Napisao Krishen Mehta, Američki odbor za američko-ruski sporazum, Svibnja 4, 2021
Dolazeći iz zemlje u razvoju, imam nešto drugačije viđenje sankcija, jer mi je to omogućilo da vidim postupke SAD-a i iz pozitivne i iz ne tako pozitivne perspektive.
Prvo pozitivno: Nakon neovisnosti Indije 1947. godine, brojne su njezine institucije (uključujući inženjerska sveučilišta, medicinske škole i tako dalje) imale tehničku i financijsku potporu Sjedinjenih Država. To se dogodilo u obliku izravne pomoći, zajedničke suradnje s institucijama u SAD-u, gostujućih znanstvenika i drugih razmjena. Odrastajući u Indiji vidjeli smo to kao vrlo pozitivan odraz Amerike. Tehnološki instituti, na kojima sam imao privilegiju diplomirati inženjer, također su diplomirali, poput Sundara Pichaija, trenutnog izvršnog direktora Microsofta i Satye Nadelle, trenutnog izvršnog direktora Microsofta. Rast Silicijske doline dijelom je bio posljedica ovih djela velikodušnosti i dobre volje koja su obrazovala učenjake u drugim zemljama. Ti učenjaci ne samo da su služili vlastitim zemljama, nego su i dalje dijelili svoj talent i svoje poduzetništvo ovdje u Sjedinjenim Državama. Bila je to obostrana pobjeda i predstavljala je najbolje od Amerike.
A sada ne baš pozitivno: Dok su neki od naših diplomanata došli raditi u SAD, drugi su radili u raznim ekonomijama u usponu, poput Iraka, Irana, Sirije, Indonezije i drugih zemalja. Moji kolege diplomci koji su otišli u te zemlje i s kojima sam ostao u kontaktu vidjeli su drugu stranu američke politike. Oni koji su pomogli u izgradnji infrastrukture u Iraku i Siriji, na primjer, vidjeli su je u značajnoj mjeri uništenu američkim akcijama. Postrojenja za pročišćavanje vode, sanitarna postrojenja, kanali za navodnjavanje, autoceste, bolnice, škole i fakulteti, koje su mnogi moji vršnjaci pomogli izgraditi (usko surađujući s iračkim inženjerima) pretvoreni su u propast. Brojni moji kolege iz medicinske struke vidjeli su raširenu humanitarnu krizu kao rezultat sankcija koje su uzrokovale nedostatak čiste vode, struje, antibiotika, inzulina, zubnih anestetika i drugih osnovnih sredstava za preživljavanje. Imali su iskustva s viđanjem djece koja su umirala u naručju zbog nedostatka lijekova za borbu protiv kolere, tifusa, ospica i drugih bolesti. Ti isti kolege diplomci svjedočili su milijunima ljudi koji su nepotrebno patili zbog naših sankcija. Nije bila dobitna nijedna strana niti je predstavljala najbolje od Amerike.
Što danas vidimo oko sebe? SAD ima sankcije protiv preko 30 zemalja, blizu jedne trećine svjetske populacije. Kada je pandemija započela početkom 2020. godine, naša je vlada pokušala spriječiti Iran da kupuje respiratorne maske iz inozemstva, kao i termovizijsku opremu koja bi mogla otkriti virus u plućima. Stavili smo veto na hitni zajam od 5 milijardi dolara koji je Iran zatražio od MMF-a za kupnju opreme i cjepiva s inozemnog tržišta. Venezuela ima program nazvan CLAP, koji je lokalni program distribucije hrane za šest milijuna obitelji svaka dva tjedna ili tako nekako, koji osigurava osnovne zalihe poput hrane, lijekova, pšenice, riže i drugih osnovnih namirnica. SAD više puta pokušava poremetiti ovaj važan program kao način nanošenja štete vladi Nicolasa Madura. Budući da svaka obitelj prima ove pakete u okviru CLAP-a s po četiri člana, ovaj program podržava oko 24 milijuna obitelji od ukupno 28 milijuna stanovnika Venezuele. Ali naše sankcije mogu onemogućiti nastavak ovog programa. Jesu li ovo SAD najbolje? Cezarove sankcije protiv Sirije uzrokuju strahovitu humanitarnu krizu u toj zemlji. 80% stanovništva sada je palo ispod granice siromaštva kao rezultat sankcija. Iz perspektive vanjske politike, čini se da su sankcije važan dio našeg alata, bez obzira na humanitarnu krizu koju ona uzrokuje. James Jeffreys, naš dugogodišnji visoki diplomat, rekao je da je svrha sankcija pretvoriti Siriju u močvaru za Rusiju i Iran. Ali ne postoji priznanje humanitarne krize koja je prouzročena za obični sirijski narod. Okupiramo sirijska naftna polja kako bismo spriječili zemlju da ima financijska sredstva za oporavak, a plodno poljoprivredno zemljište sprečavamo ih da pristupe hrani. Je li ova Amerika najbolja?
