Nan Levinson, TomDispatchJanuar 19, 2023
Volim da pevam i ono što najviše volim je da to radim na sve strane kada sam sasvim sama. Prošlog ljeta, šetajući kukuruznim poljima u njujorškoj dolini rijeke Hudson bez ikoga u blizini osim lasta u štali, zatekao sam sebe kako izgovaram mješavinu pjesama o miru iz mojih davnih, ljetnih logorskih godina. To je bilo kasnih 1950-ih, kada su bijede Drugog svjetskog rata još bile relativno svježe, UN su izgledale kao obećavajući razvoj, a narodna muzika je bila o-tako kul.
U mom dobronamjernom, često samozadovoljnom, uvijek melodičnom kampu, 110 djece je klecalo s takvim slatko obećanje:
„Nebo moje zemlje je plavije od okeana
i sunčeve zrake na lišće djeteline i bor
ali i druge zemlje imaju sunčevu svjetlost i djetelinu
i nebo je svuda plavo kao moje”
Činilo se tako razumnim, odraslim načinom razmišljanja - kao, duh! možemo sve imati dobre stvari. To je bilo prije nego što sam ostario i shvatio da odrasli ne misle nužno razumno. Toliko godina kasnije, dok sam završavao zadnji refren, pitao sam se: ko više tako priča, a kamoli pjeva, o miru? Mislim, bez ironije i sa istinskom nadom?
Od mog letnjeg lutanja, Međunarodni dan mira je došao i otišao. U međuvremenu, vojske ubijaju civile (a ponekad i obrnuto) na različitim mjestima kao što su Ukrajina, Etiopija, Iran, Sirija, u West Bank, I Jemen. To se samo nastavlja i nastavlja, zar ne? A to ni da ne spominjemo sva krhka primirja, akte terorizma (i odmazde), ugušene ustanke i jedva potisnuta neprijateljstva na ovoj planeti.
Uzgred, nemojte da počnem kako jezik bitke tako često prožima naš svakodnevni život. Nije ni čudo što je Papa, u svojoj nedavnoj božićnoj poruci, oplakivao svjetske “glad mira. "
Uz sve to, nije li teško zamisliti da mir ima šanse?
Sing Out!
Naravno, postoji ograničenje koliki značaj pjesme mogu imati, ali uspješnom političkom pokretu je potrebna dobra muzika. (Kako sam saznao dok izvještavanje onda, Rage Against the Machine služio je toj svrsi za neke antiratne vojnike nakon 9. septembra.) Još bolje je himnu koju gomila može pjevati kada se okupi u znak solidarnosti da izvrši politički pritisak. Na kraju krajeva, dobar je osećaj pevati kao grupa u trenutku kada nije ni važno da li možete da nosite melodiju sve dok stihovi dolaze kući. Ali protestna pjesma, po definiciji, nije pjesma mira — a ispostavilo se da ni najnovije pjesme mira nisu tako mirne.
Kao što se mnogi od nas određenog uzrasta sećaju, antiratne pesme su cvetale tokom godina rata u Vijetnamu. Postojala je ikona “Daj miru šansu“, snimili John Lennon, Yoko Ono i prijatelji u hotelskoj sobi u Montrealu 1969.; “rat,” koji su prvi snimili Temptations 1970. (još uvijek čujem onaj “apsolutno ništa!” odgovor na “Za šta je to dobro?”); Cat Stevens's “Voz mira“, iz 1971.; i to je samo za početak liste. Ali u ovom veku? Većina onih na koje sam naišao ticali su se unutrašnjeg mira ili mira sa sobom; one su mantre za samopomoć. Nekolicina onih koji su govorili o svjetskom ili međunarodnom miru bili su uznemirujuće ljuti i sumorni, što se činilo da odražava i tenor tog vremena.
Nije kao da je riječ „mir“ otkazana. Trem mog susjeda nosi izblijedjelu zastavu mira; Trader Joe's me dobro snabdijeva Inner Peasom; a mir i dalje ponekad ima puni komercijalni tretman, kao kod dizajnera Majice iz kineske konfekcije Uniqlo. Ali mnoge organizacije čiji je cilj zaista svetski mir odlučile su da ne unesu tu reč u svoja imena, a „peacenik“, pejorativan čak i u vreme svog vrhunca, sada je čisto prolazan. Dakle, da li je mirovni rad upravo promijenio svoju melodiju ili je evoluirao na značajnije načine?
