Medea Benjamin i Nicolas JS Davies, World BEYOND WarNovembar 8, 2021
COP XNUMX! Toliko je puta UN okupio svjetske lidere da pokušaju da se izbore s klimatskom krizom. Ali Sjedinjene Države proizvode još ulja i prirodni gas nego ikada; količina gasova staklene bašte (GHG) u atmosferi i globalne temperature su oboje i dalje raste; i već doživljavamo ekstremni vremenski i klimatski haos na koji su nas upozoravali naučnici četrdeset godina, a koje će biti samo gore i gore bez ozbiljnije klimatske akcije.
Pa ipak, planeta se do sada zagrijala samo za 1.2° Celzijusa (2.2° F) od predindustrijskih vremena. Već imamo tehnologiju koja nam je potrebna za pretvaranje naših energetskih sistema u čistu, obnovljivu energiju, a to bi stvorilo milione dobrih radnih mjesta za ljude širom svijeta. Dakle, u praktičnom smislu, koraci koje moramo preduzeti su jasni, ostvarivi i hitni.
Najveća prepreka djelovanju s kojom se suočavamo je naša nefunkcionalnost, neoliberalan politički i ekonomski sistem i njegovu kontrolu od strane plutokratskih i korporativnih interesa, koji su odlučni da nastave da profitiraju od fosilnih goriva čak i po cijenu uništavanja klime koja je jedinstvena za život na Zemlji. Klimatska kriza je razotkrila strukturnu nesposobnost ovog sistema da djeluje u stvarnim interesima čovječanstva, čak i kada naša budućnost visi o koncu.
Pa šta je odgovor? Može li COP26 u Glasgowu biti drugačiji? Šta bi moglo napraviti razliku između uglađenijeg političkog PR-a i odlučne akcije? Računajući na isto političari i interesi fosilnih goriva (da, i oni su tu) da se učini nešto drugačije ovaj put izgleda samoubilačko, ali koja je alternativa?
Budući da je Obamino vodstvo Pied Pipera u Kopenhagenu i Parizu proizvelo sistem u kojem su pojedine zemlje postavile svoje ciljeve i odlučile kako ih ispuniti, većina zemalja je napravila mali napredak prema ciljevima koje su postavile u Parizu 2015.
Sada su došli u Glasgow s unaprijed određenim i neadekvatnim obećanjima koja će, čak i ako budu ispunjena, ipak dovesti do mnogo toplijeg svijeta do 2100. A uspjeh Izvještaji UN-a i civilnog društva uoči COP26 zvučali su alarmantno sa, kako je generalni sekretar UN-a Antonio Guterres nazvao "gromom buđenje" i "crveni kod za čovečanstvo.” U uvodnom govoru na COP26 1. novembra, Guterres je rekao da "sami kopamo grobove" ne uspijevajući riješiti ovu krizu.
Ipak, vlade se i dalje fokusiraju na dugoročne ciljeve poput dostizanja "neto nule" do 2050., 2060. ili čak 2070. godine, tako daleko u budućnosti da mogu nastaviti odlagati radikalne korake potrebne za ograničavanje zagrijavanja na 1.5° Celzijusa. Čak i da nekako prestanu da pumpaju gasove staklene bašte u vazduh, količina gasova staklene bašte u atmosferi do 2050. godine bi zagrevala planetu generacijama. Što više opterećujemo atmosferu stakleničkim plinovima, to će njihov učinak duže trajati i Zemlja će rasti toplija.
Sjedinjene Države su postavile a kratkoročni cilj smanjenja svojih emisija za 50% u odnosu na njihov vrhunac iz 2005. godine do 2030. Ali njegova sadašnja politika bi do tada dovela samo do smanjenja od 17%-25%.
Program čistih energetskih performansi (CEPP), koji je bio dio Zakona o boljoj izgradnji, mogao bi nadoknaditi veliki dio tog jaza plaćanjem elektroprivredama da povećaju oslanjanje na obnovljive izvore energije za 4% godišnje i kažnjavanjem komunalnih preduzeća koja to ne čine. Ali uoči COP 26, Bajden odustao od CEPP-a iz zakona pod pritiskom senatora Manchina i Sinema i njihovih marioneta za fosilna goriva.
