Najnoviji zakon u Izraelskoj nuklearnoj disinformaciji u Iranu

Gareth Porter, svibanj 3, 2018

Od Vijesti konzorcija

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu tvrdi u svom kazalištu 20-minutna prezentacija Izraelski fizički zahvat iranskog "atomskog arhiva" u Teheranu zasigurno bi bio "veliko inteligentno dostignuće" koje je hvalio da se doista dogodilo. Međutim, tvrdnja ne podliježe pažljivom ispitivanju, a njegova tvrdnja da Izrael sada posjeduje golem dokumentarni zapis o tajnom iranskom programu nuklearnog naoružanja zasigurno je lažan.

Netanyahuova priča o napadu izraelske obavještajne službe upravo u Teheranu koji je izvadio 55,000 papirnate datoteke i druge CD-ove 55,000-a iz "vrlo tajnog mjesta" zahtijeva da prihvatimo prijedlog koji je apsurdan na njegovu licu: da su iranski političari odlučili pohraniti svoje najosjetljivije vojne tajne u maloj kolibi s krovom, bez ikakve zaštite od topline (čime se gotovo sigurno osigurava gubitak podataka na CD-u u roku od nekoliko godina) i nikakav znak sigurnosti, temeljen na satelitskoj slici prikazanoj u dijaprojekciji. (Kao Steve Simon promatranom in New York Times tČak se činilo da vrata nemaju bravu.

To je smiješno objašnjenje koje su predložili izraelski dužnosnici do Daily Telegraph- da se iranska vlada plašila da bi međunarodne inspektore mogli pronaći dosjei ako bi ostali u "glavnim bazama" - samo otkriva krajnji prezir koji Netanyahu ima za zapadne vlade i medije. Čak i ako bi Iran potajno slijedio nuklearno oružje, njihovi dosjei o toj temi zadržavali bi se u Ministarstvu obrane, a ne u vojnim bazama. I naravno, navodni, ali potpuno nevjerojatan potez na nevjerojatno novo mjesto došao je baš kao što je Netanyahu trebao dramatičnu novu priču kako bi potaknuo Trumpa da se odupre snažnom inzistiranju europskih saveznika na očuvanju nuklearnog sporazuma s Iranom o zajedničkom sveobuhvatnom planu djelovanja (JCPOA).

Zapravo, ne postoji masovna riznica tajnih dosjea o iranskom "Manhattan projektu". Polica crnih veziva i CD-ova koje je Netanyahu otkrio s tako dramatičnim procvatom datiraju iz 2003-a (nakon čega američka Nacionalna obavještajna procjena (NIE)) Iran je napustio bilo koji program nuklearnog naoružanja) i postao je samo scenski rekvizit kao što je bomba iz crtića koju je Netanyahu koristio u Ujedinjenim narodima u 2012-u.

Kampanja za dezinformacije

Netanyahuova tvrdnja o tome kako je Izrael nabavio ovu "atomsku arhivu" samo je posljednja manifestacija dugotrajne kampanje dezinformacija na kojoj je izraelska vlada započela raditi 2002-03. Dokumenti na koje se Netanyahu pozivao u prezentaciji predstavljeni su novinskim medijima i Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA) početkom 2005. godine, izvorno iz tajnog iranskog programa istraživanja nuklearnog oružja. Već dugi niz godina američki mediji prihvaćaju te dokumente kao vjerodostojne. No, unatoč čvrstom medijskom jedinstvenom frontu iza te naracije, sada sa sigurnošću znamo da su ti raniji dokumenti bili izmišljotine i da ih je stvorio izraelski Mossad.

