Reci istinu: Dan veterana je nacionalni dan laganja

David Swanson, World BEYOND War

Neki su skloni prepoznati da se Trumpies nalaze u alternativnom svemiru u kojem ni kolaps klime ni nuklearna apokalipsa nisu zabrinjavajući, ali zastrašujuće divlje horde muslimanskih Hondurana preskaču i plešu u domovinu naoružane simbolima bandi, smrtonosnim stijenama i socijalističkim tendencijama.

Drugi su upozoreni na činjenicu da je takozvani "mainstream" - gledište pro-status-quo, institucija protiv poboljšanja - također proizveden u tvornici željnih snova. Kao jedan od izložaka nudim: Dan branitelja.

Nacionalni muzej tvrdeći da priča veteranske priče i čežnja postati „klirinška kuća veteranskih glasova“ gdje „producenti ili autori ili podcasteri u budućnosti“ dolaze „za autentične glasove veterana“, upravo otvorena u Columbusu, Ohio. Oglas za zapošljavanje od 82 milijuna dolara koristi državno financiranje i podiže donacije na ovom jeziku: „Vaš dar koji se odbija od poreza pomaže počastiti, povezati, nadahnuti i educirati sve o priči o onima koji su hrabro služili našoj zemlji.“ Niti jedne riječi o točnosti, temeljitosti, raznolikosti gledišta ili neovisnosti mišljenja.

„Ono što ćete vidjeti, a evo i priča - Zašto je netko odlučio služiti? Kako je bilo položiti zakletvu, služiti u borbi? Kako je bilo doći kući? " izvješća jednu novinu. Na primjer? Dobro: „Na primjer, tu je Deborah Sampson, žena iz Massachusettsa koja se prerušila u muškarca kako bi služila u Revolucionarnom ratu (čak i povlačeći kuglice mušketa s vlastitih bedara kako ne bi trebala posjetiti liječnika koji bi mogao otkriti njezin pravi spol) . Ili glavni narednik Roy Benavidez, koji je primio Medalju časti jer je spasio živote najmanje osam muškaraca tijekom Vijetnamskog rata u šestosatnoj borbi, u kojoj je zadobio sedam prostrelnih rana i gelera cijelim tijelom. "

Dobivaju li posjetitelji informacije, obrazovanje, osporavane pretpostavke? Možda, ali ono što se može pročitati o ovom muzeju kaže da će biti "nadahnuto" ovaj tip: „Sa svoje strane, inspiraciju i mogućnosti za razmišljanje pronalazim u izložbi„ konačne žrtve “koja odaje počast palima; u zvuku 'Tapsa' koji sviraju na drugom katu; u setovima za jelo i ostalim svakodnevnim predmetima koji se nose tijekom službe i u pismima poslanim kući; u prozorima prugastim bojama vojničkih vrpci kroz povijest; u pričama o prijelazu u civilni život; u lisnatom Spomen-gaju vani. "

Vjerojatno poštovanje nije isto što i učenje. Bez sumnje, puno sudjelovanje u vojsci uključivalo je hrabrost i mnogo toga što je uključivalo kukavičluk. može se napraviti vrlo jak slučaj da militarizam nije bio "usluga" u smislu služenja bilo kojoj korisnoj svrsi ili koristi ljudima, umjesto da ih ugrožava, ubija, traumatizira i osiromašuje. Nesporno, milijuni uopće nisu "odlučili" "služiti", već su bili prisiljeni sudjelovati, a milijuni su se "odlučili" prijaviti uglavnom zbog nedostatka boljeg izvora prihoda. Od svih veterana s kojima sam razgovarao, onih pro- i antiratnih, niti jedan od kojih se sjećam nikada nije spominjao polaganje zakletve kao glavni dio ratnog iskustva. Potresne priče žene koja se ušuljala u vojsku i vojnika koji spašava živote u Vijetnamu ne mogu izbrisati širu priču o vojnicima koji su ubili milijune ljudi u Vijetnamu i desetke milijuna širom svijeta. Padaju li ljudi zaista u "žrtvu" ili su poklani u glupom bešćutnom stroju? Prelaze li u civilni život ili se zabijaju u mučni tijek ozljeda, krivnje, PTSP-a i kulturnog šoka? Da li veterane češće uznemiruju apokrifne priče o pljuvanju ili naivna zahvalnost što su počinili moralna zlodjela?

Ratni muzej koji je ujedno otvoreni ratni spomen koji je izgradilo ratno društvo koje je normaliziralo permawar neće odgovoriti na ta pitanja. No, na njih su muzeji siromašnih, koji su poznati i kao knjige, već odavno odgovorili, a upravo postoji jedan novi koji bih se usprotivio toksičnim ponudama ovog novog muzeja. Knjiga je Dečki poput mene napisao Michael A. Messner.

