Od predstavljanja knjige Tunanderove knjige "Švedski podmornički rat" 2019. godine, u NUPI-u s (slijeva) Olom Tunanderom, Pernille Rieker, Sverre Lodgaard i Vegardom Valther Hansen. (Foto: John Y. Jones)
Istraživač emeritus profesor na Prio, Ola Tunander, Moderna vremena, Ny Tid, Dodatak uzbunjivača, 6. ožujka 2021
Čini se da istraživači koji propituju legitimitet američkih ratova bivaju istisnuti sa svojih pozicija u istraživačkim i medijskim institucijama. Ovdje je predstavljen primjer Instituta za mirovna istraživanja u Oslu (PRIO), institucije koja je u povijesti imala istraživače kritične prema agresorskim ratovima - i koje teško možemo označiti prijateljima nuklearnog oružja.
Kaže se da istraživač traži objektivnost i istinu. Ali on ili ona nauči odabrati teme istraživanja i donijeti zaključke u skladu s onim što vlasti i uprava očekuju, i to unatoč činjenici da je akademska sloboda kodificirana u Norveškoj kroz „slobodu javnog izražavanja“, „slobodu promicanja nove ideje “i„ sloboda izbora metode i materijala “. U današnjem društvenom diskursu sloboda govora čini se svedena na pravo vrijeđanja etničke pripadnosti ili vjere drugih ljudi.
Ali sloboda govora trebala bi se ticati prava na ispitivanje moći i društva. Moje je iskustvo da je mogućnost slobodnog izražavanja kao istraživač postajala sve ograničenija tijekom posljednjih 20 godina. Kako smo završili ovdje?
Ovo je moja priča kao istraživača. Gotovo 30 godina radio sam na Institutu za istraživanje mira u Oslu (PRIJE), od 1987. do 2017. godine. Postao sam viši istraživač nakon završetka doktorata 1989. godine i vodio Institutov program za vanjsku i sigurnosnu politiku. Profesorsku profesiju stekao sam 2000. godine i napisao i uredio brojne knjige o međunarodnoj politici i sigurnosnoj politici.
Nakon Libijskog rata 2011. godine, napisao sam knjigu na švedskom o ovom ratu, o tome kako su zapadni bombarderi koordinirali operacije s islamističkim pobunjenicima i kopnenim snagama iz Katara kako bi porazili libijsku vojsku. (Napisao sam još jednu knjigu o Libijskom ratu na norveškom, objavljenu 2018.) Zapadne su zemlje bile u savezništvu s radikalnim islamistima, baš kao i u Afganistanu 1980-ih. U Libiji su islamisti provodili etničko čišćenje crnih Afrikanaca i počinili ratne zločine.
S druge strane, mediji su tvrdili da je Muammar Gadafi bombardirao civile i planirao genocid u Benghaziju. Američki senator John McCain i državna tajnica Hillary Clinton razgovarali su o "novoj Ruandi". Danas znamo da su to bile čiste dezinformacije ili bolje rečeno dezinformacije. U posebnom izvješću iz 2016. godine, Odbor za vanjske poslove britanskog Donjeg doma odbacio je sve navode o nasilju vladinih snaga nad civilima i prijetnjama genocidom. Za to nije bilo dokaza. Pokazalo se da je rat "agresorski rat", drugim riječima "najgori od svih zločina", citirajući Nirnberški sud.
