Američki vojnici provaljuju u kuću u Baqubi u Iraku 2008. Foto: Reuters
Napisali Medea Benjamin i Nicolas JS Davies, World BEYOND War, Ožujak 15, 2023
19. ožujka obilježava se 20. godišnjica SAD-a i Britanije invazija Iraka. Ovaj ključni događaj u kratkoj povijesti 21. stoljeća ne samo da i danas muči iračko društvo, već se također nadvija nad trenutnom krizom u Ukrajini, čineći je nemoguć za većinu Globalnog Juga vidjeti rat u Ukrajini kroz istu prizmu kao američki i zapadni političari.
Dok su SAD mogle jaka ruka 49 zemalja, uključujući mnoge na globalnom jugu, da se pridruže njezinoj "koaliciji voljnih" da podrže invaziju na suverenu naciju Iraka, samo su Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija, Danska i Poljska stvarno doprinijele vojnim snagama za invaziju, a posljednjih 20 godina katastrofalnih intervencija naučile su mnoge nacije da ne vezuju svoja kola za posrnulo američko carstvo.
Danas, nacije na globalnom jugu imaju ogromnu većinu odbio SAD poziva da pošalje oružje Ukrajini i nerado se pridržava zapadnih sankcija protiv Rusije. Umjesto toga, hitno su nazivajući za diplomaciju da okonča rat prije nego što eskalira u sukob širokih razmjera između Rusije i Sjedinjenih Država, s egzistencijalnom opasnošću nuklearnog rata koji će okončati svijet.
Arhitekti američke invazije na Irak bili su neokonzervativni utemeljitelji Projekta za novo američko stoljeće (PNAC), koji je vjerovao da Sjedinjene Države mogu iskoristiti neprikosnovenu vojnu nadmoć koju su postigle na kraju Hladnog rata kako bi ovjekovječile američku globalnu moć u 21. stoljeću.
Invazija Iraka bi svijetu pokazala američku "dominaciju punog spektra", na temelju onoga što je pokojni senator Edward Kennedy osudio kao “poziv američkom imperijalizmu 21. stoljeća koji nijedna druga zemlja ne može ili ne smije prihvatiti”.
Kennedy je bio u pravu, a neokonzervativci su bili potpuno u krivu. Vojna agresija SAD-a uspjela je svrgnuti Saddama Husseina, ali nije uspjela nametnuti stabilan novi poredak, ostavivši za sobom samo kaos, smrt i nasilje. Isto je vrijedilo i za američke intervencije u Afganistanu, Libiji i drugim zemljama.
Za ostatak svijeta, miran gospodarski uspon Kine i globalnog juga stvorio je alternativni put za gospodarski razvoj koji zamjenjuje SAD neokolonijalni model. Dok su Sjedinjene Države prokockale svoj unipolarni trenutak na vojne izdatke od trilijuna dolara, ilegalne ratove i militarizam, druge zemlje tiho grade mirniji, multipolarni svijet.
Pa ipak, ironično, postoji jedna zemlja u kojoj je strategija "promjene režima" neokonzervativaca uspjela i u kojoj se uporno drže moći: same Sjedinjene Države. Čak i dok je većina svijeta užasnuto ustuknula pred rezultatima američke agresije, neokoni su učvrstili svoju kontrolu nad američkom vanjskom politikom, zarazivši i trujući podjednako demokratsku i republikansku administraciju svojim izuzetnim zmijskim uljem.
Korporacijski političari i mediji vole ocrtavati preuzimanje vlasti od strane neokonzervativaca i kontinuiranu dominaciju nad američkom vanjskom politikom, ali neokonzervativci su skriveni naočigled u višim ešalonima američkog State Departmenta, Vijeća za nacionalnu sigurnost, Bijele kuće, Kongresa i utjecajnih think tankovi koje financiraju korporacije.
Suosnivač PNAC-a Robert Kagan viši je suradnik na Institutu Brookings i bio je ključan pobornik od Hillary Clinton. Predsjednik Biden imenovao je Kaganovu suprugu, Victoriju Nuland, bivšu savjetnicu za vanjsku politiku Dicka Cheneya, svojom podtajnicom za politička pitanja, četvrtom najvišom pozicijom u State Departmentu. To je bilo nakon što je igrala dovesti Uloga SAD-a u 2014 genijalan potez u Ukrajini, što je uzrokovalo njezin nacionalni raspad, povratak Krima Rusiji i građanski rat u Donbasu u kojem je poginulo najmanje 14,000 ljudi.
Nominalni Nulandin šef, državni tajnik Antony Blinken, bio je direktor osoblja Senatskog odbora za vanjske odnose 2002., tijekom rasprava o predstojećem američkom napadu na Irak. Blinken je pomogao predsjedniku odbora, senatoru Joeu Bidenu, koreograf saslušanja koja su jamčila podršku odbora ratu, isključujući sve svjedoke koji nisu u potpunosti podržavali ratni plan neokonzervativaca.
