David Swanson, World BEYOND War, Ožujak 2, 2023
Kad je karikaturist nedavno optužen i otkazan zbog rasističkih primjedbi, Jon Schwarz istaknuo da je njegova ogorčenost na crne ljude jer nisu bili zahvalni za ono što bijelci čine za njih godinama odražavala sličnu ogorčenost zbog nezahvalnosti porobljenih, razvlaštenih Indijanaca, te bombardiranih i napadnutih Vijetnamaca i Iračana. Govoreći o zahtjevu za zahvalnošću, Schwarz piše da je "najluđe rasno ultranasilje u povijesti SAD-a uvijek bilo popraćeno ovom vrstom retorike bijelih Amerikanaca."
Nemam pojma je li to uvijek istina ili čak što je najluđe, a još manje koji su uzročno-posljedični odnosi, ako ih ima, između ludih stvari koje ljudi čine i ludih stvari koje ljudi govore. Ali znam da je ovaj obrazac dugotrajan i široko rasprostranjen, te da su Schwarzovi primjeri samo nekoliko ključnih primjera. Također mislim da je ova navika zahtijevanja zahvalnosti igrala ključnu ulogu u opravdavanju američkog imperijalizma više od dva stoljeća.
Ne znam zaslužuje li kulturni imperijalizam SAD-a ikakve zasluge, ali ova se praksa ili proširila ili je razvijena na drugim mjestima. A vijesti iz Nigerije počinje:
“Specijalni odjel za borbu protiv pljački (SARS) prečesto trpi stalne napade i omalovažavanje nigerijske javnosti, dok njegovi operativci svakodnevno ginu kako bi zaštitili Nigerijce od kriminalaca i naoružanih bandita koji divljaju našom zemljom uzduž i poprijeko i drže naš narod talac. Razlozi za ove napade na postrojbu često se temelje na navodnom uznemiravanju, iznuđivanju i, u ekstremnim slučajevima, izvansudskom ubijanju navodnih kriminalaca i nevinih članova javnosti. Često se mnoge od takvih optužbi protiv SARS-a pokažu lažnima.”
Dakle, samo ponekad ti dobri ljudi ubijaju, iznuđuju i maltretiraju, a za to su “prečesto” omalovažavani. Bezbroj puta se sjećam da sam čitao tu istu izjavu o američkoj okupaciji Iraka. Činilo se da nikad nije imalo smisla. Slično tome, činjenica da američka policija često ne ubija crnce nikad me nije uvjerila da je u redu kad to rade. Također se sjećam da sam vidio američke ankete koje su pokazale da ljudi vjeruju da su Iračani zapravo zahvalni za rat protiv Iraka, kao i da su Sjedinjene Države zbog rata propatile više od Iraka. (Evo ankete u kojem američki ispitanici kažu da je Iraku bolje, a SAD-u gore zbog američkog uništenja Iraka.)
Što me vraća na pitanje imperijalizma. Nedavno sam istraživao i napisao knjigu pod nazivom Monroeova doktrina na 200 i čime je zamijeniti. U njemu sam napisao:
“Na sastancima vlade koji su doveli do Monroeovog State of the Union iz 1823., mnogo se raspravljalo o pridruživanju Kube i Teksasa Sjedinjenim Državama. Općenito se vjerovalo da će se ta mjesta htjeti pridružiti. To je bilo u skladu s uobičajenom praksom članova vlade da raspravljaju o ekspanziji, ne kao o kolonijalizmu ili imperijalizmu, već kao o antikolonijalnom samoodređenju. Protiveći se europskom kolonijalizmu i vjerujući da će svatko tko ima slobodu izbora odlučiti postati dijelom Sjedinjenih Država, ovi ljudi su imperijalizam mogli shvatiti kao antiimperijalizam. Dakle, značajna je činjenica da je Monroeova doktrina nastojala zabraniti europske akcije na zapadnoj hemisferi, ali nije rekla ništa o zabrani američkih akcija na zapadnoj hemisferi. Monroe je istovremeno upozoravao Rusiju da se udalji od Oregona i tvrdio da SAD ima pravo da preuzme Oregon. Slično je upozoravao europske vlade da se udalje od Latinske Amerike, dok nije upozorio američku vladu da se udalje. On je i sankcionirao američke intervencije i iznosio opravdanje za njih (zaštita od Europljana), daleko opasniji čin od pukog objavljivanja imperijalnih namjera.”
Drugim riječima, imperijalizam je shvaćen, čak i od strane njegovih autora, kao antiimperijalizam kroz par lukavstava.