Odbijeno predstavljanje knjige
Pokrenuo sam svoju knjigu o švedskoj Libiji u Stockholmu u prosincu 2012. i planirao sličan seminar u PRIO-u u Oslu. Moja kolegica Hilde Henriksen Waage upravo je lansirala svoju knjigu Sukob i politika velikih sila na Bliskom Istoku za prepunu dvoranu u PRIO-u. Svidio mi se koncept i odlučio sam zajedno s našim direktorom za komunikacije i mojim neposrednim nadređenim održati sličan PRIO seminar o mojoj knjizi Libyenkrigets geopolitika (Geopolitika Libijskog rata). Određujemo datum, mjesto i format. Bivši šef norveške obavještajne službe, general Alf Roar Berg, pristao je komentirati knjigu. Imao je iskustvo s Bliskog istoka i deset godina iskustva na najvišim položajima u obavještajnoj službi 1980-ih i 1990-ih. Bergov kolega u Sjedinjenim Državama bio je direktor CIA-e Robert Gates, koji je 2011. bio ministar obrane. Također je posjetio Berg u Oslu.
Gates je bio kritičar libijskog rata u sukobu s državnom tajnicom Hillary Clinton. Čak je zaustavila i Američko zapovjedništvo za Afriku uspješni pregovori s libijskom vladom. Nije željela pregovore, već rat, i u to je uplela predsjednika Baracka Obamu. Na pitanje hoće li američke snage sudjelovati, Gates je odgovorio: "Ne dok god sam na ovom poslu." Ubrzo nakon toga najavio je ostavku. Alf Roar Berg bio je kritičan koliko i Gates.
Ali kad je tadašnji direktor PRIO-a Kristian Berg Harpviken bio obaviješten o mom libijskom seminaru, reagirao je oštro. Umjesto toga predložio je "interni seminar" ili panel "o arapskom proljeću", ali nije želio javni seminar o knjizi. Nije želio da ga povezuju s kritičnom knjigom o ratu, ali što je još važnije: teško da je želio kritiku državne tajnice Hillary Clinton ili njezinih kopnenih snaga iz Katara, koje su imale vitalnu ulogu u ratu. Harpviken je u PRIO razgovarao s katarskim ministrom vanjskih poslova. A Clintonov čovjek u Oslu, veleposlanik Barry White, bio je gost na privatnom rođendanu ravnatelja PRIO-a.
PRIO osnovan u Sjedinjenim Državama
PRIO je također osnovao Zakladu za istraživanje mira (PRE) u Sjedinjenim Državama. Odbor se sastojao od šefa Središnjeg zapovjedništva predsjednika Billa Clintona, generala Anthonyja Zinnija. Vodio je bombardiranje Iraka 1998. (operacija Desert Fox). Paralelno s obnašanjem pozicije u upravi u PRE-u, bio je predsjednik uprave u SAD-u za možda najkorumpiraniji proizvođač oružja na svijetu, BAE Systems, koji je već 1990-ih dao saudijskim prinčevima mita u iznosu od 150 milijardi norveških kruna po današnjoj novčanoj vrijednosti.
Predsjednik PRIO-a uspostavljenog PRE-a bio je zamjenik tajnika vojske Joe Reeder predsjednika Clintona, koji je pomogao financirati predsjedničku kampanju Hillary Clinton. Bio je član upravnog odbora američkog Nacionalnog obrambenog industrijskog udruženja i već istog mjeseca kada je počeo irački rat, bio je angažiran u dobivanju ugovora u Iraku. Bio je na središnjem pravnom položaju u lobističkoj tvrtki koja je 2011. prodavala pobunjenički libijski rat.
Možda se čini da je postojala veza između nespremnosti PRIO-a da kritizira rat u Libiji i PRIO-ove vezanosti za vojno-industrijsku mrežu obitelji Clinton. No, u odboru PRE-a bio je i bivši republikanski guverner i kontakt s PRIO-om, David Beasley, sada šef Svjetskog programa za hranu i Nobelove nagrade za mir za 2020. Na to ga je mjesto nominirao bivši veleposlanik UN-a predsjednika Trumpa Nikki Haley, koji je poput Hillary Clinton, prijetila je da će voditi "humanitarni rat" protiv Sirije. Bez obzira na objašnjenje, moja istraga o tim ratovima nije bila popularna kod vodstva PRIO-a.