Taj dokaz prijevare počinje navodnim porijeklom cijele zbirke dokumenata. Viši obavještajni dužnosnici u administraciji Georgea W. Busha novinarima su priopćili kako su dokumenti došli iz "ukradenog iranskog prijenosnog računala", The New York Times izvijestio u studenom 2005.  Times citirao je neimenovane obavještajne službenike koji su ustrajali na tome da dokumenti nisu došli od iranske skupine otpora, što bi ozbiljno sumnjalo u njihovu kampanju pouzdanosti. Izraelska vlada počela je raditi na 2002-03-u. Dokumenti na koje je Netanyahu spomenuo u prezentaciji upoznao se s medijima i Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA) počevši od 2005-a kao izvorni izvor iz tajnog iranskog programa istraživanja nuklearnog oružja. Američki mediji već godinama prihvaćaju te dokumente kao autentične. No, unatoč čvrstim medijskim jedinstvima iza te pripovijesti, sada sa sigurnošću znamo da su ti raniji dokumenti izmišljeni i da ih je stvorio izraelski Mossad.

No, pokazalo se da su uvjeravanja tih obavještajnih službenika bila dio službenog prikrivanja. Prvi pouzdani prikaz puta dokumenata u Sjedinjene Države došao je samo u 2013-u, kada je bivši visoki dužnosnik njemačkog ureda za vanjske poslove Karsten Voigt, koji se povukao s dugogodišnje pozicije koordinatora njemačko-sjevernoameričke suradnje, razgovarao s ovim piscem o zapis.

Voigt se prisjetio kako su visoki dužnosnici njemačke vanjske obavještajne agencije Bundesnachtrendeinst ili BND, objasnio mu je u studenome 2004 da su im poznati dokumenti o navodnom programu nuklearnog naoružanja u Iranu, jer ih je nekadašnji izvor - ali ne stvarni obavještajni djelatnik - dostavio ranije te godine. Nadalje, dužnosnici BND-a su objasnili da su izvor smatrali "sumnjivim", prisjetio se, jer je izvor pripadao mudžahidima-E Khalqu, naoružanoj iranskoj opozicijskoj skupini koja se borila protiv Irana u ime Iraka tijekom osmogodišnjeg rata. ,

Dužnosnici BND-a izrazili su zabrinutost zbog toga što je Bushova administracija počela citirati te dokumente kao dokaz protiv Irana, zbog njihovog iskustva s "Curveballom" - iračkim inženjerom u Njemačkoj koji je ispričao priče o mobilnim laboratorijima biološkog oružja u Iraku koji su se pretvorili u lažne. Kao rezultat tog sastanka s dužnosnicima BND-a, Voigt je dao svoj intervju do Korištenje električnih romobila ističeVol Strit novine  što je bio u suprotnosti s uvjerenjem neimenovanih dužnosnika američke obavještajne službe Times aupozorili su da Busheva administracija ne bi smjela temeljiti svoju politiku na dokumentima koje je počela navoditi kao dokaz iranskog programa nuklearnog naoružanja, jer su doista došli iz "iranske disidentske skupine".

Korištenje MEK-a

Želja Bushove administracije da usmjerava medijsku pokrivenost navodno unutarnjih iranskih dokumenata daleko od MEK-a je razumljiva: istina o ulozi MEK-a odmah bi dovela do Izraela, jer je bilo dobro poznato da je Izraelska obavještajna agencija Mossad koristila MEK javna informacija koju Izraelci nisu željeli pripisati sebi - uključujući i preciznu lokaciju iranskog postrojenja za obogaćivanje Natanza. Kao što su izraelski novinari Yossi Melman i Meir Javadanfar primijetili u svojim 2007 knjigao iranskom nuklearnom programu, temeljenom na američkim, britanskim i izraelskim dužnosnicima, "informacije se" filtriraju "prema IAEA-i preko iranskih opozicijskih skupina, posebice s Nacionalnim vijećem otpora Irana."

Mossad je više puta koristio MEK u 1990-ovima, a rani 2000 kako bi natjerao IAEA da pregleda bilo koju lokaciju za koju su Izraelci sumnjali, mogla bi biti povezana s nuklearnom energijom, a svojim iranskim klijentima zarađivati ​​vrlo lošu reputaciju u IAEA-i. Nitko tko je upoznat s podacima MEK-a nije mogao vjerovati da je sposoban izraditi detaljne dokumente koji su proslijeđeni njemačkoj vladi. To je zahtijevalo organizaciju s iskustvom u nuklearnom naoružanju i iskustvu u izradi dokumenata - od kojih su oboje imali izraelski Mossad.

