Ranjivi Kinezi, Ranjivi Amerikanci

Autor: Joseph Essertier, Glas DissidentaVeljače 24, 2023

Essertier je organizator za World BEYOND WarJapanski ogranak

Ovih se dana u medijima mnogo raspravlja o kineskoj agresiji u nizu područja, a pretpostavka je da to ima goleme implikacije na globalnu sigurnost. Takva jednostrana rasprava može dovesti samo do povećanja napetosti i veće mogućnosti nesporazuma koji vode razornom ratu. Za rješavanje globalnih problema na razuman, dugoročan način važno je sagledati situaciju iz perspektive svih kojih se to tiče. Ovaj esej će istaknuti neka od pitanja koja su uglavnom bila zanemarena, kako u medijima tako iu akademskoj zajednici.

Prošlog mjeseca objavljeno je da bi predsjednik američkog Zastupničkog doma, Kevin McCarthy, mogao posjetiti Tajvan kasnije ove godine. Kao odgovor, glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Mao Ning je pozvao SAD da se "iskreno pridržava načela jedne Kine". Ako McCarthy ode, njegov će posjet uslijediti nakon posjeta Nancy Pelosi 2. kolovoza prošle godine, kada je uputila Tajvance o najranijim danima osnutka naše zemlje kada je naš “predsjedništva” Benjamina Franklina je rekao: “Sloboda i demokracija, sloboda i demokracija su jedno, sigurnost ovdje. Ako nemamo—ne možemo imati ni jedno ni drugo, ako nemamo oboje.”

(Franklin nikada nije postao predsjednik i što je zapravo rekao bio je: “Oni koji bi se odrekli osnovne slobode da kupe malo privremene sigurnosti ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost”).

Pelosijeva posjeta rezultirala je velike vježbe bojeve vatre na vodama iu zračnom prostoru koji okružuje Tajvan. Nitko u Tajvanu joj je zahvalio što ih čuva na ovaj način.

Čini se da McCarthy gaji iluziju da je Pelosijeva posjeta bila veliki uspjeh i da će postupajući kao što je učinio njegov demokratski prethodnik izgraditi mir za ljude istočne Azije i za Amerikance općenito. Ili je doista u prirodnom poretku stvari da dužnosnik američke vlade koji obnaša dužnost predsjednika, treći u liniji iza predsjednika, koji radi na donošenju zakona, a ne na njihovom izvršavanju, treba posjetiti otok kojim vlada "ja -upravlja” Republike Kine unatoč našem obećanju Narodnoj Republici Kini da ćemo poštivati ​​politiku “jedne Kine”. Vlada Republike Kine zapravo nije samoupravna u uobičajenom smislu jer je podržava SAD najmanje 85 godine i dominiraju SAD desetljećima. Ipak, prema ispravnom američkom bontonu, tu se činjenicu ne smije spominjati i uvijek treba govoriti o Tajvanu kao da je neovisna država.

"SAD se službeno pridržava politici 'jedne Kine', koja ne priznaje suverenitet Tajvana” i “dosljedno podržava Tajvan i ekonomski i vojno kao demokratski bedem protiv autoritarne kineske vlade.” Kineska komunistička partija uspjela je pridobiti većinu Kineza i preuzeti kontrolu nad gotovo cijelom Kinom do 1949. čak i nakon desetljeća američke financijske i vojne potpore njihovom neprijatelju Jiang Jieshiju (AKA, Chiang Kai-shek, 1887.-1975.) i njegovom Guomindang (AKA, "Nacionalistička stranka Kine" ili "KMT"). Guomindang je bio potpuno korumpiran i nesposoban, i opetovano klao narod Kine, npr. u masakr u Šangaju iz 1927 228 Incident iz 1947. godine, te tijekom četiri desetljeća “Bijeli teror” između 1949. i 1992., pa čak i danas, svatko tko poznaje osnovnu povijest može pretpostaviti da Tajvan možda nije svijetli “svjetionik slobode” i “cvjetajuće demokracije” koji Liz Truss tvrdi da jest. Dobro upućeni znaju da su Tajvanci izgradili svoju demokraciju usprkos intervencija SAD-a.

Međutim, očito, prema prosudbi predsjednika Joea Bidena, posjeti Pelosi i McCarthyja neće učiniti da se Tajvanci osjećaju sigurnima niti će u potpunosti pokazati našu predanost slobodi, demokraciji i miru u istočnoj Aziji. Tako je u petak 17. poslao Zamjenik pomoćnika ministra obrane za Kinu Michael Chase. Chase je tek drugi visoki dužnosnik Pentagona koji je posjetio Tajvan u četiri desetljeća. Možda će Chase planirati ceremoniju pušenja lule mira s “američkom jedinicom za specijalne operacije i kontingentom marinaca” koji “tajno djeluju u Tajvanu za obuku vojnih snaga tamo” najmanje od listopada 2021. Dodajući mirnoj atmosferi preko Tajvanskog tjesnaca, dvostranačka kongresna delegacija, na čelu s poznati zagovornik mira Ro Khanna također je stigao u Tajvan 19. u petodnevni posjet.