U međuvremenu, američka vojska, najveći institucionalni emiter stakleničkih plinova na Zemlji, bila je izuzeta od bilo kakvih ograničenja prema Pariskom sporazumu. Mirovni aktivisti u Glasgowu zahtijevaju da COP26 popravi ovo ogromno crna rupa u globalnoj klimatskoj politici uključivanjem emisija stakleničkih plinova američke ratne mašinerije i emisija drugih vojski u nacionalno izvješćivanje o emisijama i smanjenje.
U isto vrijeme, svaki peni koji su vlade širom svijeta potrošile na rješavanje klimatske krize predstavlja mali dio onoga što su same Sjedinjene Države potrošile na svoju ratnu mašinu za uništavanje nacija u istom periodu.
Kina sada službeno emituje više CO2 od Sjedinjenih Država. Ali veliki dio kineskih emisija potaknut je ostatkom svjetske potrošnje kineskih proizvoda, a njen najveći kupac je Sjedinjene Države. An MIT studija u 2014. procijenjeno je da izvoz čini 22% kineske emisije ugljika. Na osnovu potrošnje po glavi stanovnika, Amerikanci i dalje računaju tri puta emisije stakleničkih plinova naših susjeda Kine i udvostručene emisije Evropljana.
Imaju i bogate zemlje propao na predanosti koju su dali u Kopenhagenu 2009. da će pomoći siromašnijim zemljama u borbi protiv klimatskih promjena pružanjem finansijske pomoći koja će narasti na 100 milijardi dolara godišnje do 2020. Oni su obezbijedili sve veće iznose, dostižući 79 milijardi dolara u 2019., ali neuspjeh da isporuče punu iznos koji je obećan narušio je povjerenje između bogatih i siromašnih zemalja. Komitet na čelu sa Kanadom i Njemačkom na COP26 zadužen je za rješavanje manjka i vraćanje povjerenja.
Kada svjetski politički lideri toliko zapadaju da uništavaju svijet prirode i klimu pogodnu za život koja održava ljudsku civilizaciju, hitno je da ljudi posvuda postanu mnogo aktivniji, glasniji i kreativniji.
Odgovarajući javni odgovor vladama koje su spremne protraćiti živote miliona ljudi, bilo ratom ili ekološkim masovnim samoubistvom, jesu pobuna i revolucija – a nenasilni oblici revolucije općenito su se pokazali djelotvornijim i korisnijim od nasilnih.
Ljudi su dignuti se protiv ovog korumpiranog neoliberalnog političkog i ekonomskog sistema u zemljama širom svijeta, jer njegovi divlji uticaji utiču na njihove živote na različite načine. Ali klimatska kriza je univerzalna opasnost za cijelo čovječanstvo koja zahtijeva univerzalni, globalni odgovor.
Jedna inspirativna grupa civilnog društva na ulicama Glazgova tokom COP 26 je Pobuna izumiranja, koji proglašava: "Optužujemo svjetske lidere za neuspjeh, a sa hrabrom vizijom nade, zahtijevamo nemoguće... Pjevat ćemo i plesati i zaključati ruke protiv očaja i podsjetiti svijet da se toliko toga vrijedi pobuniti."
Pobuna za izumiranje i druge klimatske grupe na COP26 pozivaju na Net Zero do 2025., a ne 2050. godine, kao jedini način da se postigne cilj od 1.5° dogovoren u Parizu.
Greenpeace poziva na hitan globalni moratorij na nove projekte fosilnih goriva i brzo ukidanje elektrana na ugalj. Čak je i nova koaliciona vlada u Njemačkoj, koja uključuje Zelenu stranku i koja ima ambicioznije ciljeve od drugih velikih bogatih zemalja, samo pomaknula konačni rok za postupno ukidanje uglja u Njemačkoj sa 2038. na 2030.
