Oduvijek sam bio oduševljen svojom potporom mirovnim pregovorima, koji su se prečesto zanemarivali u unutarnjim i međunarodnim sukobima. Ali jasno je da je međunarodna konferencija o Siriji koja je prvi oktobar održala u Beču 30 sramotna konferencija koja nije sposobna pružiti nikakve mirovne pregovore i da je Obamina administracija to od početka dobro znala.

Administracija je hvalila činjenicu da je Iran pozvan da sudjeluje na konferenciji, za razliku od prethodnog skupa o Siriji koji su sponzorirali Ujedinjeni narodi u siječnju i veljači 2014. Ta nesretna konferencija isključila je Iran na inzistiranje Sjedinjenih Država i njihovih sunitskih saveznika, iako je među 40 pozvanih nesirijskih sudionika bilo nekoliko država koje nisu ni najmanje mogle doprinijeti mirovnom rješenju - kao i Vatikan.

Iransko sudjelovanje na bečkoj konferenciji predstavlja pozitivan korak. Ipak, konferenciju je obilježio još temeljniji apsurd: nije pozvana niti jedna od sirijskih strana u ratu. U pregovorima 2014. barem su bili predstavnici Assadovog režima i dio oružane oporbe. Očigledna implikacija te odluke jest da se očekuje da će se vanjski pokrovitelji sirijskih stranaka - posebno Rusije, Irana i Saudijske Arabije - pomaknuti prema obrisu nagodbe, a zatim iskoristiti svoj odnos s klijentima kako bi prisilili na prihvaćanje dogovora.

Vijetnamski model

Ideja preskakanja sirijskih strana u sukobu tako što će vanjska vlast pregovarati o mirovnom sporazumu u ime svojih klijenata potpuno je logična u sažetku. Klasičan slučaj takvog aranžmana su pregovori SAD-a o Pariškom sporazumu sa Sjevernim Vijetnamcima u siječnju 1973 radi okončanja američkog rata u Vijetnamu. Potpuna ovisnost režima Thieua o američkoj pomoći i težini američke vojske u Vijetnamu osigurala je Thieuovo prisilno prihvaćanje sporazuma.

Ali također treba napomenuti da aranžman nije okončao rat. Thieuov režim nije bio voljan pridržavati se ni primirja ni političkog obračuna, a rat se nastavio još dvije godine prije nego što je velika ofenziva na Sjeverni Vijetnam završila s 1975-om.

Još je važnija u pogledu primjenjivosti modela na sirijski rat velika razlika između interesa SAD-a u pregovorima oko glave svog vijetnamskog klijenta i iranskih i ruskih interesa u odnosu na sirijsku vladu. Sjedinjene Države pregovarale su o izlaganju iz rata izbora koji je započeo, poput Iraka, pogrešnim uvjerenjem da njegova dominantna moć jamči kontrolu nad situacijom i u kojem je bila prisiljena završiti pritiskom domaće politike. Iran se, s druge strane, bori u ratu u Siriji koji smatra vitalnim za njegovu sigurnost. I ruski politički i sigurnosni interesi u Siriji možda su manje jasni, ali ona također nema poticaj pristati na nagodbu koja bi riskirala pobjedu terorizma u Siriji.

Pomrčina 'umjerene' oporbe

Izgledi za isporuku protuadasadskih snaga u naselju još su slabiji. Kad bi američke oporbene snage suočene sa sirijskim režimom i njegovim stranim saveznicima imale dovoljno snage da prijete režimu, to bi mogla biti objektivna osnova za mirovne pregovore. Obamina administracija pokušala je stvoriti dojam da su "umjerene" snage - što znači one koje su spremne surađivati ​​sa Sjedinjenim Državama - primarna vojna oporba Assadovom režimu. U stvarnosti, međutim, te su „umjerene“ snage ili apsorbirane ili su se udružile s džihadistima fronte al-Nusra i njenim saveznicima.

Taj dramatični pomak u prirodi oružane opozicije Assadu prvi se put očitovao u rujnu 2013. Tada su bile tri glavne "umjerene" islamističke brigade neočekivano se pridružio sa saveznicima fronta al-Nusra u suprotnosti sa Sirijskom nacionalnom koalicijom, koja je u Dohi formirana u studenom 2012 pod pritiskom Sjedinjenih Država i njihovih zaljevskih saveznika.

