By Roberto Morea , Roberto Musacchio, Transformirajte Europu, Studeni 27, 2022
Dana 5. studenog u Rimu je održan prosvjedni marš u organizaciji sindikata, lijevih pokreta, katoličkih skupina i drugih aktera civilnog društva. Divovske demonstracije za mir s više od stotinu tisuća ljudi događaj su ogromne važnosti.
Ovaj čin prosvjeda značajan je ne samo za Italiju, gdje se pojavljuje ogromna narodna reakcija suočena s vladom krajnje desnice i poraženom, podijeljenom i diskreditiranom vladom lijevog centra, nego i za Europu, gdje Europska komisija i vlade nisu uspjele u svojoj ulozi posrednika u rusko-ukrajinskom ratu i pokorile su se NATO-u, s ambicijom da uz SAD preuzmu ulogu vojnog vodstva.
Socijalni sastav mitinga
Prosvjed u Rimu imao je šarolik društveni sastav oko ideje da je ključno inzistirati na onome što moćnici, prije svega Putin i NATO, ne žele, a to su prekid vatre i pregovori.
Pregovori koji bi, kao dokument koji su potpisali mnogi ugledni bivši diplomati, krenuli od pregovaračkog stola i doveli do prekida vatre, koji predviđa povlačenje trupa i ukidanje sankcija, mirovnu i sigurnosnu konferenciju za to područje, puštanje stanovništva Donbas odlučuje o svojoj budućnosti. Sve to pod nadzorom UN-a.
Platforma za demonstracije bila je široka, ali odlučna po pitanju mira, prekida vatre i dijaloga.
Saborski stavovi o ratu
Onima koji su navikli na klasičnu parlamentarnu bipolarnost vlast/oporba nije lako razumjeti kako klubovi zastupnika artikuliraju svoje stavove.
Ako pogledamo mjere koje su do sada usvojene u parlamentu, sve stranke, isključujući parlamentarce ljevice (Manifesta i Sinistra Italiana) glasale su za slanje oružja i podršku ratu u Ukrajini. Čak je i Pokret 5 zvijezda, koji je također sudjelovao u prosvjedima, učinio to više puta, a da ne spominjemo PD (Demokratsku stranku) koja se postavila kao stjegonoša europskog ratovanja i danas pokušava napraviti kompromis između rata i mir.
U oporbenom taboru najodlučnija potpora ratu dolazi od nove centrističke liveralističke skupine Azione, koju su formirali bivši tajnik PD-a, a sada vođa Italia Viva, Matteo Renzi i Carlo Calenda.
Ideja o kontrademonstracijama u Milanu za pobjedu u Ukrajini došla je od Renzija i Calende – što se pokazalo fijaskom s nekoliko stotina ljudi. Stav PD-a bio je neugodan i bez ikakvog kredibiliteta, budući da je bio prisutan u obje demonstracije.
Zastupnici desnice ostali su doma. Ali iza njihovog ultraatlantizma koji brani sjevernoameričku moć, nastavljaju se njihove stalne proturječnosti, koje povremeno izlaze na površinu zbog 'prijateljskih' odnosa koje su i Berlusconi (Forza Italia) i Salvini (Lega Nord) u prošlosti održavali s Putin.
Glasovi s ulica
Politički narativ masovnih medija na dan 5. studenog apsurdniji je i dosadniji od bilo čega drugog. Pokušava se mobilizacija pripisati ovoj ili onoj političkoj ličnosti.
Veliki demo u Rimu nije bio vlasništvo čelnika M5S-a i bivšeg premijera Giuseppea Contea, koji je barem imao zasluge što je odmah najavio svoje sudjelovanje. A još manje je to bio demo Enrica Lette, tajnika PD-a i bivšeg premijera, koji je, osporavan dok je pokušavao sudjelovati, izgledao jadno. Čak se ni demonstracija ne može pripisati onima koji su, poput Unione Popolare, od početka uvijek bili protiv rata i isporuke oružja. Ne mogu to tvrditi ni oni koji na zajedničkoj listi sa Zelenima koji su na europskoj razini jedni od najvećih pobornika rata u Ukrajini pokušavaju zadržati pacifističku poziciju Sinistre Italiane i talijanskih Zelenih. Ako ništa drugo, papa Franjo s pravom može sebi pripisati zasluge – na ulicama su bile prisutne mnoge udruge katoličkog svijeta.
Ali "ulica" je uglavnom pripadala pokretima koji su tražili i gradili demo, oslanjajući se na dragocjeno nasljeđe koje dolazi izdaleka i još uvijek nas može spasiti, dodirujući popularni sentiment koji i danas, unatoč nemilosrdnoj propagandnoj kampanji, vidi preko 60 % talijanskih građana protivi se slanju oružja i povećanju vojne potrošnje.
Bila je to manifestacija koja je zahtijevala prekid rata pregovorima, prosvjed protiv onih koji se još uvijek oslanjaju na oružje i oružani sukob kao rješenje za međunarodne sukobe, demonstracija onih koji traže da se 'rat izbaci iz povijesti' u Europi koja proteže se od Atlantika do Urala. Zahtijevali su socijalnu pravdu i suprotstavljali se zlouporabi ekonomskih resursa za vojnu potrošnju, uz slogan 'oružje dolje, plaće gore', koji su pjevali obični ljudi koji su oduvijek znali da u ratu postoje oni koji ginu (siromašni) i oni koji zarađuju novac (trgovci oružjem). Prosvjednici su jednako bili protiv Putina, NATO-a i svih onih koji dominiraju vojnim sredstvima – i za sve one koji trpe rat i nepravdu – Ukrajince, Ruse, Palestince, Kurde i Kubance.
Dana 5. studenog vratili smo politički prostor u Italiji koji je desetljećima služio talijanskoj stvari. Održali smo najveći pacifistički skup za diplomatsko rješenje u cijeloj Europi, gdje među samoproglašenim vladajućim klasama bjesni najbezumniji ratnohuškač. U zemlji s radikalnim desničarima u vladi i turobnim lijevim centrom, to je ponovna pojava tog pokreta koji je od Comisa do Genove, od Jugoslavije do Iraka, Afganistana i Ukrajine, pokušao i još uvijek pokušava spriječiti katastrofu i da nam vrati dostojanstvo.