Ova knjiga govori o pet veterana iz pet američkih ratova: Drugog svjetskog rata, Koreje, Vijetnama i Iraka, dijelove I i II. Saznajemo njihove priče davno prije nego što su ušli u vojsku dugo nakon što su je napustili. Priče su dobro ispričane, sa suptilnošću i složenošću, a ne muzejskom propagandom. Obrasci postaju očigledni bez da knjiga postane repetitivna. Svaka osoba je jedinstvena, ali svaka se suočava s istim čudovištem.

Priče o nedavnim veteranima ne bi bile dovoljne za stvaranje ove knjige. Priče o prošlim ratovima davno obavijene mitologijom potrebne su ako čitatelj započinje propitivanje samog rata. Takve su priče korisnije i kao tipične priče o ratovima čiji su bili dio. U novijim ratovima priče američkih veterana čine mali postotak priča onih koji su bili pogođeni ratovima. Ali ni same starije priče ne bi bile dovoljne. Prepoznavanje vječne strahote rata u njezinim trenutnim oblicima dovršava ovdje snažni slučaj. Ovo je knjiga koju ćete pokloniti mladim ljudima.

Prva priča knjige zove se "Ne postoji" dobar rat "" i govori o veteranu iz Drugog svjetskog rata Ernieu "Indio" Sanchezu. Ne uzimajte gore moju tvrdnju da rat uključuje kukavičluk kao i hrabrost od mene. Pročitajte Sanchezovu priču i preuzmite mu je. Ali kukavičluk nije bio užas koji je desetljećima vrebao u Sanchezovu mozgu dok je on bio zauzet i izbjegavao ga dok ga više nije mogao izbjegavati. Evo izvatka:

"Sve se to - strah od kostiju, krivnja, moralna sramota - skrivalo u tijelu Ernieja Sancheza tijekom preostalih sedam desetljeća njegova života, stavljajući ga u zasjedu kad je najmanje očekivao, udarajući ga poput onog gelera smještenog blizu njegova kralježnica. Nikad ga nije mogao natjerati da nestane, ne u potpunosti. Na kraju je saznao da je razgovor o tome - svjedočeći svima koji bi slušali njegove priče o gluposti rata, teretima ratovanja i ubijanja i nadi u mir - bio najbolji spas za njegove rane. "

Ova knjiga nije samo model pripovijedanja vrsta priča nepoželjnih u muzejima i dokumentarnim filmovima NPR-a i povorkama Dana veterana, nego i model pisanja o perspektivi organizacije. Messner je svoje subjekte pronalazio preko Veterana za mir, na čijem savjetodavnom odboru služim, i precizno bilježi bogatstvo moralnih i osobnih motiva iza rada tih veterana kako bi se svijet oslobodio sredstava za stvaranje još više veterana.

Sanchezova priča započinje teškim, grubim životom u bandi i zatvorima. Ali taj život ne sadrži ništa poput užasa rata. Prisjeća se:

- U dva i pol tjedna morali su izvući 4th i 28th pješačke divizije, jer su bili desetkovani. U dva i pol tjedna, ta je divizija izgubila 9,500 muškarce, ili ubijene ili ranjene. Govorim o dva i pol tjedna. U ovom ratu u Iraku još nismo ubili 6,000. Koliko smo godina tamo?

Autor ne ulazi u priču kako bi ispravio ideju da preko milijun mrtvih ljudi u Iraku zapravo nisu "ljudi", ali to je način razmišljanja koji mnogi sudionici rata rade kako bi postali svjesni i prevladali. Sanchez je, zapravo, proveo mnogo godina govoreći sebi da barem osobno nije ubijao ljude jer je pucao na prednju stranu rovova kako "neprijatelji" ne bi zalijepili glave i puške iznad njih. Kad mu je život postao manje zauzet, počeo je razmišljati o onome što je zapravo radio desetljećima prije:

“Kad nisam imao sve ove druge stvari o kojima sam morao razmišljati, vratili su mi se i tada sam saznao. Bože, psihijatar mi je rekao da sam ubio između pedeset i 100 Nijemaca. Ali nisam pucao da bih ubio. Pucam da spriječim dečke da ne uzvrate. Moj posao bio je pucati točno ispred rova, tako da su prašina i kamenje i sve bilo u redu iznad glave, tako da Nijemci [neće] ispružiti glavu da uzvrate udarac. To je bio moj posao, spriječiti ih i spriječiti ih da uzvrate. To je bio moj mentalitet. Nisam nikoga ubio. I to sam govorio sve ove godine. Ali prokleti irački rat podsjetio me kako sam prljav SOB. "

Priče se teže, a ne lakše, odatle. Priča o ratu u Koreji uključuje američkog veterana koji se osobno ispričava ženi koja je jedina preživjela masakr u njezinom selu.