U e-pošti 14. siječnja 2013., direktor Harpviken opisao je moju švedsku knjigu o Libijskom ratu kao "duboko problematičnu". Zahtijevao je "mehanizam osiguranja kvalitete" kako bi PRIO mogao "spriječiti slične nezgode" u budućnosti. Iako je PRIO smatrao da je moja knjiga o Libiji neprihvatljiva, predavao sam o libijskom ratu na godišnjoj konferenciji GLOBSEC u Bratislavi. Moj kolega u vijeću bio je jedan od najbližih pomoćnika ministra obrane Roberta Gatesa. Među sudionicima bili su ministri i savjetnici za sigurnosnu politiku, poput Zbigniewa Brzezinskog.
Širenje rata na Bliski Istok i Afriku
Danas znamo da je rat 2011. uništio Libiju za naredna desetljeća. Oružje libijske države prošireno je radikalnim islamistima po cijelom Bliskom istoku i sjevernoj Africi. Više od deset tisuća raketa zemlja-zrak za obaranje zrakoplova završilo je u rukama raznih terorista. Stotine naoružanih boraca i velik broj oružja prebačeni su iz Bengazija u Aleppo u Siriji s katastrofalnim posljedicama. Građanski ratovi u tim zemljama, u Libiji, Maliju i Siriji, bili su izravna posljedica uništenja libijske države.
Savjetnik Hillary Clinton, Sidney Blumenthal, napisao je da bi pobjeda u Libiji mogla otvoriti put pobjedi u Siriji, kao da su ti ratovi samo nastavak neokonzervativnih ratova koji su započeli s Irakom, a trebali bi se nastaviti s Libijom, Sirijom, Libanonom i završiti s Iran. Rat protiv Libije također je potaknuo zemlje poput Sjeverne Koreje da pojačaju svoj interes za nuklearno oružje. Libija je svoj program nuklearnog naoružanja završila 2003. godine protiv jamstava Sjedinjenih Država i Britanije da neće napadati. Ipak, napadali su. Sjeverna Koreja shvatila je da američko-britanska jamstva ne vrijede ništa. Drugim riječima, Libijski rat postao je pokretačka sila za širenje nuklearnog oružja.
Može se postaviti pitanje zašto PRIO, sa znanstvenicima koji su u povijesti bili kritični prema svim agresorskim ratovima i koji su teško pripadali bliskim prijateljima nuklearnog oružja, sada pokušava zaustaviti kritiku takvog rata i istovremeno se udružiti s problematičniji dio vojno-industrijskog kompleksa?
Ali ovaj razvoj događaja može odražavati opću prilagodbu unutar istraživačke zajednice. Istraživački instituti moraju se financirati, a otprilike od 2000. godine istraživači su morali osigurati vlastito financiranje. Tada su također morali svoja istraživanja i zaključke prilagoditi tijelima koja financiraju. Tijekom PRIO ručkova činilo se važnijim raspravljati o načinu financiranja projekata nego raspravljati o stvarnim istraživačkim problemima.
Ali također vjerujem da postoje i drugi, posebni razlozi za PRIO-ovu radikalnu promjenu.
"Pravedni rat"
Prvo, PRIO se tijekom posljednjeg desetljeća sve više bavio pitanjem "pravednog rata", u kojem je Časopis za vojnu etiku je središnja. Časopis su uređivali Henrik Syse i Greg Reichberg (koji je također sjedio na odboru PRE). Njihovo razmišljanje temelji se na ideji Thomasa Akvinskog o "pravednom ratu", konceptu koji je također važan u govoru o prihvaćanju Nobelove nagrade za mir predsjednika Baracka Obame za 2009. godinu.