Nesigurnost u SAD-u i Kini

Sada bi možda bio dobar trenutak da podsjetimo Amerikance da, za razliku od 1945., ne uživamo ogromnu prednost nad svim drugim nacionalnim državama u smislu naše sigurnosti i zaštite, ne živimo u "tvrđavi Amerika", nismo jedina igra u gradu, a mi nismo nepobjedivi.

Svijet je ekonomski puno integriraniji nego što je bio u doba kada je Jiang Jieshi (Chiang Kai-shek) pojavio se na naslovnicama američkih časopisa uvijek iznova kao heroj Azije. Nadalje, s pojavom novih oružja kao što su dronovi, kibernetičko oružje i hipersonični projektili koji lako prelaze granice, udaljenost više ne jamči našu sigurnost. Možemo biti pogođeni s udaljenih lokacija.

Iako su neki građani SAD-a toga svjesni, vrlo malo ih je vjerojatno svjesno da ljudi u Kini uživaju daleko manju nacionalnu sigurnost od nas. Dok Sjedinjene Države dijele kopnene granice samo s dvije suverene države, Kanadom i Meksikom, Kina dijeli granice s četrnaest zemalja. Okrećući se u smjeru suprotnom od kazaljke na satu od države najbliže Japanu, to su Sjeverna Koreja, Rusija, Mongolija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Afganistan, Pakistan, Indija, Nepal, Butan, Mianmar, Laos i Vijetnam. Četiri države koje graniče s Kinom su nuklearne sile, tj. Sjeverna Koreja, Rusija, Pakistan i Indija. Kinezi žive u opasnom susjedstvu.

Kina ima prijateljske odnose s Rusijom i Sjevernom Korejom, te donekle prijateljske odnose s Pakistanom, ali trenutno ima zategnute odnose s Japanom, Južnom Korejom, Filipinima, Indijom i Australijom. Od ovih pet zemalja, Australija je jedina zemlja koja je dovoljno udaljena od Kine da Kinezi mogu imati malu obavijest unaprijed ako i kada ih Australci jednog dana napadnu.

Japan je remilitarizirajući, i oboje Japan i Južna Koreja uključeni su u utrku u naoružanju s Kinom. Veći dio Kine okružen je američkim vojnim bazama. Američki napadi na Kinu mogli bi biti pokrenuti iz stotina ovih baza, posebno iz Japana i Južne Koreje. Luchu, ili otočni lanac "Ryukyu", prepun je američkih baza i nalazi se pokraj Tajvana.

(Luchu je pripojio Japan 1879. Otok Yonaguni, koji je najzapadniji naseljeni otok u nizu otoka, udaljen je samo 108 kilometara ili 67 milja od obale Tajvana. Dostupna je interaktivna karta ovdje. Ova karta ilustrira da je tamošnja američka vojska u biti okupacijska vojska, koja monopolizira resurse na zemlji i osiromašuje ljude Luchua).

Australija, Južna Koreja i Japan već su sklopili ili se spremaju sklopiti saveze sa SAD-om, kao i sa zemljama koje su već u savezu sa SAD-om. Stoga Kini ne prijeti samo pojedinačno od ovih mnogih zemalja, već i kao jedinstvena jedinica od višestrukih zemljama. Moraju se brinuti da ćemo im se okupiti. Južna Koreja i Japan su kvit s obzirom na članstvo u NATO-u.

Kina ima labav vojni savez sa Sjevernom Korejom, ali ovo je kinesko samo vojni savez. Kao što svi znaju, ili bi trebali znati, vojni savezi su opasni. Mnogi stručnjaci vjeruju da savezničke obveze mogu poslužiti za izazivanje i širenje rata. Takvi su savezi bili krivi za situaciju 1914. kada je atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda, prijestolonasljednika Austro-Ugarske, iskorišten kao povod za rat golemih razmjera, tj. za Prvi svjetski rat, umjesto jednostavnog rata između Austro-Ugarske i Srbije.

Japan, tako blizak Kini i bivši kolonizator, pod kontrolom militarista, bio bi očita prijetnja Kini kada se promatra iz povijesne perspektive. Vlada Japanskog Carstva uzrokovala je užasne smrti i razaranja tijekom dva ratoborna rata protiv Kine tijekom pola stoljeća između 1894. i 1945. (tj. Prvi i Drugi kinesko-japanski rat). Njihova kolonizacija Tajvana bila je početak ogromnog poniženja i patnje za narode Kine i drugih zemalja u regiji.

Oružane snage Japana varljivo se nazivaju Snage samoobrane (SDF), ali one su jedna od svjetske vojne sile. “Japan ima stvorio svoju prvu amfibijsku vojnu jedinicu nakon Drugog svjetskog rata i pokrenula novu klasu fregata visoke tehnologije (nazvanu "Noshiro" koju je Mitsubishi lansirao 2021.), i to je restrukturiranje njegova sila tenka da bude lakša i pokretljivija i izgrađujući svoje raketne sposobnosti.” Mitsubishi proširuje asortiman japanskih “Tip 12 projektil zemlja-brod”, čime će Japan dobiti sposobnost napada na neprijateljske baze i provesti "protuudare". Uskoro (oko 2026.) Japan će moći pogoditi čak i unutar Kine s 1,000 kilometara udaljenosti. (Udaljenost od otoka Ishigaki, dijela Luchua, do Šangaja je oko 810 km, npr.)

