno smanjenje konvencionalnih snaga;”
Dogovoreno!
“(2) četvorostruki sistem globalnog alternativnog rješavanja sporova (ADR), koji koristi i zakon i pravičnost;” (“obavezno pregovaranje, obavezno posredovanje, obavezna arbitraža i obavezno odlučivanje od strane Svjetskog suda”)
Dogovoreno!
“(3) adekvatni mehanizmi izvršenja, uključujući mirovne snage UN-a.” (“Ne pacifizam”)
Ovde leži veliko neslaganje. Mirovne snage UN-a, mada ne na odgovarajući način komanduju general Džordž Orvel, postoje i odavno ne uspevaju da uspeju od početka rata u Koreji. Ranney citira, očigledno povoljno, drugog autora koji predlaže da ovaj globalni policajac bude naoružan nuklearnim oružjem. Dakle, ta luda ideja je nova. Ranney se takođe zalaže za takozvanu "odgovornost za zaštitu" (R2P) svijeta od genocida kroz rat (bez, kao što je tipično, ikada razjasniti ono što razlikuje jedno od drugog). I uprkos tradicionalnom nedostatku poštovanja prema jasnom zakonu kao što je Kellog-Briand-Pakt, Ranney nudi tradicionalno poštovanje prema R2P-u, iako to uopšte nije bilo zakon: "treba biti veoma oprezan da se veoma pažljivo definira kada nova odgovornost za štiti 'intervenciju mandata'. Ona ništa ne propisuje.
Odakle nas dovodi to vjerovanje u UN-ovo ratovanje za mir? Ovakva mesta (verovanje u odgovarajuća nezakonita okupacije): „Uprkos protivljenju nedavnog američkog predsednika, upotreba trupa UN-a za pomoć u izgradnji nacije je nešto što je očigledno trebalo da se desi mnogo ranije u Iraku i Avganistanu, a sada košta SAD triliona dolara, hiljade života, i ne dobijaju nam ništa osim prezira velikog dela sveta. ”Identifikacija“ nas ”sa američkom vladom je najdublji problem ovde. Ideja da su ti genocidni ratovi nametnuli troškove Sjedinjenim Državama vrijednim spominjanja u usporedbi s troškovima za ratne žrtve, najružniji je problem - još ružniji u kontekstu dokumenta koji predlaže korištenje više ratova kako bi se “spriječio genocid. "
Pošteno, Ranney se zalaže za demokratizovanu Ujedinjene nacije, što bi sugeriralo da bi njegova upotreba vojske izgledala sasvim drugačije od današnje. Ali kako se to trguje sa okupacijom Iraka i Afganistana ne mogu reći.
Ranneyjeva podrška globalnoj unaprijeđenoj ratnoj mašini UN-a naleti na još jedan problem koji se pojavio u njegovoj knjizi, mislim. On veruje da je svetski federalizam toliko nepopularan i neverovatan da se ne vredi uskoro promovisati. Ipak, vjerujem da je predaja monopola na zagrijavanje demokratizovanim Ujedinjenim nacijama još nepopularnija i nevjerojatnija. I slažem se sa popularnim osećanjima ovog puta. Sveobuhvatna svjetska vlada koja je u stanju da pokuša obuzdati uništavanje okoliša od strane homo sapiensa je jako potrebna, dok se snažno opirala. Svjetska institucija koja se bori protiv rata i koja je izašla pod palcem Sjedinjenih Država još je snažnije odupirana i strašna ideja.
Mislim da je logika zašto je to strašna ideja prilično jasna. Ako je upotreba smrtonosnog nasilja potrebna da bi se postiglo nešto dobro u svijetu koje se ne može ostvariti nenasilno (vrlo sumnjiva tvrdnja, ali vrlo široko i duboko vjerovano), onda će ljudi željeti kontrolu nad smrtonosnim nasiljem, a nacionalni lideri će htjeti neka kontrola nad smrtonosnim nasiljem. Čak bi i demokratizovane Ujedinjene nacije pomjerile kontrolu dalje od ruku stranaka koje to jako žele. Ako, s druge strane, smatramo da je podatak da je nenasilje efikasniji od nasilja, onda nije potrebna ratna mašina - što je naravno razlog zašto mnogi od nas pokušavaju da se oslobode rata.
Ranney daje neke primjere onoga što on naziva "jakim" međunarodnim pravom, kao što je WTO, ali oni ne uključuju militarizam. Nije jasno zašto snažna upotreba zakona protiv rata mora koristiti rat u sebi. Raspravljajući o sprovođenju zabrane nuklearnog oružja, Ranney piše: "nepokorni međunarodni outlier mora biti tretiran u osnovi na isti način kao i domaći ubica." Da. Dobro. Ali to ne zahtijeva oružane "mirovne snage". Ubojicama se obično ne bave bombardovanjem svih oko njih (opravdanje za napad na Afganistan u 2001-u je očigledan i katastrofalan izuzetak od tog pravila).
Ranney takođe podupire ono što mislim da treba da bude centralno u ovom projektu. On piše: “Nije da UNPF [Snage mira Ujedinjenih nacija] treba da se bave samo primjenom sile. Naprotiv, trebala bi postojati snaga mira i pomirenja koja bi u potpunosti iskoristila rješavanje sukoba i druge nenasilne pristupe, kao što je postojeća nenasilna mirovna snaga. Trebalo bi postojati različite vrste mirovnih snaga, odgovarajuće osoblje i obučeni da se fokusiraju na različite izazove. “
Ali zašto bi ovaj nadređeni pristupio bočnoj strani? I kako se to razlikuje od onoga što sada imamo?
Pa, opet, Ranney predlaže demokratizovani UN koji ne dominira pet velikih ratnih tvoraca i trgovaca oružjem. Ovo je glavna tačka dogovora. Bilo da se držite nasilja ili ne, prvo pitanje je kako dovesti Sjedinjene Države i njihove saveznike u svjetsku pravnu zajednicu - uključujući i kako demokratizirati ili zamijeniti Ujedinjene nacije.
Ali kada zamišljamo demokratizovano svjetsko tijelo, nemojmo ga zamišljati koristeći alate srednjeg vijeka, iako s užasnim tehnološkim napretkom. Ovo je u mojoj glavi paralelno sa dramama iz naučne fantastike u kojima su ljudi naučili putovanje u svemiru, ali su izuzetno željni inicirati prve borbe. To nije realnost. Niti je svijet u kojem su Sjedinjene Države napustile status razbojnika, dok se uobičajena interakcija između nacija sastoji od bombardovanja ljudi.
Dolazak do a world beyond war bez korištenja rata za to nije stvar lične čistoće, već maksimiziranja vjerovatnoće uspjeha.
