David Swanson, World BEYOND War, Prosinac 28, 2021
Thom Hartmann napisao je golem broj sjajnih knjiga, a najnovija nije iznimka. To se zove Skrivena povijest Big Brothera u Americi: Kako smrt privatnosti i porast nadzora prijete nama i našoj demokraciji. Thom nije ni najmanje ksenofobičan, paranoičan ili sklon ratu. On upućuje kritike — većinu njih očito dobro zaslužene — brojnim vladama, uključujući onu u Washingtonu, DC. Ipak, mislim da ova nova knjiga pruža koristan primjer problema koji je duboko ukorijenjen u američkoj kulturi. Ako se slučajno ne poistovjećujete s 4% čovječanstva ili vjerujete da ono posjeduje nešto što nalikuje demokraciji, kao što naslov knjige želi da učinite, možete doći na temu nadzora iz kuta koji vidi dobro kao i štetu u način na koji američki liberali često prigovaraju nadzoru.
Veliki brat u Americi sadrži briljantne odlomke o poznatim temama za čitatelje Hartmannove: rasizam, ropstvo, monopol, “rat” protiv droga, itd. I pravilno usredotočuje zabrinutost na špijuniranje koje vrše vlade, korporacije i takve uređaje kao što su kućni alarmi, monitori za bebe, mobitel telefoni, igrice, televizori, satovi za fitnes, Barbie lutke koje govore itd., o korporacijama koje manje poželjne kupce prisiljavaju da duže čekaju, o web stranicama koje mijenjaju cijene proizvoda kako bi odgovarale onome što očekuju da će netko platiti, o medicinskim uređajima koji podatke dostavljaju osiguranju tvrtkama, o profiliranju prepoznavanja lica, o društvenim mrežama koje guraju korisnike prema sve ekstremnijim pogledima te o pitanju kakav utjecaj ima na ponašanje ljudi saznanje ili strah da su pod nadzorom.
Ali negdje na tom putu, zaštita ljudi od zlouporabe moći od strane korumpiranih vlada i korporacija spojena je sa zaštitom korumpirane vlade od imaginarnih ili pretjeranih stranih prijetnji. A čini se da ovo spajanje olakšava zaboravljanje činjenice da je pretjerano obilje vladine tajne barem jednako velik problem kao i nedostatak privatnosti. Hartmann se brine što je neoprezno korištenje mobitela predsjednika Donalda Trumpa moglo otkriti stranim vladama. Brinem se što je to moglo sakriti od američke javnosti. Hartmann piše da “[ne]nema vlade na svijetu koja nema tajne koje bi, ako se otkriju, oštetile nacionalnu sigurnost te zemlje.” Ipak, on nigdje ne definira "nacionalnu sigurnost" niti objašnjava zašto bi nas to trebalo brinuti. On samo kaže: “Bilo da se radi o vojnim, trgovinskim ili političkim, vlade rutinski skrivaju informacije iz loših i dobrih razloga.” Ipak, neke vlade nemaju vojsku, neke smatraju da je spajanje vlada s "trgovinom" fašističko, a neke su izgrađene na ideji da je politika posljednja stvar koju treba držati u tajnosti (što uopće znači držati politiku u tajnosti?). Što bi bio dobar razlog za ovu tajnovitost?
Naravno, smatra Hartmann (str. 93, potpuno sans argument ili fusnote, kao što je norma) da je ruski predsjednik Vladimir Putin pomogao Trumpu da pobijedi na izborima 2016. — čak ni da je Putin želio pomoći ili pokušao pomoći, već da je pomogao, tvrdnja za koju nema dokaza, što može biti razlog nijedna se nikad ne nudi. Zapravo, Hartmann vjeruje da je ruska vlada “možda” zaključala još uvijek postojeću “godinu dugu rusku prisutnost unutar naših sustava”. Ovaj duboki strah da bi netko s krivog dijela planeta mogao saznati što američka vlada radi, većini dobrih liberala čita se kao razlog za neprijateljstvo prema Rusiji ili čak kao razlog za stroge zakone o cyber-napadima - iako nikada, nikad, ikad svijest o činjenici da je Rusija godinama predlagala zabranu cyber napada i da ju je američka vlada odbila. Za mene, nasuprot tome, ovaj problem sugerira potrebu da se djelovanje vlade učini javnim, da se vlada učini transparentnom za ljude koji su navodno zaduženi za takozvanu demokraciju. Čak je i priča o tome kako je Demokratska stranka varala senatora Bernieja Sandersa iz poštene šanse za nominaciju - priča od koje je Russiagate izmišljen kako bi odvratio pozornost - bila razlog za manje tajnovitosti, a ne više. Trebali smo znati što se događa, biti zahvalni onome tko nam je rekao što se događa, i pokušati se sjetiti, pa čak i učiniti nešto u vezi s tim što se događa.
