Jacob Hornberger, Mediji sa savješću.
T1989. godina donijela je neočekivani šok za američki nacionalni sigurnosni establišment. Sovjetski Savez je iznenada i neočekivano srušio Berlinski zid, povukao sovjetske trupe iz Istočne Njemačke i istočne Europe, raspustio Varšavski pakt, demontirao Sovjetsko Carstvo i jednostrano okončao Hladni rat.
Pentagon, CIA i NSA nikada nisu očekivali da će se tako nešto dogoditi. Hladni rat je trebao trajati zauvijek. Komunisti su navodno bili pakleni za osvajanje svijeta, a zavjera je bila bazirana u Moskvi.
Mjesecima, pa čak i godinama nakon što se srušio Berlinski zid, bilo je desničara koji su upozoravali da je sve to gigantska smicalica komunista, osmišljena da natjera Ameriku da spusti gard. Čim bi se to dogodilo, komunisti bi štrajkali. Uostalom, kao što je svaki član konzervativnog pokreta i nacionalnog sigurnosnog establišmenta tvrdio tijekom hladnog rata, komunistu se nikada ne može vjerovati.
Ali Pentagon, CIA i NSA bili su više nego šokirani krajem Hladnog rata. I oni su bili uplašeni. Znali su da se njihovo postojanje temelji na hladnom ratu i takozvanoj komunističkoj prijetnji. Bez hladnog rata i svjetske komunističke zavjere sa sjedištem u Moskvi, ljudi su se vjerojatno pitali: Zašto nam još uvijek treba država nacionalne sigurnosti?
Imajte na umu, uostalom, da je to razlog zašto je američka federalna državna struktura pretvorena iz republike s ograničenom državom u državu nacionalne sigurnosti nakon Drugog svjetskog rata. Američki dužnosnici rekli su da je pretvorba neophodna kako bi se Amerika zaštitila od Sovjetskog Saveza, Crvene Kine i komunizma. Čim je Hladni rat završio i komunizam poražen, rekli su američki dužnosnici, američki narod bi mogao vratiti svoju republiku s ograničenom državom.
Ali, naravno, nitko nikada nije mislio da će se to dogoditi. Svi su vjerovali da je način života države nacionalne sigurnosti postao stalni dio američkog društva. Ogroman, stalno rastući vojni establišment. CIA koja ubija ljude i inžinjerske udare diljem svijeta. Partnerstva s ekstremnim diktatorskim režimima. Operacije promjene režima. Invazije. Strani ratovi. Sheme tajnog nadzora. Smrt i uništenje. Sve se to smatralo potrebnim, samo jedna od onih nesretnih stvari koje se događaju u životu.
A onda su Rusi učinili neizrecivo: jednostrano su okončali Hladni rat. Bez pregovora. Nema ugovora. Upravo su na svom kraju okončali neprijateljsko okruženje.
Amerikanci su odmah počeli govoriti o "mirovnoj dividendi", što se, što nije iznenađujuće, izjednačilo s drastičnim smanjenjem vojnih i obavještajnih izdataka. Dok su samo libertarijanci podizali raspravu na višu razinu — tj. zašto sada ne možemo vratiti našu ograničenu državnu republiku? — establišment nacionalne sigurnosti znao je da će drugi neizbježno početi postavljati to pitanje.
Tih su dana poludjeli. Govorili su stvari poput: Još uvijek možemo biti važni i relevantni. Možemo pomoći da pobijedimo u ratu protiv droge. Možemo promovirati američke tvrtke u inozemstvu. Možemo biti snaga za mir i stabilnost u svijetu. Možemo se specijalizirati za promjenu režima.
Tada su otišli na Bliski istok i počeli kopati gnijezda stršljenova smrću i uništenjem. Kad su se ljudi osvetili, glumili su nevino: “Napadnuti smo zbog mržnje prema našoj slobodi i vrijednostima, a ne zato što smo kopali stršljena gnijezda ubijajući stotine tisuća ljudi, uključujući djecu, na Bliskom istoku.”
Tako smo dobili “rat protiv terorizma” i sudski potpomognute totalitarne ovlasti predsjednika, Pentagona, CIA-e i NSA-e da ubijaju Amerikance ili ih samo okružuju, zatvaraju i muče, i masivne ekspanzije shema tajnog nadzora, sve bez odgovarajućeg pravnog postupka i suđenja pred porotom.
No, iza rata protiv terorizma uvijek se skrivala mogućnost nastavka hladnog rata protiv komiteta, koji bi onda nacionalno-sigurnosnom establišmentu dao dva velika službena neprijatelja kojima bi mogao opravdati svoje daljnje postojanje i svoje stalno rastuće proračune, moć, i utjecaj: terorizam i komunizam (koji su, slučajno, bila dva velika službena neprijatelja koje je Hitler koristio da osigura donošenje Zakona o omogućavanju, koji mu je dao izvanredne ovlasti).