Netanyahu je javnosti pokazao svoj prvi pogled na jedan od tih crteža u ponedjeljak kad ga je trijumfalno pokazao kao vizualno upečatljiv dokaz iranske nuklearne perfidnosti. Ali taj shematski crtež imao je temeljnu manu koja je dokazala da ona i drugi u setu nisu mogli biti istiniti: pokazali su dizajn "rebarca" dizajniranog u obliku gluposti prvobitne rakete Shahab-3 koja je testirana od 1998 do 2000. To je bio oblik koji su analitičari za inteligenciju izvan Irana pretpostavili u 2002-u i 2003-u Iran će nastaviti koristiti u svojim balističkim projektilima. Službenici administracije su istaknuli skup 18-ovih shematskih crteža reaktivnog vozila ili rakete projektila Shahab-3. od kojih je svaki imao okrugli oblik koji predstavlja nuklearno oružje. Te crteže su stranim vladama i Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju opisane kao 18 različite pokušaje integriranja nuklearnog oružja u Shahab-3.

Novi konus za nos

Sada je, međutim, dobro utvrđeno da je Iran počeo redizajnirati raketu Shahab-3 s koničnim vozilom ili nosom već u 2000-u i zamijeniti ga potpuno drugačijim dizajnom koji je imao oblik "triconic" ili "baby bottle". Napravio je raketu s vrlo različitim sposobnostima leta i nazvao je Ghadr-1. Michael Elleman, vodeći svjetski stručnjak za iranske balističke rakete, dokumentirao je redizajn rakete u njegovom studija 2010-a raketnog programa Irana.

Iran je svoju novoprojektiranu raketu čuvao u tajnosti od vanjskog svijeta do prvog testa sredinom 2004-a. Elleman je zaključio da Iran namjerno obmanjuje ostatak svijeta - a pogotovo Izraelce, koji predstavljaju najneposredniju prijetnju napadom na Iran - da vjeruju da je stari model bio projektil budućnosti, dok je već svoje planiranje premjestio na novi dizajn koji će po prvi put dovesti sve Izraelce u blizinu.

Autori crteža koje je Netanyahu prikazao na ekranu tako su bili u mraku o promjeni iranskog dizajna. Najraniji datum dokumenta o redizajnu reentry vozila u zbirci dobivenoj američkim obavještajnim službama bio je kolovoz 28, 2002 - oko dvije godine nakon što je počeo stvarni redizajn. Ta velika pogreška nepogrešivo ukazuje na to da su shematski crteži koji pokazuju nuklearno oružje u vozilu za povratak Shahab-3 - ono što je Netanyahu nazvao "integriranim bojnim glavama", izmišljotine.

Netanyahu je pokazao niz navodnih otkrića koja su, kako je rekao, došla iz novostečenog "atomskog arhiva" u vezi s takozvanim "Amadovim planom" i nastavkom aktivnosti iranskog koji je navodno vodio taj tajni projekt nuklearnog oružja. , Ali pojedinačne stranice dokumenata na perzijskim jezicima koje je bljesnuo na ekranu također su bile jasno iz istog spisa dokumenata koje sada znamo došli iz MEK-izraelske kombinacije. Ti dokumenti nikada nisu bili ovjereni, a generalni direktor IAEA Mohamed ElBaradei, koji je bio skeptičan u pogledu njihove autentičnosti, inzistirao da bez takve provjere nije mogao optužiti Iran da ima program nuklearnog naoružanja.

Više prijevare

Postoje i druge naznake prijevare u toj zbirci dokumenata. Drugi element pretpostavljenog programa prikrivenog naoružanja koji je dobio naziv "Amadov plan" bio je "dijagram tijeka procesa" sustava za pretvaranje uranove rude radi obogaćivanja. Imao je kodni naziv "Projekt 5.13", prema a informiranje zamjenika ravnatelja IAEA-a Ollija Heinonena, i bio je dio većeg takozvanog "Projekta 5", prema službenom izvješću IAEA-e. Drugi pod-projekt pod tom rubrikom bio je “Projekt 5.15”, koji je uključivao preradu rude u rudniku Gchine. “Za oba potprojekta je rečeno da ih je provela konzultantska tvrtka Kimia Maadan.