Mir 101
Mir je stanje postojanja, čak možda i stanje milosti. Može biti unutrašnja kao individualna spokojstvo ili široka kao prijateljstvo među narodima. Ali u najboljem slučaju, nestabilan je, vječno u opasnosti da bude izgubljen. Potreban mu je glagol s njim — tražiti, slijediti, pobijediti, zadržati — da bi imao stvarni utjecaj i, iako je bilo perioda bez rata u određenim regijama (doskora u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, na primjer), to svakako ne izgleda kao prirodno stanje svekolikog dijela ovog našeg svijeta.
Većina mirovnih radnika se vjerovatno ne slaže ili ne bi radili ono što rade. U ovom vijeku, prvi put sam iskusio odbijanje ideje da je rat urođen ili neizbježan u telefonskom intervjuu s Jonathanom Shayom iz 2008. godine, psihijatrom poznatim po svom radu sa veteranima rata u Vijetnamu koji pate od posttraumatskog stresnog sindroma. To je bila tema o kojoj smo razgovarali kada je skrenuo s teme i potvrdio svoje uvjerenje da je zaista moguće okončati sav rat.
Većina takvih sukoba, mislio je, proizašla je iz straha i načina na koji ga ne samo civili već i vojnici tako često „troše“ kao zabavu. Podsticao me je da pročitam raspravu filozofa prosvetiteljstva Imanuela Kanta Perpetual Peace. Kada sam to uradio, zaista sam bio zapanjen njegovim odjekom više od dva veka kasnije. O stalnim raspravama o vraćanje nacrta, da uzmemo jedan primjer, uzmimo u obzir Kantovu sugestiju da stajaće vojske samo olakšavaju zemljama da uđu u rat. “Oni podstiču različite države da nadmaše jedna drugu u broju svojih vojnika”, napisao je tada, “i ovom broju se ne može postaviti nikakvo ograničenje.”
Moderno akademsko polje studija mira i sukoba — sada postoji oko 400 takvih programa širom sveta — počelo je pre oko 60 godina. Temelj teorije mira su koncepti negativan i pozitivan mir prvo naširoko uveo norveški sociolog Johan Galtung (iako su Jane Addams i Martin Luther King i ranije koristili te termine). Negativan mir je odsustvo neposrednog nasilja i oružanog sukoba, uvjerenje možda da možete kupiti namirnice, a da ne rizikujete da budete razneseni u paramparčad (kao danas u Ukrajini). Pozitivan mir je stanje trajne harmonije unutar i među narodima. To ne znači da se niko nikada ne slaže, samo da se uključene strane nenasilno nose sa svakim sukobom ciljeva. A budući da toliko nasilnih sukoba proizlazi iz temeljnih društvenih uslova, korištenje empatije i kreativnosti za zacjeljivanje rana je od suštinskog značaja za proces.
Negativan mir ima za cilj izbjegavanje, pozitivan mir na opstanak. Ali negativan mir je hitna potreba jer su ratovi toliko mnogo lakše započeti nego prestati, što čini Galtungova pozicija više praktični nego mesijanski. “Ne zanima me spašavanje svijeta”, napisao je. “Zabrinut sam pronalaženjem rješenja za određene sukobe prije nego što postanu nasilni.”
David Cortright, veteran Vijetnamskog rata, profesor emeritus na Kroc institutu Notre Dame za međunarodne mirovne studije i ko-kreator Osvoji bez rata, ponudio mi je ovu definiciju takvog rada u e-mailu: „Za mene pitanje nije 'mir u svijetu', koji je sanjiv i utopijski i prečesto se koristi za ismijavanje onih od nas koji vjerujemo i radimo za mir, već kako za smanjenje oružanih sukoba i nasilja.”
Mir dolazi polako
Mirovni pokreti imaju tendenciju da se mobiliziraju oko specifičnih ratova, rastu i opadaju kao i ti sukobi, iako ponekad ostaju u našem svijetu nakon toga. Majčin dan je, na primjer, izrastao iz poziva na mir nakon građanskog rata. (Žene su od tada na čelu mirovnih akcija Lysistrata organizirala žene antičke Grčke da uskraćuju seks muškarcima sve dok ne okončaju Peloponeski rat.) Nekoliko još aktivnih antiratnih organizacija datira prije Prvog svjetskog rata, a nekoliko je nastalo iz pokreta otpora u Vijetnamskom ratu i one antinuklearne s početka 1980-ih. Drugi su noviji kao Nezadovoljnici, koju su 2017. godine organizovali mladi aktivisti obojenih boja.