Japan je nazvan "stanje klijenta” Washingtona, a Washington se također miješa u međunarodne poslove Južne Koreje. Ovo uplitanje je toliko prožimajuće da "kako stvari trenutno stoje, Južna Koreja ima operativnu kontrolu nad svojom vojskom pod uvjetima primirja, ali preuzele bi Sjedinjene Države u ratno doba. Ovaj aranžman je jedinstven za savez SAD-a i Južne Koreje.” Drugim riječima, Južnokorejci ne uživaju potpuno samoodređenje.

Filipini će uskoro dati američkoj vojsci pristup četiri dodatne vojne baze, a SAD ima proširio broj američkih trupa u Tajvanu. Iz World BEYOND Warinteraktivna karta, može se vidjeti da, izvan Filipina, postoji barem nekoliko američkih baza u dijelovima jugoistočne Azije, kao i nekoliko baza zapadno od Kine u Pakistanu. Kina je dobila svoje prva prekomorska baza u 2017 u Džibutiju na rogu Afrike. SAD, Japan i Francuska također imaju svoju bazu tamo.

Gledajući Kinu u ovoj nesigurnoj i ranjivoj situaciji naspram SAD-a, od nas se sada očekuje da vjerujemo da Peking želi eskalirati sukobe s nama, da Peking preferira nasilje nad diplomatskom deeskalacijom. U preambuli svog ustava, imperijalizam se jasno odbacuje. Govori nam da je "povijesna misija kineskog naroda suprotstaviti se imperijalizmu" i da su "kineski narod i Kineska narodnooslobodilačka vojska porazili imperijalističku i hegemonističku agresiju, sabotaže i oružane provokacije, zaštitili nacionalnu neovisnost i sigurnost i ojačali narodna obrana.” Ipak, trebali bismo vjerovati da je za razliku od SAD-a, čiji ustav ne spominje imperijalizam, Peking skloniji ratu nego Washington.

James Madison, "otac" našeg Ustava napisao sljedeće riječi: “Od svih neprijatelja javne slobode rat se možda najviše treba bojati, jer sadrži i razvija klicu svakog drugog. Rat je roditelj vojski; od ovih proizlaze dugovi i porezi; i vojske, i dugovi, i porezi poznati su instrumenti za dovođenje mnogih pod dominaciju nekolicine.” Ali na žalost za nas i za svijet, takve mudre riječi nisu bile zapisane u našem voljenom ustavu.

Edward Snowden napisao je sljedeće riječi na Twitteru 13.

nisu vanzemaljci

volio bih da su vanzemaljci

ali nisu vanzemaljci

to je samo stara stvorena panika, atraktivna smetnja koja osigurava natsec izvjestiteljima da dobiju zadatak istraživati ​​sranja s balonima, a ne proračune ili bombardiranja (à la nordstream)

Da, ova opsjednutost balonima odvraća pažnju od velike priče da je naša vlada vjerojatno zabila nož u leđa jednom od naših ključnih saveznika, Njemačkoj, uništavanje plinovoda Nord Stream.

Realnost današnjeg svijeta je da bogate zemlje, uključujući i SAD, špijunirati mnoge druge zemlje. Nacionalni ured za izviđanje je pokrenut mnogo špijunskih satelita. Naša vlada ima čak špijunirao Japance "službenici vlade, banke i tvrtke, uključujući konglomerat Mitsubishi." Zapravo, sve bogate zemlje vjerojatno cijelo vrijeme špijuniraju sve svoje protivnike, a ponekad i neke od svojih saveznika.

Jednostavno razmislite o povijesti SAD-a. U gotovo svakom slučaju nasilja između Kineza i Amerikanaca, Amerikanci su inicirali nasilje. Žalosna je istina da smo mi bili agresori. Bili smo počinitelji nepravde prema Kinezima, dakle imaju mnogo dobrih razloga da nam budu sumnjivi.

Svake godine naša država troši samo 20 milijardi dolara na diplomaciju dok je na pripremu za rat potrošio 800 milijardi dolara. To je istina, ali naši su prioriteti usmjereni prema nasilnoj izgradnji carstva. Ono što se rjeđe govori jest da Amerikanci, Japanci i Kinezi - svi mi - živimo u opasnom svijetu, svijetu u kojem rat više nije razumna opcija. Naš neprijatelj je sam rat. Svi mi moramo ustati sa svojih sofa i izraziti svoje protivljenje Trećem svjetskom ratu dok mi, i buduće generacije, imamo ikakve šanse za ikakvu vrstu pristojnog života.

Veliko hvala Stephenu Brivatiju na njegovim vrijednim komentarima i prijedlozima.