Autohtona ekološka mreža je dovodeći domorodačko stanovništvo od globalnog juga do Glasgowa da ispričaju svoje priče na konferenciji. Oni pozivaju sjeverne industrijalizirane zemlje da proglase klimatsku vanrednu situaciju, da zadrže fosilna goriva u zemlji i ukinu subvencije fosilnih goriva na globalnom nivou.
Prijatelji Zemlje (FOE) objavili su a novi izvještaj nazvan Rješenja zasnovana na prirodi: Vuk u ovčjoj koži kao fokus svog rada na COP26. Razotkriva novi trend korporativnog zelenog pranja koji uključuje plantaže drveća u industrijskim razmjerima u siromašnim zemljama, za koje korporacije planiraju da tvrde kao "nadoknade" za nastavak proizvodnje fosilnih goriva.
Vlada Velike Britanije koja je domaćin konferencije u Glasgowu podržala je ove šeme kao dio programa na COP26. FOE naglašava učinak ovih masovnih otimanja zemlje na lokalne i autohtone zajednice i naziva ih "opasnom obmanom i odvraćanjem pažnje od stvarnih rješenja za klimatsku krizu". Ako je to ono što vlade misle pod „Net Zero“, to bi bio samo još jedan korak u financijalizaciji Zemlje i svih njenih resursa, a ne pravo rješenje.
Budući da je aktivistima iz cijelog svijeta teško doći u Glasgow na COP26 tokom pandemije, grupe aktivista se istovremeno organiziraju širom svijeta kako bi izvršile pritisak na vlade u svojim zemljama. Stotine klimatskih aktivista i autohtonih ljudi imaju je uhapšen u protestima u Bijeloj kući u Washingtonu, a pet mladih aktivista pokreta Sunrise započelo je a štrajk glađu tamo 19. oktobra.
Američke klimatske grupe također podržavaju nacrt zakona o "Green New Deal", H.Res. 332, koju je predstavnica Alexandria Ocasio-Cortez predstavila u Kongresu, koja posebno poziva na politike za održavanje globalnog zagrijavanja ispod 1.5° Celzijusa, a trenutno ima 103 kosponzora. Nacrtom su postavljeni ambiciozni ciljevi za 2030. godinu, ali se samo poziva na Net Zero do 2050. godine.
Ekološke i klimatske grupe koje se okupljaju u Glazgovu slažu se da nam je sada potreban pravi globalni program konverzije energije, kao praktična stvar, a ne kao aspirativni cilj beskrajno neefikasnog, beznadežno korumpiranog političkog procesa.
Na COP25 u Madridu 2019., Extinction Rebellion je bacio gomilu konjskog đubriva ispred konferencijske dvorane s porukom: "Konjsko sranje staje ovdje." Naravno, to ga nije zaustavilo, ali je naglasilo da prazna priča mora brzo biti pomračena stvarnom akcijom. Greta Thunberg je udarila u nokat, kritikujući svjetske lidere što su svoje neuspjehe prikrivali sa "bla, bla, bla", umjesto da preduzmu stvarnu akciju.
Poput Gretinog školskog štrajka za klimu, klimatski pokret na ulicama Glasgowa je informisan priznavanjem da je nauka jasna i da su rješenja za klimatsku krizu lako dostupna. Nedostaje samo politička volja. To moraju obezbijediti obični ljudi, iz svih sfera života, kroz kreativnu, dramatičnu akciju i masovnu mobilizaciju, kako bi zahtijevali političku i ekonomsku transformaciju koja nam je tako potrebna.
Obično blagi generalni sekretar UN-a Guterres jasno je stavio do znanja da će "ulična vrućina" biti ključ za spas čovječanstva. "Vojska za klimatske akcije - koju predvode mladi ljudi - je nezaustavljiva", rekao je svjetskim liderima u Glazgovu. “Oni su veći. Oni su glasniji. I, uvjeravam vas, oni neće nestati.”
Medea Benjamin je suosnivač CODEPINK za mir, i autor nekoliko knjiga, uključujući Unutar Irana: prava istorija i politika Islamske Republike Iran.
Nicolas JS Davies je nezavisni novinar, istraživač sa CODEPINK-om i autor časopisa Krv na našim rukama: američka invazija i uništenje Iraka.