Ne krivite branitelje, često nam se govori. Ali ovo je crtani moral u kojem optuživanje nekoga zabranjuje vam da optužite i nekoga drugoga (kao što su najviši državni i vojni dužnosnici i proizvođači oružja). Činjenica je da mnogi veterani krive sebe i bez obzira na to što mi ostali učinili; a mnogi kreću prema oporavku suočavajući se sa svojom krivnjom i radeći na tome da to uravnoteže s radom na miru i pravdi.

Messner objašnjava svoju perspektivu prikazom razgovora sa svojim djedom, veteranom iz Prvog svjetskog rata:

“Ujutro na Dan veterana 1980., Gramps je sjedio sa svojim doručkom - šalicom vodenaste kave, komadom izgorjelog prepečenca prelivenog marmeladom i jednom kriškom hladne jetre. Dvadeset osmogodišnji apsolvent, nedavno sam se preselio kod bake i djeda u njihov Oakland u Kaliforniji. Pokušao sam presjeći Grampsovo nestalno raspoloženje poželjevši mu sretan Dan branitelja. Ogromna pogreška. 'Dan veterana!' zalajao je na mene šljunkovitim glasom pušača tijekom cijelog života. 'Nije Dan branitelja! Dan je primirja. Oni gavd. . . prokleti. . . političari. . . promijenio u Dan branitelja. I nastavljaju nas uvlačiti u još ratova. ' Moj djed je sada hiperventilirao, zaboravio mu je jetru. 'Buncha prevaranti! Oni ne ratuju, znaš. Tipovi poput mene vode ratove. Nazvali smo ga "Rat za okončanje svih ratova" i vjerovali smo. ' Razgovor je zaključio harumfom: 'Dan branitelja!'

„Dan primirja Grampsu nije simbolizirao samo kraj rata, već i kraj čitavog rata, zoru trajnog mira. Ovo nije bio prazan san. Zapravo, masovni pokret za mir pritisnuo je američku vladu 1928. godine da potpiše Kellogg-Briandov pakt, međunarodni 'Ugovor o odricanju od rata', sponzoriran od Sjedinjenih Država i Francuske, a kasnije potpisan od većine država svijet. Kad je predsjednik Dwight D. Eisenhower potpisao zakon kojim se naziv praznika mijenja u Dan branitelja, da bi se uključili i veterani iz Drugog svjetskog rata, to je za mog djeda bilo šamar. Nada je isparila, zamijenjena ružnom stvarnošću da će političari i dalje tražiti razloge za slanje američkih dječaka - 'tipova poput mene' - da se bore i umiru u ratovima. "

Tako će to učiniti dok ih ne zaustavimo. Dečki poput mene je izvrstan alat za taj uzrok - i za obnova Dana primirja. Jedna pogreška za koju se nadam da će biti ispravljena je ova izjava: "Obama je usporio ratove u Iraku i Afganistanu." Predsjednik Obama u stvarnosti je utrostručio američku okupaciju Afganistana i po svakoj mjeri (smrt, uništenje, broj vojnika, dolari) učinio svojim ratom više od rata Busha ili Trumpa ili njih dvojice zajedno.

Veteran Gregory Ross pročitao je jednu od svojih pjesama na konvenciji 2016 veterana za mir. To je navedeno u Dečki poput mene:

Dead

nemojte zahtijevati poštovanje naše šutnje

nemojte zahtijevati da se naša tišina pamti.

ne prihvaćajte našu tišinu kao sjećanje, kao čast.

ne očekujte kraj naše šutnje

ratni pokolj

dijete je izgladnjelo

žena je silovala

virulentnost netolerancije

Zemlja je oskrnavljena

Životni su oni koji traže našu tišinu

u životu strah i suučesništvo

Dead

zahtijevaju našu hrabrost da se suprotstavimo moćnim i pohlepnim.

zahtijevaju da naši životi budu glasni, suosjećajni, hrabri.

zahtijevaju naš bijes na nastavak rata u njihovo ime.

zahtijevaju naš šok od sakaćenja Zemlje u njihovo ime.

zahtijevaju da nas počastimo, zapamtimo.

Dead

nema smisla za našu tišinu