Brad Wolf, Zajednički snoviSiječanj 15, 2023
[Napomena urednika: Rad na okončanju rata ponekad se čini kao beskrajna uzbrdica, s sićušnim mirovnim pokretom koji nadmašuje i troši vojnoindustrijski kongresni akademski think tank kompleks koji gura narativ za rat. Uvijek imajmo na umu da na našoj strani imamo dvije ogromne prednosti – istinu i ljepotu. Ovaj prekrasan članak to govori puno bolje od mene. U ovom slučaju, ljepota poezije pojačana je drugim autorovim radom – Brad Wolf je član upravnog odbora Projekta zaštite Zaporizhzhya, koji obučava tim volontera za odlazak na Ukrajina će povećati sigurnost nuklearne elektrane ugrožene ratom.]
Rat je jezik laži. Hladna i bezosjećajna, ona izvire iz dosadnih, tehnokratskih umova, iscrpljujući život boje. To je institucionalni prijestup ljudskom duhu.
Pentagon govori jezikom rata. Predsjednik i Kongres govore jezikom rata. Korporacije govore jezikom rata. Oduzimaju nam bijes, hrabrost i poštovanje ljepote. Oni čine pokolj duše.
Uzmimo za primjer nedavni prijaviti izdao Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) pod naslovom “Prva bitka sljedećeg rata: Wargaming kineske invazije na Tajvan.” Ovaj think tank proveo je 24 ponavljanja ratnih igara u kojima Kina napada Tajvan. SAD i njegovi saveznici odgovaraju. Rezultat svaki put: Nitko ne pobjeđuje. Ne baš.
Korištenje električnih romobila ističe prijaviti Države,
“Sjedinjene Države i Japan gube desetke brodova, stotine zrakoplova i tisuće vojnika. Takvi bi gubici naštetili globalnoj poziciji SAD-a za mnogo godina. Dok je tajvanska vojska neslomljena, ozbiljno je degradirana i ostavljena da brani oštećeno gospodarstvo na otoku bez struje i osnovnih usluga. Kina također teško trpi. Njezina mornarica je u rasulu, jezgra amfibijskih snaga je slomljena, a deseci tisuća vojnika su ratni zarobljenici.”
Degradirano. Oštećena ekonomija. Gubici. Izvješće se odnosi na ogroman broj muškaraca, žena i djece pobijenih bombama i mecima, ekonomija i sredstava za život katastrofalno uništenih, zemalja razaranih godinama. Ne bavi se čak ni vjerojatnošću nuklearne razmjene. Njegove su riječi lišene oštre boli i tuge takve stvarnosti, beživotne, bezdušne. Ovi zombi-tehnokrati ne ratuju samo s ljudima, već i s razumom, s ljudskim emocijama.
Potreban je pjesnik da bi rekao istinu. Poezija ne prepoznaje idealno nego stvarno. Reže do kosti. Ne trza se. Ne skreće pogled.
Umrli su i bili zakopani u blato, ali su im ruke virile.
Tako su njihovi prijatelji koristili ruke za vješanje kaciga.
A polja? Nisu li polja promijenjena onim što se dogodilo?
Mrtvi nisu kao mi.
Kako se polja mogu nastaviti kao jednostavna polja?
Jezik može osloboditi naše umove ili ih zatočiti. Ono što kažemo je važno. Teške, gole, istinite riječi obračuna. Izgovorite riječi istine o ratu i vojska više neće moći nastaviti sa svojim somnambulantnim recitiranjem smrti.
Dječak vojnik na suncu vrelom do kosti radi svojim nožem
oguliti lice s mrtvaca
i objesite ga o granu drveta
cvjetanje s takvim licima.
Rat koristi filologiju lišenu ljudskosti. Govori na namjerno otupljujući način kako bi bacio pogled na užasna, ubojita djela o kojima se razmišlja. Sveubistvene ratne igre prijaviti by CSIS nastavlja: "Ne postoji rigorozna, otvorena analiza operativne dinamike i ishoda invazije unatoč njenoj kritičnoj prirodi." Zvuči antiseptično, dosadno, ali u stvarnosti je, pa, . . .
Gore je od sjećanja, otvorena zemlja smrti.
Trebali smo poetski misliti i govoriti. Razotkriti laž. Poezija mrzi banalno, češlja po ostacima da bi dala neuobičajeno svjedočanstvo. To je misliti i govoriti realistično i transcendentalno, osvjetljavati djela svijeta, bila ona zlobna ili lijepa. Poezija vidi stvari onakvima kakve jesu, gleda na život ne kao na objekt koji treba iskorištavati, već kao na predmet koji treba promatrati, poštovati.
Zašto lagati? Zašto ne život, kako ste namjeravali?
Ako našu ljudskost shvatimo ozbiljno, naš odgovor na ratnike mora biti pobuna. Miran i poetičan, snažan i neumoljiv. Moramo poboljšati ljudsko stanje dok ga oni žele degradirati. Trgovci smrću ne mogu pobijediti pokret koji govori jezikom poezije.
Korporativna država zna što radi. Prvo žele anestezirati naše umove kako bi mogli ubiti naša tijela bez otpora. Dobri su u tome. Znaju nas preusmjeriti, iscrpiti. I ako skupimo dovoljno nasilnog bijesa, oni znaju kako odgovoriti na naše nasilje. Ali ne i pjesnički protest. Njihovi neuralni putevi ne vode do poezije, do nenasilnog potencijala, do vizija ljubavi i dobrote. Njihov jezik, njihove riječi i njihova moć vene pred istinitim izražavanjem njihovih djela.
Zato osjećamo
dovoljno je poslušati
vjetru koji gura limune,
psima koji otkucavaju po terasama,
znajući da dok se ptice i toplije vrijeme zauvijek sele prema sjeveru,
krikovi onih koji nestaju
možda će trebati godine da dođemo ovdje.
Nenasilni revolucionari koji govore jezikom poezije mogu pobijediti. Procjenjuje se da je potrebno samo 3.5 posto stanovništva da sruši najrepresivniju totalitarnu državu. I usprkos našim pravima, živimo u represivnoj korporativno-totalitarnoj državi koja zatvara one koji govore istinu i ubija široko i neselektivno diljem svijeta. Ima li 11 milijuna među nama u ovim Sjedinjenim Državama koji su voljni govoriti i čuti iskreni jezik poezije?
I zato, ne skreći pogled. Govorite s nepokolebljivom hrabrošću i poštenjem. Riječi su važne. Svjedočite životu i prljavoj laži rata. Budi pjesnik revolucionar. Istina će ubiti Zvijer.
Kažeš mi da si pjesnik. Ako je tako, naše odredište je isto.
Sada se nalazim kao lađar, vozim taksi na kraju svijeta.
Pobrinut ću se da sigurno stigneš, prijatelju, odvest ću te tamo.
(Poezija Carolyn Forche)