Danas je duga lista neprofitnih organizacija, vjerskih grupa, nevladinih organizacija, lobističkih kampanja, publikacija i naučnih programa usmjerena na ukidanje rata. Oni općenito svoje napore usmjeravaju na edukaciju građana o tome kako obuzdati militarizam i vojno finansiranje, istovremeno promovirajući bolje načine da zemlje koegzistiraju u miru ili zaustavljaju unutrašnje sukobe.
Ipak, računajte na jedno: to nikada nije lak zadatak, čak ni ako se ograničite na Sjedinjene Države, gdje se militarizam redovno prikazuje kao patriotizam i neobuzdano trošenje na ubilačko oružje kao odvraćanje, dok je ratno profiterstvo odavno nacionalna zabava. Istina, potpisnik Deklaracije o nezavisnosti je kasnije predložio a Peace-Office da ga vodi sekretar za mir i da se stavi u ravnopravan položaj sa Ministarstvom rata. Međutim, takva ideja nikada nije stigla dalje od preimenovanja tog Ratnog ministarstva u Odsjek odbrane koji neutralnije zvuči 1949. godine, nakon što je Povelja UN-a zabranila agresivne ratove. (Kad bi samo!)
Prema bazi podataka koju je sastavio Projekat vojne intervencije, ova zemlja je od 392. godine učestvovala u 1776 vojne intervencije, od čega polovinu u proteklih 70 godina. U ovom trenutku, ova zemlja direktno ne vodi nikakve sukobe punog razmjera, iako su američke trupe još uvijek borbama u Siriji a njeni avioni i dalje izvode udare u Somaliji, da ne govorimo o projektu troškova rata 85 protivterorističkih operacija Univerziteta Brown pronađeno SAD su se angažovale od 2018. do 2020. godine, od kojih su neke nesumnjivo u toku. Institut za ekonomiju i mir rangira SAD na 129. mjesto od 163 zemlje u 2022. Global Peace Index. Među kategorijama koje smo pali u tom obračunu su veličina naše zatvorene populacije, broj sprovedenih protivterorističkih aktivnosti, vojni troškovi (koji ostaviti ostatak planete u prašini), opći militarizam, naš nuklearni arsenal je “modernizovan” u iznosu od skoro 2 triliona dolara u decenijama koje dolaze, zapanjujući broj oružja koje šaljemo ili prodaju u inostranstvu, i broj vođenih sukoba. Dodajte tome mnoge druge hitne, isprepletene probleme i svjetovne brutalnosti prema ovoj planeti i ljudima na njoj i lako je povjerovati da stremljenje ka održivom miru nije samo nerealno već i izrazito neameričko.
Osim što nije. Mirovni rad je previše presudan, makar samo zato što budžet Pentagona koji čini najmanje 53% diskrecionog budžeta ove zemlje potkopava i sabotira napore za rješavanje niza ključnih društvenih potreba. Nije iznenađujuće, dakle, da su američki mirovni aktivisti morali da prilagođavaju svoje strategije zajedno sa svojim vokabularom. Oni sada naglašavaju međusobnu povezanost rata i mnogih drugih pitanja, dijelom kao taktiku, ali i zato što je „nema pravde, nema mira“ više od slogana. To je preduslov za mirniji život u ovoj zemlji.
Prepoznavanje međusobne povezanosti onoga što nas muči znači više od pukog nagovaranja drugih birača da dodaju mir u svoje portfelje. To znači i prihvaćanje i rad s drugim organizacijama na njihovim pitanjima. Kao Jonathan King, kopredsjedavajući Mirovna akcija u Massachusettsu i profesor emeritus na MIT-u, to je prikladno rekao: „Morate ići tamo gdje su ljudi, izlaziti im u susret prema njihovim brigama i potrebama.“ Dakle, King, dugogodišnji mirovni aktivista, također služi u koordinacionom odboru kampanje za siromašne u Massachusettsu, koja uključuje okončanje „vojne agresije i ratnog huškanja“ na svojoj listi zahtjevi, dok Veterans For Peace sada ima aktiv Projekat klimatske krize i militarizma. David Cortright na sličan način ukazuje na sve veći broj istraživanja mira, oslanjajući se na nauku i druga naučna polja, uključujući feminističke i postkolonijalne studije, istovremeno podstičući radikalno preispitivanje onoga što mir znači.