Nije jasno tko doista vodi vanjsku politiku u Bidenovoj administraciji dok se približava Trećem svjetskom ratu s Rusijom i provocira sukob s Kinom, grubo se ponašajući prema Bidenovoj kampanji obećanje da “uzdignemo diplomaciju kao primarni alat našeg globalnog angažmana”. Čini se da Nuland ima utjecati daleko iznad njezina ranga u oblikovanju američke (a time i ukrajinske) ratne politike.
Ono što je jasno jest da je većina svijeta prozrela leži i licemjerja vanjske politike SAD-a, te da Sjedinjene Države konačno žanju rezultate svojih postupaka u odbijanju Globalnog Juga da nastavi plesati na melodiju američkog đirca.
Na Općoj skupštini UN-a u rujnu 2022., čelnici 66 zemalja, koje predstavljaju većinu svjetskog stanovništva, izjasnio za diplomaciju i mir u Ukrajini. Pa ipak, zapadni čelnici i dalje ignoriraju njihove molbe, tvrdeći da imaju monopol nad moralnim vodstvom koji su odlučno izgubili 19. ožujka 2003., kada su Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo raskinuli Povelju UN-a i izvršili invaziju na Irak.
U panel raspravi na temu “Obrana Povelje UN-a i međunarodnog poretka temeljenog na pravilima” na nedavnoj Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, troje panelista – iz Brazila, Kolumbije i Namibije – izričito su odbijen Zapad je zahtijevao da njihove zemlje prekinu odnose s Rusijom i umjesto toga su se založili za mir u Ukrajini.
Brazilski ministar vanjskih poslova Mauro Vieira pozvao je sve zaraćene strane da “izgrade mogućnost rješenja. Ne možemo nastaviti govoriti samo o ratu.” Potpredsjednica Kolumbije Francia Márquez je pojasnila: “Ne želimo nastaviti raspravljati tko će biti pobjednik ili gubitnik rata. Svi smo mi gubitnici i, na kraju, čovječanstvo je to koje gubi sve.”
Premijerka Namibije Saara Kuugongelwa-Amadhila sažela je stajališta čelnika Globalnog juga i njihovog naroda: "Naš fokus je na rješavanju problema... a ne na prebacivanju krivnje", rekla je. “Promičemo mirno rješenje tog sukoba, tako da cijeli svijet i svi resursi svijeta mogu biti usmjereni na poboljšanje uvjeta ljudi diljem svijeta umjesto da se troše na nabavku oružja, ubijanje ljudi i zapravo stvaranje neprijateljstava. .”
Dakle, kako američki neokonzervativci i njihovi europski vazali odgovaraju ovim izrazito razumnim i vrlo popularnim vođama s globalnog juga? U zastrašujućem, ratnom govoru, visoki predstavnik Europske unije za vanjsku politiku Josep Borrell rekao konferencije u Münchenu da je način da Zapad "ponovno izgradi povjerenje i suradnju s mnogima na takozvanom globalnom jugu" "raskrinkavanje... ovog lažnog narativa... dvostrukih standarda".
Ali dvostruki standard između odgovora Zapada na rusku invaziju Ukrajine i desetljeća zapadne agresije nije lažna priča. U prethodnim člancima smo dokumentirati kako su Sjedinjene Države i njihovi saveznici bacili više od 337,000 2001 bombi i projektila na druge zemlje između 2020. i 46. To je u prosjeku 20 po danu, iz dana u dan, tijekom XNUMX godina.
Američki dosjei lako se podudaraju, ili vjerojatno daleko nadmašuju, nezakonitost i brutalnost ruskih zločina u Ukrajini. Ipak, SAD se nikad ne suočava s ekonomskim sankcijama globalne zajednice. Nikada nije bila prisiljena platiti ratnu odštetu svojim žrtvama. Opskrbljuje oružjem agresore umjesto žrtvama agresije u Palestini, Jemenu i drugdje. A američki čelnici – uključujući Billa Clintona, Georgea W. Busha, Dicka Cheneya, Baracka Obamu, Donalda Trumpa i Joea Bidena – nikada nisu bili procesuirani za međunarodni zločin agresije, ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti.
Dok obilježavamo 20. godišnjicu razorne invazije na Irak, pridružimo se čelnicima Globalnog juga i većini naših susjeda širom svijeta, ne samo u pozivu na trenutne mirovne pregovore za okončanje brutalnog ukrajinskog rata, već i u izgradnji istinskog međunarodni poredak temeljen na pravilima, gdje se ista pravila—i iste posljedice i kazne za kršenje tih pravila—vrijede za sve nacije, uključujući i našu.
Medea Benjamin i Nicolas JS Davies su autori Rat u Ukrajini: Smišljanje besmislenog sukoba, u izdanju OR Booksa u studenom 2022.
Medea Benjamin je suosnivačica CODEPINK za mir, i autor nekoliko knjiga, uključujući Unutar Irana: prava povijest i politika Islamske Republike Iran.
Nicolas JS Davies neovisni je novinar, istraživač s CODEPINK-om i autor časopisa Krv na našim rukama: Američka invazija i uništavanje Iraka.
Nicolas JS Davies neovisni je novinar, istraživač s CODEPINK-om i autor časopisa Krv na našim rukama: Američka invazija i uništavanje Iraka.
