Stigli smo u Havanu večeras, februara 8, 2015, ili godina 56 revolucije, 150 od nas popunio je cijeli avion, grupu američkih aktivista za mir i pravdu u organizaciji CODEPINKA. Mesto je vruće i lijepo uprkos kiši.
Zgrade, automobili, trotoari izgledaju kao da je vreme stalo u 1959-u. Turistički vodič na autobusu od aerodroma do hotela hvali se da opština oko aerodroma ima psihijatrijsku bolnicu i fabriku špageta. I bilbordi i turistički vodič uklapaju Fidela u većinu svake teme.
Kod kuće en el Norte često primjećujemo da oni ne grade stvari kao nekada. Moja vlastita kuća prethodi kubanskoj revoluciji. Davanje prioriteta ljudskim potrebama nad „rastom“ i gentrifikacijom sigurno je nešto što bih retroaktivno odabrao da mogu.
No, je li Kuba namjerno odlučila zaustaviti vrijeme? Ili da to zaustavim na određene načine? Ili je to nešto što neko ne bi smio reći ili pomisliti? Sljedećih tjedan dana sastat ćemo se s mnogim Kubancima, onima koje vlada možda želi da se sastanemo i onima koje možda ne želimo.
Ko je kriv i zaslužan za loše i dobro na Kubi? Još ne znam i nisam siguran koliko mi je stalo. Jedan argument su američke sankcije katastrofalne. Kao drugi, oni nisu imali efekta. Izgleda da nema razloga da postoji bilo kakav razlog da se oni nastave. Ili, naravno, oni koji tvrde da nisu učinili zlo često sugeriraju da Kuba ne bi trebala biti nagrađena njihovim ukidanjem. Ali na nesuglasne gluposti je teško odgovoriti.
Sjedinjene Države su vodile dug teroristički rat protiv Kube, ali su zadržale Kubu na svojoj terorističkoj listi. To se mora završiti bez obzira na to da li je Kuba našla put do održive demokratske budućnosti.
Amerikanac u hotelskom liftu rekao mi je: "Zar im ljudi čija je imovina oduzeta u revoluciji ne bi trebali vratiti?" Slučajno znam da barem neki od njih ne žele da se to obnovi, ali odgovorio sam: "Naravno, to vrijedi razmotriti, kao što Sjedinjene Države vraćaju Guantanamo Kubi." Ne propustivši ni jedan udarac, ovaj Dobri Amerikanac uzvratio mi je crtom koju je očito ranije koristio: "Hoćete li mi onda dati svoj automobil?" Jednom kad bih shvatio šta govori, naglasio sam da mu nisam ukrao automobil pod oružjem dok su Sjedinjene Države krale Guantanamo. Otišao je.
Shvaćam da bih doveden do krajnosti morao tražiti od Sjedinjenih Država da vrate cijele Sjedinjene Države, ali ne dovodim ga do te krajnosti. Zašto SAD ne mogu vratiti Kubi zemlju i Kuba reformira svoju najgoru političku praksu? Svaka vlada na svetu treba da bude reformisana, a podsticanje na promene jedva da podržava svaku akciju drugog 199-a.
Ulice Havane su mračne noću, osvetljene dovoljno da ih vide i ne više, ali bez osjećaja opasnosti, bez osjećaja rasne segregacije, bez prijetnje nasiljem, bez beskućnika kao što se neizbježno susreće u zemlji kapitalističkog uspjeha. Bendovi sviraju Guantanamera za ono što mora biti milioniti put, i igrati ga kao da to znači.
Sve u svemu, i tek što je stiglo, nije loše biti odsječen od svijeta. Još nisam pronašao SIM karticu ili telefon. Moj hotel nema internet, barem ne do Mañane. Hotel Nacional - onaj Kum film - kaže mi da imaju internet samo danju. Ali Havana Libre, nekada Havana Hilton, ima živu muziku, električne utičnice s tri rupe i spor, ali funkcionalan Internet (superiorniji od Amtrakovog) za 10 pezosa na sat, a o mojitima da i ne govorimo.
Evo Kube!