Zatim se postavlja pitanje kako pokreti postižu bilo šta kroz neku kombinaciju rada unutar institucija, opšte političke moći i pritiska javnosti. Da, možda bi jednog dana Kongres konačno mogao biti uvjeren kampanjom lobiranja da ukine ona zastarjela Odobrenja za upotrebu vojne sile donesena 2001. i 2002. kao odgovor na napade 9. rujna i ratove koji su uslijedili. To bi, barem, otežalo predsjedniku da po želji raspoređuje američke trupe u udaljenim sukobima. Međutim, za dobijanje dovoljnog broja članova Kongresa da pristanu da obuzdaju budžet za odbranu vjerovatno bi bila potrebna kampanja zapanjujuće veličine. Sve bi to, zauzvrat, nesumnjivo značilo spajanje bilo kakvog mirovnog pokreta u nešto daleko veće, kao i niz kompromisa i nemilosrdnih apela za prikupljanje sredstava (poput nedavne molbe u kojoj se traži da „uplatim kaparu na mir").
The Peace Beat?
Ove jeseni prisustvovao sam panelu “Hronični rat i okupacija” na konferenciji o slobodi štampe koju su organizovali studenti. Četiri panelista — impresivni, iskusni, pretučeni ratni dopisnici — promišljeno su govorili o tome zašto rade takav posao, na koga se nadaju da će uticati, i opasnostima s kojima se suočavaju, uključujući mogućnost „normalizacije“ rata. U vrijeme postavljanja pitanja, pitao sam o izvještavanju o antiratnoj aktivnosti i dočekao me šutnjom, nakon čega je uslijedilo polovično spominjanje suzbijanja neslaganja u Rusiji.
Istina, kada meci lete, nije vrijeme za razmišljanje o alternativi, ali meci nisu letjeli u toj sali i pitao sam se da li na svakom panelu o ratnoj reportaži ne bi trebalo da bude neko ko izvještava o miru. Sumnjam da se u redakcijama uopće misli da bi, uz ratne izvještače, mogli biti i mirovni. A kako bi, pitam se, izgledao taj ritam? Šta bi to moglo postići?
Sumnjam da sam ikad očekivao da ću vidjeti mir u naše vrijeme, čak ni ne tako davno kada smo pjevali te dražesne pjesme. Ali vidio sam da se ratovi završavaju i, povremeno, čak i izbjegavaju. Vidio sam kako se sukobi rješavaju radi poboljšanja onih koji su uključeni i nastavljam da se divim mirovnim radnicima koji su imali ulogu da se to dogodi.
Kao David Swanson, suosnivač i izvršni direktor World Beyond War, podsjetio me u nedavnom telefonskom razgovoru, radiš za mir jer „moralna je odgovornost suprotstaviti se ratnoj mašini. I sve dok postoji šansa i ako radite na onome što ima najveće šanse za uspjeh, morate to učiniti.”
To je tako jednostavno — i toliko zastrašujuće — kao i to. Drugim riječima, moramo dati šansu miru.
Autorska prava 2023. Nan Levinson
Istaknuta slika: Antiratni protestni marš u Vašingtonu, 24. septembra 2005 by opljačkati pod licencom je pod CC BY-NC-ND 2.0 / Flickr
Pratite TomDispatch dalje cvrkut i pridruži nam se Facebook. Pogledajte najnovije knjige o otpremi, novi distopijski roman Johna Feffera, Songlands (posljednji u njegovoj seriji Splinterlands), roman Beverly Gologorsky Svako tijelo ima svoju pričui Toma Engelhardta Nation Unmade by War, kao i Alfreda McCoya U senkama američkog veka: Uspon i pad američke globalne sile, John Dower's Nasilni američki vijek: rat i teror Od Drugog svjetskog rata, i Ann Jones Bili su vojnici: kako ranjeni povratak iz američkih ratova: neispričana priča.