Ali dokumenti govore o Iranu kasnije IAEA-i su dokazali da je "Projekt 5.15" zapravo postojao, ali da je to bio civilni projekt Iranske organizacije za atomsku energiju, koji nije dio prikrivenog programa nuklearnog naoružanja, te da je odluka donesena u kolovozu 1999 - dva godinama prije početka navodnog "Amadovog plana".

Uloga Kimia Maadan u oba potprojekta objašnjava zašto bi projekt prerade rude bio uključen u navodni tajni program nuklearnog naoružanja. Jedan od rijetkih dokumenata uključenih u predmemoriju koji je zapravo mogao biti provjeren kao autentičan bilo je pismo Kimije Maadan o drugoj temi, što sugerira da su autori dokumenata gradili zbirku oko nekoliko dokumenata koji se mogu autentificirati.

Netanyahu se također zadržao zbog poricanja Irana da je učinio bilo kakav posao na “MPI” ili (“Multi-Point Initiation”) tehnologiji “u hemisferičnoj geometriji”. Tvrdio je da su "dosjei" pokazali da je Iran obavio "opsežan rad" ili "MPI" eksperimente. Nije o tome govorio. Međutim, Izrael je otkrio navodne dokaze o takvim eksperimentima u kolibi s pokrovom u kositru u Teheranu. Pitanje je li Iran proveo takve eksperimente bilo je središnje pitanje u istraživanju IAEA nakon 2008-a. Agencija je to opisala u a Izvješće 2008-a u rujnukoji je navodno govorio o iranskom "eksperimentiranju u vezi sa simetričnim pokretanjem polukuglastog visokozapaljivog naboja pogodnog za nuklearni uređaj tipa implozije".

Nema službenih pečata

IAEA je odbila otkriti koja je zemlja članica dostavila dokument IAEA-i. No, bivši generalni direktor ElBaradei otkrio je njegove memoare da je Izrael Agenciji dostavio niz dokumenata kako bi utvrdio slučaj da je Iran nastavio svoje eksperimente s nuklearnim oružjem sve do "barem 2007-a". ElBaradei je govorio o pogodnom vremenu pojavljivanja izvješća u roku od nekoliko mjeseci od američke NIE U studenome 2007 zaključujući da je Iran okončao svoja istraživanja vezana uz nuklearno oružje u 2003-u.

Netanyahu je ukazao na niz dokumenata na ekranu, kao i na brojne crteže, fotografije i tehničke figure, pa čak i zrnati stari crno-bijeli film, kao dokaz rada iranskog nuklearnog oružja. Ali apsolutno ništa o njima ne pruža dokaznu vezu s iranskom vladom. Kao što je Tariq Rauf, koji je bio šef Ureda za koordinaciju verifikacije i sigurnosne politike od 2002-a do 2012-a, zabilježen u e-mailu, nijedna stranica teksta na zaslonu ne prikazuje službene pečate ili oznake koje bi ih identificirale kao stvarnu iransku vladu. dokumenti. U navodnim iranskim dokumentima datim IAEA-i u 2005-u slično je nedostajalo takvih službenih oznaka, kao što mi je službenik IAEA priznao u 2008-u.

Netanyahuova projekcija slajdova otkrila je više nego samo njegov vrhunski stil uvjeravanja o temi Irana. On je pružio daljnje dokaze da su tvrdnje koje su uspješno poticale američke i izraelske saveznike da se pridruže kažnjavanju Irana zbog toga što su imale program nuklearnog naoružanja utemeljene na izmišljenim dokumentima koji potječu iz države koja je imala najjači motiv za taj slučaj - Izrael.

~~~~~~~~~~

Gareth Porter je neovisni istraživački novinar i povjesničar o američkoj nacionalnoj sigurnosnoj politici i dobitnik nagrade 2012 Gellhorn za novinarstvo. Njegova najnovija knjiga je Proizvedena kriza: neispričana priča o nuklearnom strahu od Irana, objavljena u 2014-u.