Andrew Moss
U 1946-u George Orwell osudio je zlouporabu jezika u klasičnom eseju: “Politika i engleski jezik”, koji je slavno izjavio da “jezik (jezik) postaje ružan i netočan jer su naše misli glupi, ali nesposobnost našeg jezika olakšava rad. Orwell zadržava svoju najoštriju kritiku za korumpirani politički jezik, koji je nazvao "obranom neobranjivog", au godinama koje su uslijedile, drugi pisci su preuzeli slične kritike političkog diskursa, prilagođavajući svoj fokus prema okolnostima tog vremena.
Jedna posebna kritika usredotočila se na jezik nuklearnog oružja i tvrdim da bi taj jezik trebao biti od posebne važnosti za nas danas. Kritičari ga nazivaju "Nukespeak", a to je izrazito militarizirani diskurs koji zaklanja moralne posljedice naših politika i postupaka. To je jezik kojim se služe vojni dužnosnici, politički lideri i stručnjaci za politiku - kao i novinari i građani. Jezik se uvlači u naše javne rasprave kao invazivna vrsta, bacajući sjene na način na koji razmišljamo o našoj kolektivnoj sadašnjosti i budućnosti.
Na primjer, u nedavnom članku New York Timesa,Manje bombe dodaju gorivo nuklearnom strahuDvojica novinara Timesa, William J. Broad i David E. Sanger, opisuju tekuću raspravu unutar Obamine administracije o takozvanoj modernizaciji nuklearnog arsenala, transformaciji koja bi rezultirala atomskim bombama s većom preciznošću i kapacitetom za njihovu povećati ili smanjiti eksplozivnu sposobnost bilo koje pojedinačne bombe. Zagovornici tvrde da će modernizacija oružja smanjiti vjerojatnost njihovog korištenja povećanjem odvraćanja od potencijalnih agresora, dok kritičari tvrde da će nadogradnja bombi učiniti njihovu uporabu još primamljivijom za vojne zapovjednike. Kritičari također navode troškove programa modernizacije - do $ 1 trilijuna ako se uzmu u obzir svi povezani elementi.
U cijelom članku, Broad i Sanger bave se tim pitanjima na jeziku Nukespeak. U sljedećoj rečenici, na primjer, uključuju dva eufemizma: "I njegov prinos, eksplozivna sila bombe, može se birati gore ili dolje ovisno o meti, kako bi se smanjila kolateralna šteta." Eufemizmi, "prinos" i "kolateralna šteta" , “Izbrisati ljudsku prisutnost - glas, lice - iz jednadžbe smrti. Iako autori definiraju pojam "prinos" kao "eksplozivnu silu", prisutnost riječi u tekstu još uvijek uznemiruje kontrastom između benignih značenja, tj. Žetve ili novčane dobiti, i demonskog osjećaja smrtonosnog žetve. A izraz "kolateralna šteta" već je dugo prepoznatljiv po svojoj čistoj lažnosti, njezinom izostavljanju neizrecivog iz bilo kojeg razmatranja.
U rečenici se također nalazi još jedna značajka Nukespeaka: amoralna fascinacija smrtonosnim spravama. Jedna je stvar da osoba nazove termostat svoje kuće; to je još jedna stvar da se "smanji" teret smrti. Kad sam učio preddiplomski studij o književnosti rata i mira, moji učenici i ja smo u jednoj od naših jedinica učili literaturu o Hirošimi i Nagasakiju. Pročitali smo najavu predsjednika Trumana o ispuštanju prve atomske bombe, istražujući kako je Truman raspravljao o nastanku novog oružja i znanstvenoj suradnji koja ga je učinila "najvećim postignućem organizirane znanosti u povijesti". čitati priče japanskih pisaca koji su uspjeli preživjeti pakao i dalje pisati. Jedan takav pisac, Yoko Ota, pripovjedačica je njezine kratke priče, "Krijesnice", koja se vraća u Hirošimu sedam godina nakon bombe i susreće se s brojnim kolegama preživjelim, uključujući mladu djevojku, Mitsuko, koja je bila užasno unakažena atomskom energijom. Eksplozija. Unatoč unakaženosti koja njezinu prisutnost u javnosti čini emocionalno bolnom, Mitsuko pokazuje izvanrednu otpornost i "želju da brže odrasta i pomogne ljudima koji imaju problema".
Psihijatar i autor Robert Jay Lifton napisao je da čak i unutar nuklearne sjene možemo pronaći otkupiteljske mogućnosti u tradicionalnoj "mudrosti vidovnjaka: pjesnika, slikara ili seljaka revolucionara, koji je, kad je trenutni pogled na svijet propao, okrenuo kaleidoskop njegove ili njezine mašte dok poznate stvari nisu poprimile posve drukčiji obrazac. ”Lifton je napisao te riječi u 1984-u i od tada je potreba za suradnjom na planetarnoj skali postala sve hitnija. Danas, kao i prije, umjetnik i vidjelac prepoznaju ljudsku prisutnost skrivenu iza lažnog pročelja Nukespeaka. Umjetnik i vidjelac mogu pronaći riječi koje će reći: u toj takozvanoj racionalnosti postoji ludilo - i da doista imamo sposobnost pronaći drugi način.
Andrew Moss, udružen PeaceVoice, je profesor emeritus na Politehničkom sveučilištu Kalifornije, Pomona, gdje je predavao tečaj "Rat i mir u književnosti" za 10 godine.