Ali svaki rat traži "humanitarnu" legitimaciju. 2003. godine tvrdilo se da je Irak imao oružje za masovno uništenje. A u Libiji 2011. godine rečeno je da je Muammar Gadafi zaprijetio genocidom u Benghaziju. Ali obojica su bili primjeri grube dezinformacije. Uz to, posljedice rata prirodno je nemoguće predvidjeti. Pojam "pravedni rat" koristi se od 2000. godine za ozakonjenje nekoliko agresorskih ratova. U svim slučajevima ovo je imalo katastrofalne rezultate.
Tadašnji direktor PRIO-a Dan Smith pitao me je 1997. trebamo li angažirati Henrika Sysea, poznatog norveškog konzervativnog profila. Poznavao sam Syseovog supervizora za doktorat i smatrao sam to dobrom idejom. Mislio sam da Syse PRIO-u može dati veću širinu. Tada nisam ni slutio da će to, zajedno sa točkama koje iznosim u nastavku, na kraju isključiti svaki interes za realpolitiku, vojnu detantu i razotkrivanje vojno-političke agresije.
"Demokratski mir"
Drugo, PRIO istraživači povezani s Časopis za istraživanje mira je razvio tezu o "demokratskom miru". Vjerovali su da mogu pokazati da demokratske države ne ratuju jedna protiv druge. Međutim, postalo je jasno da je na agresoru, Sjedinjenim Državama, da definira tko je demokratičan ili nije, poput Srbije. Možda Sjedinjene Države same nisu bile toliko demokratske. Možda i drugi argumenti gdje su istaknutiji, poput ekonomskih veza.
Ali za neokonzervativce teza o "demokratskom miru" postala je legitimitet svakog agresorskog rata. Rat protiv Iraka ili Libije mogao bi se "otvoriti za demokraciju", a time i za mir u budućnosti, rekli su. Također, jedan ili drugi istraživač iz PRIO podržao je ovu ideju. Za njih je ideja o „pravednom ratu“ bila kompatibilna s tezom o „demokratskom miru“, što je u praksi dovelo do teze da Zapadu treba omogućiti pravo da intervenira u nezapadnim zemljama.
Destabilizacija
Treće, na nekoliko zaposlenika PRIO-a utjecao je američki učenjak Gene Sharp. Radio je na promjeni režima mobilizirajući se za masovne demonstracije za svrgavanje "diktatura". Takve su „revolucije u boji“ imale potporu Sjedinjenih Država i bile su oblik destabilizacije usmjerene prije svega na zemlje koje su bile saveznice s Moskvom ili Pekingom. Nisu uzeli u obzir u kojoj mjeri bi takva destabilizacija mogla pokrenuti globalni sukob. Sharp je u jednom trenutku bio favorit vodstva PRIO-a za Nobelovu nagradu za mir.
Sharpova osnovna ideja bila je da će se s izbacivanjem diktatora i njegovih ljudi otvoriti vrata demokracije. Pokazalo se da je ovo prilično pojednostavljeno. U Egiptu su Sharpove ideje navodno igrale ulogu u Arapskom proljeću i Muslimanskoj braći. No, pokazalo se da je njihovo preuzimanje eskaliralo krizom. U Libiji i Siriji tvrdilo se da su se mirni prosvjednici protivili nasilju diktature. No, ove je prosvjednike od prvog dana "podržavalo" vojno nasilje islamističkih pobunjenika. Medijsku potporu ustancima nikada nisu suočili instituti poput PRIO-a, koji su imali katastrofalne posljedice.
PRIO godišnja konferencija
Četvrto, PRIO-ovo sudjelovanje na međunarodnim mirovnim konferencijama i Pugwash-ovim konferencijama 1980-ih i 1990-ih zamijenjeno je posebno sudjelovanjem na američkim konferencijama političkih znanosti. Velika, godišnja konferencija za PRIO trenutno je Konvencija Međunarodne udruge za proučavanje (ISA), koji se svake godine održava u Sjedinjenim Državama ili Kanadi s više od 6,000 sudionika - prvenstveno iz Sjedinjenih Država, ali i iz europskih i drugih zemalja. Predsjednik ISA-e bira se na godinu dana, a Amerikanac je od 1959. godine, uz nekoliko iznimaka: U razdoblju 2008.-2009. Predsjednik PRIO-a Nils Petter Gleditsch.
