Winslow Myers
Sve na našoj maloj planeti utiče na sve ostalo. Ova međuovisnost više je surova stvarnost od new age bromida. Manji broj njih još uvijek može poreći ljudsku ulogu u klimatskoj nestabilnosti, ali teško da se mogu pretvarati da su bolesti ili zagađenje vjetrom nezaustavljive na nacionalnim granicama. Čak ni Donald Trump ne bi mogao sagraditi zid koji bi zaustavio virus Zika, mikročestice koje se šire iz kineskih pogona uglja ili protok radioaktivne vode iz Fukušime.
Posebno je hitno da razumijemo bizarnu međuovisnost koja proizlazi iz stvarnosti da devet država posjeduje nuklearno oružje. Više nije važno koliko nuklearnog oružja ima određena nacija, jer bi detonacija takvog oružja bilo koje nacije, čak i relativno mali dio svjetskih arsenala, mogla rezultirati "nuklearnom zimom" koja bi imala efekte na čitavu planetu.
Došli smo do zida, ne fizičkog zida u stilu Trumpa, već apsolutne granice destruktivne moći koja sve mijenja. Implikacije se čak odbijaju u navodno manje, ne-nuklearne sukobe. Pokojni admiral Eugene Carroll, koji je nekada bio zadužen za sve američko nuklearno oružje, rekao je to otvoreno: "da bismo spriječili nuklearni rat, moramo spriječiti sav rat." Svaki rat, uključujući takve regionalne sukobe kao što je tekući granični spor u Kašmiru između Indije i Pakistana, mogao bi brzo eskalirati na nuklearni nivo.
Jasno je da ovaj pojam, dovoljno razumljiv laiku poput mene, nije upao u najviši nivo spoljnopolitičke stručnosti u našoj i drugim zemljama. Da jesu, Sjedinjene Države se ne bi obvezale na trilion dolara vrijednu nadogradnju nuklearnog arsenala. Niti bi Rusija trošila više na takvo oružje, niti Indija, niti Pakistan.
Analogija s američkom opsjednutošću oružjem je neizbježna. Mnogi političari i lobisti koji doprinose svojim kampanjama, prkoseći zdravom razumu, zalažu se za proširenje prava i dozvola za nošenje oružja u učionice i crkve, pa čak i u barove, tvrdeći da bismo svi imali pištolj da bismo bili sigurniji. Da li bi svijet bio sigurniji da više zemalja, ili ne daj Bože, posjeduje nuklearno oružje - ili bismo bili sigurniji da nijedna nije?
Kada je riječ o načinu na koji razmišljamo o ovom oružju, sam koncept „neprijatelja“ treba pažljivo preispitati. Samo oružje postalo je svima neprijatelj, neprijatelj mnogo žešći od najopakijeg ljudskog protivnika koji se može zamisliti. Budući da dijelimo stvarnost da moja sigurnost ovisi o vašoj, a vaša o mojoj, koncept neprijatelja koji može biti učinkovito uništen superiornom nuklearnom vatrenom moći zastario je. U međuvremenu, naše hiljade oružja ostaju spremne i spremne da neko napravi fatalnu grešku i uništi sve što cijenimo.
Najneumoljiviji protivnici su upravo one stranke koje bi trebale stupiti u kontakt i razgovarati najhitnije: Indija i Pakistan, Rusija i SAD, Južna i Sjeverna Koreja. Teško postizanje sporazuma kojim se Iran usporava i ograničava sposobnost izrade nuklearnog oružja izvan je pohvala, ali njegovu snagu moramo povećati izgradnjom mreža prijateljstva između američkih i iranskih građana. Umjesto toga, status quo nepovjerenja održavaju zastarjeli stereotipi ojačani izabranim zvaničnicima i stručnjacima.
Koliko su važni ugovori o neširenju oružja i prevenciji rata, mreže istinskog ljudskog odnosa su još važnije. Kao što je mirovni aktivista David Hartsough napisao o svom nedavnom putovanju u Rusiju: „Umjesto slanja vojnih trupa na ruske granice, pošaljite u Rusiju puno više delegacija građanske diplomatije poput naše kako bi upoznali ruski narod i saznali da jesmo sve jedna ljudska porodica. Možemo izgraditi mir i razumijevanje među našim narodima. " Opet ovo može zvučati kao bromid za politički i medijski establišment, ali umjesto toga to je samo realističan način na koji naša vrsta može preći zid apsolutnog razaranja koji ne sadrži izlaz na nivou vojne superiornosti.
Reagan i Gorbačov su se vrlo blizu dogovorili da ukinu nuklearne bombe svoje dvije države na svojoj konferenciji u Reykjaviku 1986. To se moglo dogoditi. Trebalo je da se dogodi. Potrebni su nam lideri sa vizijom i odvažni da insistiraju na ukidanju. Kao građanin bez posebne stručnosti, ne mogu shvatiti kako bi pametna osoba poput predsjednika Obame mogla otići u Hirošimu i svoje izjave o ukidanju nuklearnog oružja zaštititi od mučnih fraza poput „Možda za života nećemo ostvariti ovaj cilj“. Nadam se da će gospodin Obama biti sjajan bivši predsjednik kao i Jimmy Carter. Oslobođen političkih ograničenja svog ureda, možda će se pridružiti gospodinu Carteru u snažnim mirovnim inicijativama koje koriste njegove odnose sa svjetskim liderima u potrazi za stvarnim promjenama.
Njegov glas će biti presudan, ali to je samo jedan glas. Nevladine organizacije poput Rotary Internationala, s milionima članova u hiljadama klubova u stotinama zemalja, naš su najsigurniji, najbrži put do stvarne sigurnosti. Ali da bi se organizacije poput Rotaryja zaista bavile prevencijom rata kao što je bilo to na svjetskom iskorjenjivanju dječje paralize, redovni rotarijanci, kao i svi građani, moraju se probuditi do mjere u kojoj se sve promijenilo i dosegnuti zidove otuđenja do navodni neprijatelji. Užasna mogućnost nuklearne zime u neobičnom je smislu pozitivna, jer predstavlja apsolutnu granicu vojne snage protiv koje je došla cijela planeta. Svi se nalazimo uza zid nadolazeće propasti - i potencijalne nade.
Winslow Myers, autor knjige “Living Beyond War: Vodič za građane”, služi u Savjetodavnom odboru Inicijative za prevenciju rata i piše o globalnim pitanjima za Peacevoice.
