Moramo razgovarati o tome kako zauvijek okončati rat

John Horgan, StuteTravnja 30, 2022

Nedavno sam pitao svoje prve godine humanističkih znanosti: Hoće li rat ikada završiti? Naveo sam da imam na umu kraj rata, pa čak i prijetnja rata među narodima. Svoje sam učenike pripremio tako što sam zadao “Rat je samo izum” antropologinje Margaret Mead i “Povijest nasilja” psihologa Stevena Pinkera.

Neki studenti sumnjaju, poput Pinkera, da rat proizlazi iz duboko ukorijenjenih evolucijskih impulsa. Drugi se slažu s Meadom da je rat kulturni "izum", a ne "biološka nužnost". Ali bez obzira na to vide li rat prvenstveno iz prirode ili odgoja, gotovo svi moji učenici odgovorili su: Ne, rat nikada neće završiti.

Rat je neizbježan, kažu, jer su ljudi urođeno pohlepni i ratoborni. Ili zato što je militarizam, kao i kapitalizam, postao stalni dio naše kulture. Ili zato što će se, čak i ako većina nas mrzi rat, uvijek javljati ratni huškači poput Hitlera i Putina, prisiljavajući miroljubive ljude da se bore u samoobrani.

Reakcije mojih učenika me ne iznenađuju. Počeo sam pitati hoće li rat ikada završiti prije gotovo 20 godina, tijekom američke invazije na Irak. Od tada sam ispitao tisuće ljudi svih dobi i političkih uvjerenja u SAD-u i drugdje. Oko devet od deset ljudi kaže da je rat neizbježan.

Ovaj fatalizam je razumljiv. SAD je u ratu bez prestanka od 9. rujna. Iako su američke trupe prošle godine napustile Afganistan nakon 20 godina nasilne okupacije, SAD još uvijek održava globalno vojno carstvo obuhvaća 80 zemalja i teritorija. Napad Rusije na Ukrajinu jača naš osjećaj da kada jedan rat završi, počinje drugi.

Ratni fatalizam prožima našu kulturu. U Prostor, znanstveno-fantastična serija koju čitam, lik opisuje rat kao “ludilo” koje dolazi i prolazi, ali nikad ne nestaje. "Bojim se da će sve dok smo ljudi," kaže, "rat biti s nama."

Ovaj fatalizam je pogrešan na dva načina. Prvo, empirijski je pogrešno. Istraživanja potvrđuju Meadovu tvrdnju da rat, daleko od toga da ima duboke evolucijske korijene, jest relativno noviji kulturni izum. I kao što je Pinker pokazao, rat je naglo opao od Drugog svjetskog rata, unatoč nedavnim sukobima. Rat između Francuske i Njemačke, ogorčenih neprijatelja stoljećima, postao je nezamisliv kao rat između SAD-a i Kanade.

Fatalizam je također pogrešan moralno jer pomaže ovjekovječiti rat. Ako mislimo da rat nikada neće završiti, malo je vjerojatno da ćemo ga pokušati okončati. Vjerojatnije je da ćemo zadržati oružane snage kako bismo odvratili napade i dobili ratove kada oni neizbježno izbiju.

Zamislite kako neki čelnici reagiraju na rat u Ukrajini. Predsjednik Joe Biden želi povećati američki vojni proračun na 813 milijardi dolara, što je najviša razina ikada. SAD već troše više od tri puta više na oružane snage od Kine i dvanaest puta više od Rusije, prema Stockholmski međunarodni institut za mirovno istraživanje, SIPRI. Premijerka Estonije Kaja Kallas poziva druge zemlje NATO-a da povećaju svoju vojnu potrošnju. “Ponekad je najbolji način za postizanje mira biti spreman upotrijebiti vojnu snagu”, navodi ona u The New York Times.

Pokojni vojni povjesničar John Keegan doveo je u sumnju tezu o miru kroz snagu. U svom magnum opusu iz 1993 Povijest ratovanja, Keegan tvrdi da rat prvenstveno ne proizlazi ni iz "ljudske prirode" ni iz ekonomskih čimbenika, već iz "institucije samog rata". Prema Keeganovoj analizi, priprema za rat čini to više nego manje vjerojatnim.

Rat također odvraća resurse, domišljatost i energiju od drugih hitnih problema. Nacije zajedno troše otprilike 2 bilijuna dolara godišnje na oružane snage, a na SAD otpada gotovo polovica tog iznosa. Taj novac je namijenjen smrti i uništenju umjesto obrazovanju, zdravstvu, istraživanju čiste energije i programima protiv siromaštva. Kao neprofitna World Beyond War dokumenti, rat i militarizam “teško nanose štetu prirodnom okolišu, nagrizaju građanske slobode i iscrpljuju naša gospodarstva”.

Čak i najpravedniji rat je nepravedan. Tijekom Drugog svjetskog rata SAD i njihovi saveznici – dobri momci! – bacali su zapaljive bombe i nuklearno oružje na civile. SAD s pravom kritizira Rusiju zbog ubijanja civila u Ukrajini. No od 9. rujna, američke vojne operacije u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Siriji i Jemenu dovele su do smrti više od 11 civila, prema podacima Projekt Troškovi rata na Sveučilištu Brown.

Napad Rusije na Ukrajinu svima je razotkrio strahote rata. Umjesto da pojačavamo svoje naoružanje kao odgovor na ovu katastrofu, trebali bismo razgovarati o tome kako stvoriti svijet u kojem se takvi krvavi sukobi nikada ne događaju. Okončanje rata neće biti lako, ali bi trebao biti moralni imperativ, jednako kao i okončanje ropstva i pokoravanja žena. Prvi korak ka okončanju rata je vjerovanje da je to moguće.

John Horgan vodi Centar za znanstvene spise. Ova kolumna je prilagođena iz one objavljene na ScientificAmerican.com.