Istraživači iz PRIO-a također su povezani sa sveučilištima i istraživačkim institutima u Sjedinjenim Državama, poput Instituta Brookings i Zaklade Jamestown (osnovane u
1984. uz potporu tadašnjeg direktora CIA-e Williama Casey-a). PRIO je postao sve više "američki" s mnogim američkim istraživačima. Želio bih dodati da je Norveški institut za međunarodne odnose ( NUPI ), s druge strane, više je «europski».
Od Vijetnama do Afganistana
Peto, razvoj u PRIO-u pitanje je generacijskih razlika. Dok je moja generacija doživjela američke pučeve i bombardiranje Vijetnama i ubojstvo milijuna ljudi koje su inicirale Sjedinjene Države 1960-ih i 1970-ih, kasnije vodstvo PRIO-a obilježio je sovjetski rat u Afganistanu i američka podrška islamskim pobunjenicima u borbi protiv Sovjetskog Saveza . Početkom 1990-ih, kasniji direktor PRIO-a Kristian Berg Harpviken bio je čelnik norveškog odbora za Afganistan u Peshawaru (u Pakistanu blizu Afganistana), gdje su organizacije za pomoć u 1980-ima živjele rame uz rame s obavještajnim službama i radikalnim islamistima.
Hillary Clinton tvrdila je 2008. da je u Sjedinjenim Državama 1980-ih postojao politički konsenzus za potporu radikalnim islamistima - baš kao što je podržavala islamiste u Libiji 2011. Ali u 1980-ima još nije bilo poznato da Sjedinjene Države s CIA je stajala iza rata u Afganistanu putem njihove podrške ustancima već u srpnju 1979., s namjerom da prevari Sovjete da podrže svog saveznika u Kabulu. Na taj su način Sjedinjene Države imale "priliku dati Sovjetskom Savezu rat u Vijetnamu", citirajući savjetnika za sigurnost predsjednika Cartera Zbigniewa Brzezinskog (vidi također kasnije ministra obrane Roberta Gatesa). Brzezinski je sam bio odgovoran za operaciju. Osamdesetih godina također nije bilo poznato da se cijelo sovjetsko vojno vodstvo protivilo ratu.
Za novu generaciju u PRIO-u, Sjedinjene Države i islamski pobunjenici smatrani su saveznicima u sukobu s Moskvom.
Stvarnosti moći
Doktorsku disertaciju napisao sam 1980-ih na temu Pomorske strategije SAD-a i sjevernoeuropske geopolitike. Objavljena je kao knjiga 1989. godine i nalazila se u nastavnom programu Američkog pomorskog ratnog koledža. Ukratko, bio sam učenjak koji je prepoznao „stvarnost moći“. Ali strogo normativno, vidio sam već početkom 1980-ih priliku za detènte između velikih blokova moći kako su to vidjeli Willy Brandt i kasnije Olof Palme u Švedskoj. Nakon hladnog rata, razgovarali smo s diplomatima o pronalaženju praktičnog rješenja za podjelu istok-zapad na krajnjem sjeveru. To je dovelo do onoga što je postalo suradnja Barents regije.
1994. godine uredio sam englesku knjigu pod naslovom Regija Barents, uz doprinose istraživača i norveškog ministra vanjskih poslova Johana Jørgena Holsta i njegovog ruskog kolege Andreja Kosyreva - s predgovorom bivšeg ministra vanjskih poslova Thorvalda Stoltenberga. Također sam napisao i uređivao knjige o europskom razvoju i sigurnosnoj politici te sam prisustvovao konferencijama i predavanjima širom svijeta.