Okrenimo se Rusiji. SAD su 15. travnja najavile sankcije protiv duga ruske vlade zbog takozvanog miješanja u izbore 2020. godine i zbog cyber napada. Djelomično kao rezultat tih sankcija, ruska je središnja banka 27. travnja objavila da će se kamatne stope povećati s 4.5% na 5%. Ovo se igra vatrom. Iako je ruski državni dug samo oko 260 milijardi dolara, zamislite da je situacija obrnuta. SAD ima svoj nacionalni dug blizu 26 bilijuna američkih dolara, od čega strane zemlje drže preko 30%. Što ako Kina, Japan, Indija, Brazil, Rusija i druge zemlje odbiju obnoviti svoj dug ili odluče prodati? Mogao bi doći do masovnog porasta kamatnih stopa, bankrota, nezaposlenosti i dramatičnog slabljenja američkog dolara. Američka ekonomija mogla bi odražavati ekonomiju na razini depresije kad bi se sve države povukle. Ako to ne želimo za sebe, zašto to želimo za druge zemlje? SAD su imale sankcije protiv Rusije iz više razloga, a mnogi od njih proizlaze iz ukrajinskog sukoba 2014. Rusko gospodarstvo čini samo oko 8% američkog gospodarstva, na 1.7 bilijuna američkih dolara u odnosu na naše 21 bilijunsko gospodarstvo, a opet ih želimo dodatno ozlijediti. Rusija ima tri glavna izvora prihoda, a mi sankcioniramo sve njih: njihov sektor nafte i plina, njihovu industriju izvoza oružja i financijski sektor koji održava gospodarstvo. Prilika da mladi moraju pokrenuti posao, posuđivati novac i riskirati, dijelom je vezana uz njihov financijski sektor, a sada je i to pod velikim naporima zbog sankcija. Je li to doista ono što američki narod želi?
Postoji nekoliko temeljnih razloga zbog kojih cijelu našu sankcijsku politiku treba preispitati. To su: 1) Sankcije su postale način da se "vanjska politika pojeftini" bez domaćih posljedica i omogućila je da ovaj "ratni čin" zamijeni diplomaciju, 2) Sankcije bi se mogle reći čak i LOŠE od rata, jer u najmanje u ratu postoje određeni protokoli ili konvencije o šteti civilnom stanovništvu. Pod režimom sankcija, civilno stanovništvo se neprestano šteti, a mnoge mjere zapravo su izravno usmjerene protiv civila, 3) Sankcije su način na koji države mogu izazvati koljena koja osporavaju našu moć, našu hegemoniju, naš unipolarni pogled na svijet, 4) Od sankcije nemaju vremenski raspored, ti se "ratni akti" mogu nastaviti dugo bez ikakvog osporavanja uprave ili Kongresa. Oni postaju dio naših zauvijek ratova. 5) Američka javnost svaki put pada na sankcije, jer su upakirane pod krinkom ljudskih prava, što predstavlja superiornost našeg morala nad drugima. Javnost zapravo ne razumije razornu štetu koju nanose naše sankcije, a takav je dijalog općenito bio izbačen iz naših glavnih medija. 6) Kao rezultat sankcija, riskiramo otuđiti mlade ljude u dotičnim zemljama, jer su njihovi životi i budućnost ugroženi kao rezultat sankcija. Ti ljudi mogu biti s nama partneri u mirnijoj i mirnijoj budućnosti i ne možemo si priuštiti da izgubimo njihovo prijateljstvo, podršku i poštovanje.
Stoga bih smatrao da je vrijeme da našu politiku sankcija ocjenjuju Kongres i uprava, da o njima bude više javnog dijaloga i da se vratimo diplomaciji, a ne da nastavimo s tim "Zauvijek ratovima" kroz sankcije koji su jednostavno oblik ekonomskog rata. Također razmišljam o tome koliko smo daleko došli od izgradnje škola i sveučilišta u inozemstvu, slanja naših mladića i djevojaka kao pripadnika mirovnog zbora do trenutnog stanja od 800 vojnih baza u 70 zemalja i sankcija za gotovo trećinu svjetske populacije . Sankcije ne predstavljaju najbolje što američki narod može ponuditi i ne predstavljaju svojstvenu velikodušnost i suosjećanje američkog naroda. Iz tih razloga režim sankcija mora prestati i vrijeme je za to sada.
Krishen Mehta član je odbora ACURA-e (Američkog odbora za američko-ruski sporazum). Bivši je partner u PwC, a trenutno je viši suradnik za globalno pravosuđe na Sveučilištu Yale.