Pomak prema džihadističkoj dominaciji rata protiv Assadovog režima ubrzao se između studenog 2014 i ožujka 2015 kada je Sirijski revolucionarni front a Harakat al-Hazm grupe, dvije glavne pobunjeničke skupine koje su dobile oružje od CIA-e ili Saudijaca, bile su napadnute i većinom apsorbirane od strane N-Nusra Fronta.

Taj pomak ima očite implikacije na mogućnost nagodbe oko pregovora. Na konferenciji izaslanika Ujedinjenih naroda Lakhdara Brahimija u Ženevi II u siječnju 2014, jedine oporbene skupine za stolom bile su one koje je zastupala Sirijska nacionalna koalicija koju podržava SAD, a koje nitko nije shvatio ozbiljno kao predstavljanje vojne prijetnje režimu. Na konferenciji su nedostajali samozvana Islamska država i franšiza Al-Qaede u Siriji, Front-al Nusra i njeni saveznici, koji su predstavljali takvu prijetnju.

Nusrino neprijateljstvo prema razgovorima

Ali ni Islamska država ni islamisti pod vodstvom Nusre-fronta nisu se zainteresirali za mirovinu na mirovnoj konferenciji. Vojni šef Islamskog fronta kojim dominira blizak saveznik al-Nusra, Ahrar al Šam, izjavio da će razmotriti sudjelovanje bilo koje pobunjeničke trupe u mirovnim pregovorima kao "izdaja".

Što Obamina administracija je rekla želi vidjeti da bečka konferencija predstavlja "mapu puta" za tranziciju vlasti. Uprava je također jasno istakla da želi sačuvati institucije sirijske države, uključujući sirijsku vojnu strukturu. Ali i Islamska država i koalicija predvođena Al-Qaidom su sektaške ekstremističke sunitske organizacije koje nisu skrivale svoju namjeru da Assadov režim zamijene Islamskom državom koja nema ostatke postojećeg državnog aparata.

Assadov režim, očito, nema nikakvog poticaja da čak i nagovještava bilo kakvu fleksibilnost na zahtjevu za Assadov odlazak iz Sirije, kada zna da ne postoji mogućnost nikakvog prekida vatre ili nagodbe s Islamskom državom i frontom al-Nusra. Slično tome, ni Rusi ni Iranci vjerojatno neće prisiljavati Assadovu ruku na to pitanje samo da pregovara s najslabijim elementom u oružanoj opoziciji.

Američka lažna pripovijest o Siriji

Ipak, čini se da kreatori politike Obamine administracije odlučuju da ne dopuste neugodnoj stvarnosti da se miješaju u njenu propagandnu crtu o Siriji, a to je da Rusi i Iran moraju riješiti problem tako što će nekako pokrenuti ustupke Assadovom režimu. Državni tajnik John Kerry sugerirao je u intervjuu za televizijski kanal Kazak nekoliko dana nakon što je Bečka konferencija sazvala da je "način okončanja rata tražiti od g. Assada da pomogne u prijelazu u novu vladu". Rusija to nije učinila pa je umjesto toga „tu da jednostavno podrži Assadov režim“, rekao je Kerry dodavši kako „oporba neće prestati boriti protiv Assada“.

Dvojbeno je da Kerry pogrešno odbacuje tako očito propagandnu poziciju za mnogo neodoljiviju sirijsku političko-vojnu stvarnost. Ali nije politički prikladno priznati te stvarnosti. To bi pokrenulo neželjena pitanja o odluci administracije iz 2011. godine da uskladi svoju politiku sa sirijskim jastrebovima u Rijadu, Dohi i Istanbulu koji su bili toliko naklonjeni promjeni režima u Siriji da nisu samo bili ravnodušni prema nakupljanju džihadista u Siriji, već su to vidjeli koristan alat za rješavanje Assada.

Sada je cijena Obamine sudbonosne političko-diplomatske strategije besramna mirovna konferencija koja ostatak svijeta dovodi u zabludu zbog nedostatka bilo kakvog realnog rješenja za rat.

- Gareth Porter Nezavisni je istraživački novinar i dobitnik nagrade 2012 Gellhorn za novinarstvo. Autor je nedavno objavljene knjige „Proizvedena kriza: neispričana priča o nuklearnom strahu u Iranu“.