Moja knjiga o europskoj geopolitici 1997. bila je u nastavnom programu Sveučilišta Oxford. Sudjelovao sam kao civilni stručnjak u švedskoj službenoj istrazi podmornica 2001. godine, a nakon mojih knjiga o podmorskim operacijama 2001. i 2004. godine, moj je rad odigrao središnju ulogu u službenom danskom izvješću Danska za vrijeme hladnog rata (2005.). To se odnosilo na moje knjige i izvještaje glavnog povjesničara CIA-e Benjamina Fischera kao najvažnije doprinose razumijevanju programa predsjednika Reagana za psihološke operacije.
Moja nova "knjiga o podmornicama" (2019.) pokrenuta je u veljači 2020. u NUPI-u, a ne u PRIO-u, s komentarima bivšeg ravnatelja obje institucije Sverrea Lodgaarda.
Mogući voditelj istraživanja
Nakon imenovanja za profesora istraživača (istraživač 1, što odgovara dvama doktoratima) 2000. godine, napisao sam knjige i članke i ocjenjivao članke za Kennedy School of Government na Sveučilištu Harvard i Royal United Service Institute. Sjedio sam u savjetodavnom odboru za časopis na London School of Economics i u odboru Nordic International Studies Association. 2008. godine prijavio sam se za novu poziciju direktorice istraživanja u NUPI-u. Ravnatelj Jan Egeland nije imao potrebne akademske kvalifikacije. Imenovan je međunarodni odbor koji će ocjenjivati podnositelje zahtjeva. Otkrilo je da su samo troje njih kvalificirani za to radno mjesto: belgijski istraživač Iver B. Neumann iz NUPI-a i ja. Neumann je na kraju dobio tu poziciju - kao jedan od najkvalificiranijih znanstvenika na svijetu u okviru „Teorije međunarodnih odnosa“.
Ironično, iako sam ocijenjen kvalificiranim za vođenje svih istraživanja na Norveškom institutu za međunarodne poslove, moj direktor u PRIO-u htio mi je nametnuti „akademskog supervizora“. Ovakva iskustva vjerojatno će odvratiti većinu ljudi od bilo kakvog kritičnog rada.
Istraživanje je pedantan posao. Istraživači obično razvijaju svoje rukopise na temelju komentara kvalificiranih kolega. Rukopis se zatim šalje akademskom časopisu ili izdavaču koji dopušta svojim anonimnim sucima da odbiju ili odobre doprinos („recenzijama“). To obično zahtijeva dodatni rad. Ali ta pedantna akademska tradicija nije bila dovoljna za upravljanje PRIO-om. Željeli su provjeriti sve što sam napisao.
Članak u Modern Timesu (Ny Tid)
26. siječnja 2013. pozvan sam u redateljev ured nakon što sam objavio prilog o Siriji u norveškom tjedniku Ny Tid (Modern Times). Citirao sam specijalnog izaslanika UN-a za Siriju Roberta Mooda i bivšeg glavnog tajnika UN-a Kofija Annana, koji su rekli da su se pet stalnih članica Vijeća sigurnosti 5. lipnja 30. dogovorile o "političkoj nagodbi u Siriji", ali zapadne su ga države sabotirale "na sljedećem sastanku" u New Yorku. Za PRIO je moje citiranje bilo neprihvatljivo.
14. veljače 2013. PRIO me je e-poštom zamolio da prihvatim „mjere osiguranja kvalitete [koje] se odnose na sve tiskane publikacije, uključujući kraće tekstove poput up-a [sic]“. Trebala sam dobiti osobu koja će pregledati i moje akademske radove i recenzije prije nego što su poslani iz kuće. De facto se radilo o stvaranju pozicije "političkog časnika". Moram priznati da sam počeo imati problema sa spavanjem.