Prvi je pretpostavljena zahvalnost. Zasigurno nitko na Kubi ne bi želio biti dio Sjedinjenih Država. Zasigurno nitko u Iraku ne bi želio biti oslobođen. A ako kažu da to ne žele, samo ih treba prosvijetliti. Naposljetku će postati zahvalni ako jednostavno nisu previše inferiorni da bi to uspjeli ili previše zlobni da to priznaju.
Drugi je suprotstavljanje tuđem imperijalizmu ili tiraniji. Zacijelo Sjedinjene Države moraju zgaziti Filipine svojom dobronamjernom čizmom ili će to učiniti netko drugi. Sigurno Sjedinjene Države moraju preuzeti zapadnu Sjevernu Ameriku ili će to učiniti netko drugi. Sigurno Sjedinjene Države moraju napuniti istočnu Europu oružjem i trupama ili će to učiniti Rusija.
Ovo nije samo laž, već je i suprotno od istine. Natrpavanje mjesta oružjem povećava, a ne manje, vjerojatnost da će drugi učiniti isto, baš kao što ih osvajanje ljudi čini suprotno od zahvalnosti.
Ali ako snimite kameru u pravoj sekundi, carski alkemičar može spojiti dva pretvaranja u trenutak istine. Kubanci su sretni što su se riješili Španjolske, Iračani sretni što su se riješili Saddama Husseina, samo na trenutak prije nego što shvate da je američka vojska - prema riječima mornaričkih reklama - sila za dobro (naglasak na "za dobro") .
Naravno, postoje naznake da ruska vlada očekuje zahvalnost za svaku bombu koju baci na Ukrajinu, a svaki djelić njezinog uništenja trebao bi se smatrati suprotstavljanjem američkom imperijalizmu. I naravno, ovo je ludo, čak i ako su Krimljani bili silno zahvalni što su se ponovno pridružili Rusiji (barem s obzirom na dostupne opcije), baš kao što su neki ljudi zapravo zahvalni za neke stvari koje američka vlada čini.
Ali da SAD dobronamjerno ili nevoljko koristi imperijalizam kako bi se suprotstavio većoj opasnosti imperijalizma svih drugih, anketa bi bila drugačija. Većina zemalja anketiranih od strane Gallupa u prosincu 2013 zvan Sjedinjene Države najveća prijetnja miru u svijetu, a Pew pronađen to se stajalište povećalo 2017. Ne biram trešnje u ovim anketama. Ove anketne tvrtke, kao i druge prije njih, samo su jednom postavile ta pitanja i nikada više. Naučili su lekciju.
Godine 1987. desničarska radikalna Phyllis Schlafly objavila je slavljeničko izvješće o događaju američkog State Departmenta kojim se slavi Monroeova doktrina:
“Skupina istaknutih osoba sa sjevernoameričkog kontinenta okupila se u diplomatskim prostorijama američkog State Departmenta 28. travnja 1987. kako bi proglasili trajnu vitalnost i relevantnost Monroeove doktrine. Bio je to događaj od političke, povijesne i društvene važnosti. Premijer Grenade Herbert A. Blaize rekao je koliko je njegova zemlja zahvalna što je Ronald Reagan upotrijebio Monroeovu doktrinu za oslobađanje Grenade 1983. Premijer Eugenia Charles od Dominice pojačala je ovu zahvalnost. . . Državni tajnik George Shultz govorio je o prijetnji Monroeovoj doktrini koju predstavlja komunistički režim u Nikaragvi, te nas je pozvao da se čvrsto držimo politike koja nosi Monroeovo ime. Tada je javnosti predstavio veličanstveni Rembrandt Pealeov portret Jamesa Monroea, koji je dosad bio u privatnom posjedu Monroeovih potomaka. Nagrade 'Monroeove doktrine' dodijeljene su kreatorima javnog mnijenja čije riječi i djela 'podržavaju stalnu valjanost Monroeove doktrine'.”
Ovo otkriva ključnu podršku za naizgled slučajnu besmislicu traženja zahvalnosti od vaših žrtava: potčinjene vlade ponudile su tu zahvalnost u ime svog zlostavljanog stanovništva. Znaju da je to ono što se najviše želi i to im pružaju. A ako ga oni pružaju, zašto ne bi i drugi?
Tvrtke koje se bave proizvodnjom oružja trenutno ne bi zahvaljivale predsjedniku Ukrajine što je njihov najbolji prodavač ikada da predsjednik Ukrajine nije napravio umjetnički oblik izražavanja svoje zahvalnosti američkoj vladi. A ako sve završi s nuklearnim projektilima koji križaju zemaljsku kuglu, možete biti prilično sigurni da će posebna jedinica mlažnjaka bojati nebo ispušnim tragovima s natpisom "Nema na čemu!"
