Svijet treba Dan primirja

David Swanson, World BEYOND War, Studeni 11, 2023

Primjedbe 11. studenog 2023. na događaju Veterans For Peace u Iowa Cityju, Iowa

Ukrajini je potrebno primirje.

Palestini je potrebno primirje.

Nagorno-Karabah treba primirje.

Sirija, Sudan, Nigerija i mnoge zemlje trebaju primirje.

Američka javnost i njezini masovni napadači trebaju primirje.

A pod primirjem ne mislim na stanku za ponovno učitavanje. Mislim na kraj idiotskog ludila masovnog ubojstva koje riskira nuklearnu apokalipsu, kraj kako bi se pregovaralo o mudrijem putu, kompromis bez daljnjeg ubijanja.

I pod pregovaranjem ne mislim na to da šutiš i puziš i radiš sve što zahtijevam ili ću ponovno pokrenuti stroj za ubojstva. Pod pregovorima mislim na to kako možemo pronaći rješenje koje uvažava svačiju zabrinutost i omogućuje nam da se približimo danu kada ovaj sukob možemo ostaviti iza nas? Pregovaranje je suprotno od lakoće. Puno je lakše dignuti stvari u zrak.

Svjetski trgovac oružjem, arsenal diktatura i takozvanih demokracija, može pomaknuti ratove prema primirju i pregovorima vrlo snažno, zaustavljanjem protoka oružja.

Ne biste masovnom strijelcu dali više metaka dok biste ga tražili da prestane pucati.

Naši zahtjevi prema vladi SAD-a također ne bi trebali biti ograničeni na molbu da govori u prilog primirja dok isporučuje više planina besplatnog oružja koje plaćamo vi i ja, ponosni, pretjerano ponosni stanovnici jedne bogate nacije koja ne može baviti se zdravstvom ili obrazovanjem ili mirovinom ili infrastrukturom jer mu je stalo samo do rata.

Trebamo globalno primirje.

A trebamo više od toga.

Trebamo društvo u kojem je to prihvatljivo reći, u kojem te to ne čini izdajničkim slugom raznih neprijatelja.

Trebamo društvo koje slavi Dan primirja kakav je stvoren, a ne kakav je pretvoren u Dan veterana. Dan primirja bio je dan završetka rata i nade da će se okončati sva ratovanja, zamišljanja da je svijet sada vidio nešto tako grozno da neće dopustiti da se ponovi, pretpostavke da će mir koji će se ispregovarati u Versaillesu neće biti užasno unakaženo u učinkovito jamstvo Drugog svjetskog rata. Dan primirja bio je dan predanosti radu na okončanju svih ratova.

Točno u 11. sat 11. dana 11. mjeseca, 1918. godine, ljudi diljem Europe odjednom su prestali pucati jedni na druge - barem u Europi; nastavili su tjednima u Africi. Sve do tog trenutka ubijali su i primali metke, padali i vrištali, jaukali i umirali, od metaka i od otrovnih plinova. I onda su stali, u 11:00 ujutro. Zaustavili su se, po rasporedu. Nije da su se umorili ili došli k sebi. I prije i poslije 11 sati jednostavno su izvršavali naredbe. Sporazum o primirju kojim je okončan Prvi svjetski rat odredio je 11 sati kao vrijeme za završetak, odluka koja je dopuštala da još 11,000 XNUMX ljudi bude ubijeno, ranjeno ili nestalo - mogli bismo dodati "bez razloga", osim što bi to podrazumijevalo ostatak rata je iz nekog razloga.

Taj sat u narednim godinama, taj trenutak završetka rata koji je trebao okončati sav rat, taj trenutak koji je započeo svjetsku proslavu radosti i vraćanja nekog privida razuma, postao je vrijeme tišine , zvonjenja, sjećanja i posvećivanja stvarnom okončanju svih ratova. To je bio Dan primirja. Nije to bila proslava rata ili onih koji u ratu sudjeluju, već trenutka kada je rat završio - a sjećanje i žalovanje za tim ratom je uništilo.

Kongres je usvojio rezoluciju o primirju u 1926-u pozivajući na "vježbe osmišljene za održavanje mira kroz dobru volju i međusobno razumijevanje ... koje pozivaju građane Sjedinjenih Država da promatraju dan u školama i crkvama s odgovarajućim ceremonijama prijateljskih odnosa sa svim drugim narodima." Kasnije je Kongres dodao da će 11th u studenom biti "dan posvećen svijetu svjetskog mira".

Nemamo toliko praznika posvećenih miru da bismo si mogli priuštiti jedan. Kad bi Sjedinjene Države bile prisiljene ukinuti ratne praznike, imale bi ih na desetke na izbor, ali praznici mira ne rastu samo na drveću. Majčin dan je lišen svog izvornog značenja. Dan Martina Luthera Kinga oblikovan je oko karikature koja izostavlja sve zagovore mira. Dan primirja se vraća.

Dan primirja, kao dan suprotstavljanja ratu, trajao je u Sjedinjenim Državama do 1950-a, a još duže u nekim drugim zemljama pod imenom Dan sjećanja. Tek nakon što su SAD uništile Japan, uništile su Koreju, započele hladni rat, stvorile CIA-u i uspostavile stalni vojno-industrijski kompleks s velikim stalnim bazama širom svijeta, koji je vlada SAD-a preimenovala u Dan primirja kao Dan veterana u lipnju 1, 1954.

