Lako je odbaciti Kim Jong-una kao luđaka. Ali postoji duga istorija američke agresije na Sjever, koju zaboravljamo na svoju opasnost.
od Bruce Cumingsa, The Nation.
Donald Trump je 11. februara večerao u Mar-a-Lagu s japanskim premijerom Shinzom Abeom kada je usred obroka stigla poruka, zahvaljujući Pjongjangu: Sjeverna Koreja je upravo testirala novu balističku raketu srednjeg dometa na čvrsto gorivo, ispaljen iz mobilnog - i stoga teško detektivnog - lansera. Predsjednik je izvukao svoj preklopni telefon iz 1990-ih i razgovarao o ovom događaju pred raznim ljudima koji su sjedili na dohvat ruke. Jedan od ovih zalogajnika, Richard DeAgazio, bio je prikladno uznemiren zbog uvoza ove teške scene, objavivši sljedeći komentar na svojoj Facebook stranici: “SVETI MOLY!!! Bilo je fascinantno gledati nalet aktivnosti za večerom kada je stigla vijest da je Sjeverna Koreja lansirala projektil u pravcu Japana.”
Zapravo, ovaj projektil je bio usmjeren direktno na Mar-a-Lago, slikovito rečeno. Bio je to naglasak na historiju koju nijedan američki medij nije shvatio: "Premijer Šinzo", kako ga je Tramp nazvao, unuk je Nobusukea Kišija, bivšeg japanskog premijera kojeg Abe poštuje. Nobusukea su američke okupacione vlasti proglasile ratnim zločincem „klase A“ nakon Drugog svjetskog rata, a vodio je proizvodnju municije u Mandžuriji 1930-ih, kada je general Hideki Tojo bio tamošnji prorektor. Kim Il-sung, koga unuk Kim Džong Un takođe poštuje, borio se protiv Japanaca u isto vreme i na istom mestu.
Kao što sam napisao za ovog časopisa u januaru 2016, Sjevernokorejci moraju biti zaprepašteni kada otkriju da američki lideri izgleda nikad ne shvataju važnost svojih provokacija vezanih za istoriju. Još više ljuti je neumoljivo odbijanje Vašingtona da ikada istraži našu 72-godišnju istoriju sukoba sa Severom; Čini se da svi naši mediji žive u vječnoj sadašnjosti, a svaka nova kriza tretira se kao sui generis. Tokom posete Seulu u martu, državni sekretar Reks Tilerson je ustvrdio da Severna Koreja ima istoriju kršenja jednog sporazuma za drugim; zapravo, predsjednik Bill Clinton ju je natjerao da zamrzne svoju proizvodnju plutonijuma na osam godina (1994–2002) i, u oktobru 2000., indirektno je sklopio dogovor o kupovini svih svojih raketa srednjeg i dugog dometa. Clinton je takođe potpisao sporazum sa generalom Jo Myong-rokom u kojem se navodi da od sada nijedna zemlja neće imati "neprijateljske namjere" prema drugoj.
Bušova administracija je odmah ignorisala oba sporazuma i krenula da uništi zamrzavanje iz 1994. godine. Bushova invazija na Irak s pravom se smatra svjetsko-istorijskom katastrofom, ali sljedeće na redu bi bilo stavljanje Sjeverne Koreje u njegovu “osovinu zla” i, u septembru 2002., objavljivanje svoje “preventivne” doktrine usmjerene na Irak i Sjevernu Koreju, među drugi. Jednostavna činjenica je da Pjongjang ne bi imao nuklearno oružje da su Clintonovi sporazumi održani.
Sada dolazi Donald Trump, koji upada u milje Beltwaya u kojem se posljednjih mjeseci pojavio dvostranački konsenzus zasnovan na lažnoj pretpostavci da su svi prethodni pokušaji da se zauzda nuklearni program Sjevera propali, pa je možda došlo vrijeme za upotrebu sile—da se uništiti svoje projektile ili srušiti režim. Prošlog septembra, centrističko Vijeće za vanjske odnose objavilo je izvještaj u kojem se navodi da bi trebalo razmotriti “asertivnije vojne i političke akcije”, “uključujući one koje direktno ugrožavaju postojanje [sjevernokorejskog] režima”. Tillerson je upozorio na preventivne mjere na svom nedavnom putovanju u Istočnu Aziju, a bivši zvaničnik Obamine administracije, Antony Blinken, napisao je u The New York Times da bi "prioritet" Trumpove administracije trebao biti rad s Kinom i Južnom Korejom na "osiguranju sjevernog nuklearnog arsenala" u slučaju "promjene režima". Ali Sjeverna Koreja navodno ima oko 15,000 podzemnih objekata nacionalne sigurnosti. Ludo je zamisliti marince kako se šetaju po zemlji u takvoj operaciji „pretraživanja i obezbjeđenja“, a ipak su administracije Busha i Obame planirale upravo to učiniti. Obama je također godinama vodio vrlo tajni sajber-rat protiv Sjevera, nastojeći zaraziti i poremetiti njegov raketni program. Ako nam je to učinila Sjeverna Koreja, to bi se moglo smatrati činom rata.
8. novembra 2016, skoro 66 miliona glasača za Hilari Klinton dobilo je lekciju o Hegelovom „lukavosti istorije“. Veća lekcija čeka Donalda Trampa, ako napadne Severnu Koreju. Ima četvrtu po veličini vojsku na svijetu, čak 200,000 vrhunski obučenih specijalaca, 10,000 artiljerijskih oruđa u planinama sjeverno od Seula, mobilne rakete koje mogu pogoditi sve američke vojne baze u regiji (ima ih na stotine) i nuklearnu oružje više nego dvostruko moćnije od bombe Hirošime (prema novoj procjeni u vrlo detaljnom puta studija Davida Sangera i Williama Broada).Prošlog oktobra bio sam na forumu u Seulu sa Strobeom Talbottom, bivšim zamjenikom državnog sekretara za Billa Clintona. Kao i svi drugi, Talbott je tvrdio da bi Sjeverna Koreja mogla biti glavni sigurnosni problem za sljedećeg predsjednika. U svojim komentarima, pomenuo sam objašnjenje Roberta McNamare, u odličnom dokumentarcu Errola Morrisa Magla rata, za naš poraz u Vijetnamu: Nikada se nismo stavili u kožu neprijatelja i pokušali da vidimo svijet kao oni. Talbott je zatim izbrbljao: "To je groteskni režim!" Evo ga: to je naš problem broj jedan, ali toliko groteskno da nema smisla pokušavati razumjeti gledište Pjongjanga (ili čak da to može imati neke opravdane zabrinutosti). Sjeverna Koreja je jedina zemlja na svijetu koja je bila sistematski ucjenjivana američkim nuklearnim oružjem još od 1950-ih, kada su stotine nuklearnih bombi instalirane u Južnoj Koreji. O tome sam dosta pisao na ovim stranicama iu Bilten atomskih naučnika. Zašto bi, zaboga, Pjongjang ne tražiti nuklearno sredstvo odvraćanja? Ali ova ključna pozadina ne ulazi u mainstream američki diskurs. Istorija nije bitna, sve dok nije – kad se podigne i udari te u lice.
===============
Bruce Cumings predaje na Univerzitetu u Čikagu i autor je Korejski rat (Random House, 2010).