Hartmann nastavlja priču o državnom udaru u Ukrajini 2014. uz obavezno izostanak bilo kakvog spominjanja puča. Čini se da je Hartmann manje nego oprezan s činjenicama, preuveličava što je novo i drugačije o tehnologiji danas, uključujući sugerirajući da samo korištenjem najnovije tehnologije itko može pogriješiti činjenice. “Poticanje na rasnu mržnju, na primjer, dovelo bi većinu ljudi u zatvor, ali je dopušteno da se širi na Facebooku. . . ” Ne, ne bi. Neobične tvrdnje o kineskom zlostavljanju Ujgura uključene su na temelju citiranja a Čuvar izvješćuje da se “vjeruje . . . da." Ropstvo je “prirodni ishod” poljoprivrede, unatoč nedostatku korelacije između njih u svjetskoj povijesti i pretpovijesti. A kako testirati tvrdnju da Frederick Douglass ne bi naučio čitati da su njegovi vlasnici posjedovali današnje alate za nadzor?
Najveća opasnost i najveći fokus knjige je Trumpova kampanja, mikro-ciljani Facebook oglasi, s izvučenim svakojakim zaključcima, iako je “nemoguće znati koliko su oni bili posljedični”. Među zaključcima je da ciljanje Facebook oglasa čini "bilo kakvu vrstu psihološkog otpora gotovo nemogućom" unatoč činjenici da to tvrde brojni autori koji objašnjavaju zašto i kako se moramo oduprijeti Facebook oglasima, što ja i većina ljudi koje pitam općenito imamo ili potpuno zanemarena — iako je to gotovo nemoguće.
Hartmann citira zaposlenika Facebooka koji tvrdi da je Facebook odgovoran za izbor Trumpa. Ali Trumpovi izbori bili su iznimno tijesni. Mnogo je stvari napravilo razliku. Čini se vrlo vjerojatnim da je seksizam napravio razliku, da su birači u dvije ključne države koji gledaju na Hillary Clinton kao previše sklonu ratu napravili razliku, da je laganje Trumpa i čuvanje brojnih gadnih tajni napravilo razliku, da su pristaše Bernieja Sandersa dale na ruku napravila razliku, da je izborni koledž napravio razliku, da je za osudu duga javna karijera Hillary Clinton napravila razliku, da je ukus korporativnih medija za ocjene koje je stvorio Trump napravio razliku. Bilo koja od ovih stvari (i još mnogo toga) koja čini razliku ne znači da sve druge također nisu napravile razliku. Dakle, nemojmo pridavati preveliku težinu onome što je Facebook navodno napravio. Zatražimo, međutim, neke dokaze da je to učinio.
Hartmann pokušava sugerirati da su događaji koje su na Facebooku objavili ruski trolovi napravili razliku, bez ikakvih stvarnih dokaza, a kasnije u knjizi priznaje da "[n]itko nije siguran do danas (osim Facebooka)" tko je najavio određene ne -postojeći događaji “Black Antifa”. Hartmann nudi malo ili nimalo dokaza za opetovanu tvrdnju da su strane vlade na neki smislen način odgovorne za širenje ludih fantazija o zavjeri na društvenim medijima u SAD-u — iako lude fantazije nemaju ništa manje dokaza iza sebe od tvrdnji o tko ih je širio.
Hartmann navodi američko-izraelski cyber-napad "Stuxnet" na Iran kao prvi veliki takav napad. On to opisuje kao stimuliranje ogromnog iranskog ulaganja u slične alate za kibernetičke napade, te okrivljuje/pripisuje Iranu, Rusiju i Kinu za razne napade koje je tvrdila američka vlada. Od svih se očekuje da biramo koji su dijelovi tvrdnji koje od ovih lažljivih spletkarskih vlada istiniti. Ovdje znam dvije istinite stvari:
1) Moj interes za osobnu privatnost i mogućnost slobodnog okupljanja i prosvjeda uvelike se razlikuje od prava vlade da drži u tajnosti ono što radi u moje ime s mojim novcem.
2) Dolazak cyber rata ne briše druge oblike rata. Hartmann piše da je “izračun rizika/nagrade za cyber-rat toliko bolji nego za nuklearni rat da je vjerojatno da je nuklearni rat postao anakronizam.” Oprostite, ali nuklearni rat nikada nije imao racionalnog smisla. Ikad. A ulaganja u njega i pripreme za njega brzo rastu.
Čini mi se da bi o nadzoru ljudi trebalo govoriti odvojeno od razgovora o međunarodnim cyber-napadima i militarizmu. Čini se da svi rade puno bolje u prvom. Kad se ovo potonje umiješa, čini se da domoljublje izopačuje prioritete. Želimo li razvlastiti državu nadzora ili je dodatno osnažiti? Želimo li uništiti veliku tehnologiju ili joj dati sredstva da se odbrani od zlih stranaca? Vlade koje žele zlostavljati svoj narod bez protesta jednostavno obožavaju strane neprijatelje. Ne morate ih obožavati, ali barem trebate shvatiti kojoj svrsi služe.