Dan veterana, za većinu ljudi, više nije dan koji će razveseliti kraj rata ili čak težiti njegovom ukidanju. Dan veterana nije čak ni dan kada treba oplakivati ​​mrtve ili se pitati zašto je samoubojstvo najveći ubojica američkih vojnika ili zašto toliko veterana nemaju kuće. Dan veterana uglavnom se ne oglašava kao pro-ratna proslava. Međutim, poglavlja Veterana za mir zabranjena su u nekim malim i većim gradovima, iz godine u godinu, zbog sudjelovanja na povorkama dana boraca, jer se oni protive ratu. Veterani Dan povorke i događanja u mnogim gradovima hvale rat, i gotovo sve pohvale sudjelovanje u ratu. Gotovo svi događaji na dan veterana su nacionalistički. Malo je onih koji promiču "prijateljske odnose sa svim drugim narodima" ili rade na uspostavi "svjetskog mira".

U mnogim dijelovima svijeta, uglavnom, ali ne isključivo u zemljama britanskog Commonwealtha, ovaj dan se naziva Dan sjećanja i trebao bi biti dan oplakivanja mrtvih i rada na ukidanju rata kako se više ne bi stvarali ratni mrtvi. Ali dan se militarizira, a čudna alkemija koju su skuhale oružarske tvrtke koristi taj dan kako bi ljudima rekla da će obeščastiti već ubijene ako ne podrže ubijanje više muškaraca, žena i djece u ratu.

Priča s prvog Dana primirja o posljednjem vojniku ubijenom u Europi u posljednjem velikom ratu na svijetu u kojem je većina ubijenih vojnika naglašava ratnu glupost. Henry Nicholas John Gunther rođen je u Baltimoreu, Maryland, od roditelja emigriranih iz Njemačke. U rujnu 1917. pozvan je da pomogne u ubijanju Nijemaca. Kad je iz Europe pisao kući kako bi opisao koliko je rat bio užasan i kako bi ohrabrio druge da izbjegnu regrutiranje, bio je degradiran (a njegovo pismo cenzurirano). Nakon toga je svojim prijateljima rekao da će se dokazati. Kako se tog posljednjeg dana u studenom bližio rok do 11:00 sati, Henry je ustao, protiv naredbi, i hrabro krenuo bajunetom prema dva njemačka mitraljeza. Nijemci su bili svjesni primirja i pokušali su mu mahnuti rukom. Stalno se približavao i pucao. Kad se približio, kratka rafalna mitraljeska vatra prekinula mu je život u 10:59 sati Henryju je vraćen čin, ali ne i život.

U knjizi tzv Dečki poput mene Michaela Messnera, autor pripovijeda koliko njegov djed nije volio Dan veterana: “Pokušao sam prekinuti djedovo mrzovoljno raspoloženje poželjevši mu sretan Dan veterana. Velika pogreška. 'Dan veterana!' zalajao je na mene hrapavim glasom doživotnog pušača. 'Nije Dan branitelja! Dan je primirja. Oni gad . . . proklet . . . političari . . . promijenio u Dan veterana. I stalno nas uvlače u nove ratove.' Moj je djed sada hiperventilirao, zaboravljena mu jetrenica. 'Gomila lopova! Oni se ne bore u ratovima, znate. Tipovi poput mene vode ratove. Nazvali smo to "Rat za kraj svih ratova" i vjerovali smo u to.' Zaključio je razgovor drskom: 'Dan veterana!' Dan primirja za Grampsa nije simbolizirao samo kraj njegova rata, već i kraj svih ratova, svitanje trajnog mira. Ovo nije bio pusti san. Zapravo, masovni pokret za mir pritisnuo je vladu SAD-a 1928. da potpiše Kellogg-Briandov pakt, međunarodni 'Ugovor o odricanju od rata'. . . Kada . . . Eisenhower je potpisao zakon o promjeni naziva praznika u Dan veterana, kako bi uključio veterane Drugog svjetskog rata, bio je to šamar za mog djeda. Nada je nestala, zamijenjena ružnom stvarnošću da će političari i dalje nalaziti razloge da šalju američke dječake — 'dečke poput mene' — da se bore i umiru u ratovima.”

Veteran jednog od tih ratova, Gregory Ross napisao je pjesmu pod nazivom “Trenutak tišine u šumi bijelih križeva”. Napisao ju je 1971. kako bi je pročitao na velikom antiratnom skupu na nacionalnom groblju u Arlingtonu. Ide ovako:

Dead

nemojte zahtijevati poštovanje naše šutnje

nemojte zahtijevati da se naša tišina pamti.

ne prihvaćajte našu tišinu kao sjećanje, kao čast.

ne očekujte kraj naše šutnje

ratni pokolj

dijete je izgladnjelo

žena je silovala

virulentnost netolerancije

Zemlja je oskrnavljena

Životni su oni koji traže našu tišinu

u životu strah i suučesništvo

Dead

zahtijevaju našu hrabrost da se suprotstavimo moćnim i pohlepnim.

zahtijevaju da naši životi budu glasni, suosjećajni, hrabri.

zahtijevaju naš bijes na nastavak rata u njihovo ime.

zahtijevaju naš šok od sakaćenja Zemlje u njihovo ime.

zahtijevaju da nas počastimo, zapamtimo.

Dead

nema smisla za našu tišinu