A sada čine da izgleda kao da su i teroristi (koji su se pretvorili u muslimane) i komunisti ti koji dolaze po nas. Nazovite to hladnim ratom II, s ratom protiv terorizma koji je ubačen u mješavinu.
Izvrstan primjer: Koreja, gdje je oko 50,000 američkih muškaraca, od kojih su mnogi bili regrutirani (tj., porobljeni), poslano u smrt u ilegalnom i neustavnom ratu bez ikakvog dobrog razloga, baš kao i još 58,000 američkih muškaraca kasnije će biti poslani u smrt u još jednom ilegalnom i neustavnom ratu u Vijetnamu bez ikakvog valjanog razloga.
Komunisti nikada nisu dolazili po nas. Nikada nije postojala svjetska komunistička zavjera sa sjedištem u Moskvi koja će osvojiti svijet. Sve je to bilo bezobrazluk, ništa više od načina da se Amerikanci neprestano plaše kako bi nastavili podržavati promjenu savezne vlade u državu nacionalne sigurnosti.
Tijekom cijelog Vijetnamskog rata govorili su nam da će, ako Vijetnam padne u ruke komunista, domine nastaviti padati pod Sjedinjenim Državama završiti pod komunističkom vlašću. To je bila laž od samog početka.
Tijekom Hladnog rata govorili su nam da je Kuba ozbiljna prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Rekli su da je otok komunistički bodež uperen u grlo Amerike sa samo 90 milja udaljenosti. Čak su zemlju doveli na rub nuklearnog rata, uvjeravajući Amerikance da se sovjetski projektili postavljaju na Kubu kako bi komunisti mogli započeti nuklearni rat sa Sjedinjenim Državama.
Sve je to bila laž. Kuba nikada nije napala Sjedinjene Države, pa čak ni prijetila da će to učiniti. Nikada nije pokušao ubiti Amerikance. Nikada nije pokrenuo terorističke ili sabotažne akte u Sjedinjenim Državama.
Umjesto toga, američki nacionalni sigurnosni establišment učinio je sve te stvari Kubi. Uvijek je američka vlada bila agresor na Kubu. To je ono što je bio zaljev svinja. To je ono što je bila operacija Northwoods. Upravo je to bila kubanska raketna kriza.
Te sovjetske rakete postavljene su na Kubu iz jednog i samo jednog razloga: iz istog razloga zbog kojeg Sjeverna Koreja danas želi nuklearno oružje: da odvrate američku agresiju u obliku još jedne invazije na Kubu u svrhu promjene režima.
Upravo se to danas događa u Koreji. Nesposoban napustiti Hladni rat i prepustiti Koreju Korejcima, američki nacionalni sigurnosni establišment nikada nije napustio svoju desetljećima dugu opsjednutost promjenom režima u Sjevernoj Koreji.
Sjeverna Koreja nije glupa. Ona zna da je način oduprijeti agresiji SAD-a nuklearnim oružjem, baš kao što je Kuba uspješno učinila 1962. godine. Zato je davala sve od sebe da ih nabavi – ne da započne rat, već da odvrati američku vladu od onoga što je rađeno u Iranu, Gvatemali, Iraku, Afganistanu, Kubi, Čileu, Indoneziji, Kongu, Libiji, Siriji i dr. To je također razlog zašto američki nacionalni sigurnosni establišment želi zaustaviti sjevernokorejski program nuklearnih bombi - kako bi mogao donijeti promjenu režima u Sjevernoj Koreji redovitim, a ne nuklearnim ratom.
Najveća pogreška u povijesti SAD-a bila je kada je američki narod dopustio pretvorbu svoje vlade iz republike s ograničenom vladom u državu nacionalne sigurnosti. Amerikanci su se trebali držati svojih temeljnih načela. Tijekom godina, Amerikanci i svijet platili su veliku cijenu za tu pogrešku. Ako stvari nastave izmicati kontroli u Koreji, cijena bi uskoro mogla postati mnogo veća, ne samo za korejski narod i američke trupe koji masovno umiru, već i za tisuće mladih Amerikanaca koji će biti pozvani u još jedan kopneni rat u Azija, da ne spominjemo teško pritisnute američke porezne obveznike, od kojih će se očekivati da financiraju smrt i uništenje u ime “čuvanja nas” od komunista.
Jacob G. Hornberger osnivač je i predsjednik zaklade The Future of Freedom.
