Dan veterana nije za veterane

David Swanson, za Telesur

John Ketwig je 1966. godine pozvan u američku vojsku i poslan na godinu dana u Vijetnam. Ovaj sam tjedan sjeo s njim i razgovarao o tome.

"Pročitao sam cijelu stvar", rekao je, "ako razgovarate s dečkima koji su bili u Iraku i Afganistanu i pogledate što se stvarno dogodilo u Vijetnamu, naletite na američki način vođenja rata. Mladić ulazi u službu s idejom da ćete pomoći vijetnamskom, afganistanskom ili iračkom narodu. Izlazite iz aviona i autobusa, a prvo što primijetite je žičana mreža na prozorima tako da granate ne mogu ući. Odmah naletite na MGR (puko pravilo guka). Narod se ne računa. Ubijte ih sve, neka ih psi riješe. * Niste tu da na bilo koji način pomognete siromašnim ljudima. Niste sigurni zbog čega ste tu, ali nije za to. "

Ketwig je govorila o veteranima koji su se vratili iz Iraka pregazivši djecu kamionom, slijedeći naredbe da se ne zaustavljaju zbog straha od IED-a (improviziranih eksplozivnih naprava). "Prije ili kasnije", rekao je, "imat ćete vremena i počet ćete ispitivati ​​što tamo radite."

Ketwig se nije usredotočio na govor ili prosvjed kad se vratio iz Vijetnama. Otprilike je desetljeće šutio. Tada je došlo vrijeme, a između ostalog, objavio je i snažno izvješće o svom iskustvu pod nazivom I pala je jaka kiša: Istinita priča GI-ja o ratu u Vijetnamu. “Vidio sam vreće s tijelima”, napisao je, “i lijesove naslagane poput špage, vidio sam američke dječake kako beživotno vise na bodljikavoj žici, prelijevaju se po stranama kipera, vukući se za APC-om poput limenih limenki iza branika svatova. Vidio sam kako beznoga muškarca krv kaplje s nosila na bolnički pod i opsjednute oči napalmiranog djeteta. "

Ketwigini suborci, koji su živjeli u šatorima zaraženim štakorima okruženi blatom i eksplozijama, gotovo univerzalno nisu vidjeli nikakvo opravdanje za ono što rade i htjeli su se što prije vratiti kući. "FTA" (f— vojska) bila je svugdje izgrebana na opremi, a širilo se fragmentiranje (vojnici koji su ubijali časnike).

Klimatizirani kreatori politike iz Washingtona, DC, smatrali su da je rat manje traumatičan ili neprikladan, ali na neki način daleko uzbudljiviji. Prema povjesničarima Pentagona, do 26. lipnja 1966. "strategija je bila gotova," za Vijetnam, "a rasprava se od tada usmjerila na to koliko snage i s kojim ciljem." S kojim ciljem? Izvrsno pitanje. Ovo je bilo unutarnja rasprava to je pretpostavljalo da će rat ići naprijed i koje se nastojalo riješiti iz razloga. Odabir razloga za priopćavanje javnosti bio je zaseban korak dalje od toga. U ožujku 1965. dopis pomoćnika ministra obrane Johna McNaughtona već je zaključio da je 70% motivacije SAD-a iza rata bilo "izbjegavanje ponižavajućeg američkog poraza".

Teško je reći što je iracionalnije, svijet onih koji zapravo ratuju ili razmišljanje onih koji stvaraju i produžuju rat. Predsjednik Bush stariji kaže toliko mu je bilo dosadno nakon završetka Zaljevskog rata da je razmišljao o prekidu. Predsjednik Franklin Roosevelt je australski premijer opisao kao ljubomornog na Winstona Churchilla sve do Pearl Harbora. Predsjednik Kennedy rekao je Goreu Vidalu da bi bez američkog građanskog rata predsjednik Lincoln bio samo još jedan željeznički odvjetnik. Biograf Georgea W. Busha i Bushovi javni komentari u primarnoj raspravi jasno pokazuju da je želio rat, ne samo prije 9. rujna, već prije nego što ga je Vrhovni sud izabrao za Bijelu kuću. Teddy Roosevelt sažeo je predsjednički duh, duh onih kojima Dan branitelja uistinu služi, kada je primijetio, "Morao bih pozdraviti gotovo svaki rat, jer mislim da ga treba ovoj zemlji."

Nakon Korejskog rata, američka vlada promijenila je Dan primirja, koji je u nekim zemljama još poznat kao Dan sjećanja, u Dan veterana, a on je iz dana u dan potaknuo kraj rata u dan za veličanje ratnog sudjelovanja. "Izvorno je to bio dan za proslavu mira", kaže Ketwig. “To više ne postoji. Militarizacija Amerike je razlog zašto sam ljut i ogorčen. " Ketwig kaže da njegov bijes raste, a ne smanjuje se.

Ketwig je u svojoj knjizi uvježbavao kako bi mogao proći razgovor za posao nakon što izađe iz vojske: „Da, gospodine, možemo pobijediti u ratu. Ljudi u Vijetnamu ne bore se za ideologije ili političke ideje; bore se za hranu, za opstanak. Ako sve te bombardere napunimo rižom, kruhom, sjemenom i alatima za sadnju, a na svako od njih narišemo 'Od tvojih prijatelja u Sjedinjenim Državama', obratit će se nama. Viet Cong se tome ne može mjeriti. "

Ni ISIS ne može.

Ali predsjednik Barack Obama ima druge prioritete. On ima pohvalio da je on, iz svog dobro imenovanog ureda, "stvarno dobar u ubijanju ljudi". Također je upravo poslao 50 "savjetnika" u Siriju, točno kao što je predsjednik Eisenhower poslao Vijetnamu.

Pomoćnicu državnog tajnika Anne Patterson ovog je tjedna kongresnica Karen Bass pitala: „Koja je misija 50 pripadnika specijalnih snaga raspoređenih u Siriju? I hoće li ova misija dovesti do većeg angažmana SAD-a? "

Patterson je odgovorio: "Točan je odgovor povjerljiv."

* Napomena: Iako sam čuo Ketwig kako govori "psi" i pretpostavljao da je to mislio, kaže mi da je rekao i mislio na tradicionalnog "Boga".