Međutim, dobio sam podršku od profesora u nekoliko zemalja. Norveški sindikat (NTL) rekao je da nije moguće imati ekskluzivno pravilo za samo jednog zaposlenika. Ali ta je predanost kontroli nad svime što sam napisao bila toliko jaka da se može objasniti samo pritiskom Amerikanaca. Kandidat za savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Ronalda Reagana, bez ikakvih neizvjesnih riječi, dao mi je do znanja da će ono što sam napisao "imati posljedice" za mene.
Vrijeme koje je uslijedilo pokazalo se bizarnim. Kad god bih trebao održati predavanje za institucije sigurnosne politike, određeni ljudi koji su htjeli zaustaviti predavanje odmah su ih kontaktirali. Saznao sam da ćete, ako postavite pitanja o legitimitetu američkih ratova, pod pritiskom istraživačkih i medijskih institucija. Izbačen je najpoznatiji američki kritički novinar Seymour Hersh The New York Times a zatim iz New Yorker. Njegovi članci o pokolju My Lai (Vijetnam, 1968.) i Abu Ghraibu (Irak, 2004.) imali su dubok utjecaj u Sjedinjenim Državama. Ali Hersh više ne može objavljivati u svojoj zemlji (vidi prethodni broj Modern Timesa i ovaj dodatak za Whistleblower, str. 26). Glenn Greenwald, koji je surađivao s Edwardom Snowdenom i koji je bio suosnivač Intercept, također je izbačen iz vlastitog časopisa u listopadu 2020. nakon što je cenzuriran.
Sindikalna podrška
Stalno radno mjesto u PRIO dobio sam 1988. Stalno radno mjesto i podrška sindikata vjerojatno je najvažnija stvar za svakog istraživača koji želi zadržati određeni stupanj akademske slobode. Prema PRIO-ovom statutu, svi istraživači imaju «punu slobodu izražavanja». Ali bez sindikata koji vas može podržati prijeteći da ćete se obratiti sudu, pojedini istraživač nema puno riječi.
U proljeće 2015. uprava PRIO-a odlučila je da se moram povući. Rekao sam da to nije do njih i da moram razgovarati sa svojim sindikatom, NTL-om. Moj neposredni pretpostavljeni tada je odgovorio da nije važno što je sindikat rekao. Odluka o mojoj mirovini već je bila donesena. Svaki dan, punih mjesec dana, ulazio je u moj ured kako bi razgovarao o mojoj mirovini. Shvatio sam da bi to bilo nemoguće podnijeti.
Razgovarao sam s bivšim predsjednikom odbora PRIO, Berntom Bullom. Rekao je da „ne smijete ni pomisliti na sastanak s upravom sami. Morate ponijeti sindikat sa sobom ». Zahvaljujući nekoliko mudrih predstavnika NTL-a, koji su mjesecima pregovarali s PRIO-om, postigao sam sporazum u studenom 2015. Zaključili smo da ću se povući u svibnju 2016. u zamjenu za nastavak kao emeritus profesor istraživanja "u PRIO-u" s punim pristupom programu " računalo, informatička podrška, e-pošta i pristup knjižnici kao što drugi istraživači imaju u PRIO-u ”.
U vezi s mojim umirovljenjem, seminar «Suverenost, Subs i PSYOP» organiziran je u svibnju 2016. u Oslu. Naš sporazum dao mi je pristup poslovnom prostoru čak i nakon što sam otišao u mirovinu. Tijekom sastanka s direktorom 31. ožujka 2017., NTL je predložio da se moj ugovor o uredskom prostoru produži do kraja 2018. godine, jer sam sada dobio odgovarajuća financijska sredstva. Direktor PRIO-a rekao je da se morao posavjetovati s drugima prije nego što donese odluku. Tri dana kasnije, vratio se nakon što je tijekom vikenda otputovao u Washington. Rekao je da produljenje ugovora nije prihvatljivo. Tek nakon što je NTL ponovno zaprijetio sudskim postupkom, postigli smo dogovor.
